Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2507/21 (H. G.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2507/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2507/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hajrudin Gerović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Gerović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 259320 21 Rev od 22. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Gerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Suad Kumrić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 13. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 259320 21 Rev od 22. ožujka 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tužena (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete i pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti supruge i dvije kćerke isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev, zaključivši da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti privilegirani rok iz članka

377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je neutemeljen apelantov prigovor da je pogrešan zaključak nižestupanjski sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti privilegirani rok iz članka 377. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbi članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Pitanje postojanja kaznenog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje. Dakle, Vrhovni sud je istakao da se odredba članka 377. ZOO može se primijeniti samo prema počinitelju kaznenog djela, koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda oglašen krivim za određeno kaznenog djelo, a ne i prema onom trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenog djela. Stoga, istakao je da se na tu treću osobu može primijeniti samo odredba članka 376. ZOO, kojom je u stavku 1. propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), dok je odredbom stavka 2. istog članka propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju šteta za apelanta je nastala u tijeku rata u BiH u 1992. godini kada su nestali njegovi bliski srodnici, pa je početak zastarjelosti trebalo računati od 23. prosinca 1996. godine kada je Parlament F BiH donio Odluku o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji F BiH, jer je apelantu od tada bio omogućen pristup sudu. Kako je objektivni rok zastarjelosti iz članka 376. stavak 2. ZOO od pet godina istekao 23. prosinca 2001. godine, a apelant je tužbu podnio 30. prosinca 2015. godine, Vrhovni sud je istakao da je tužba podnesena van objektivnog roka zastarjelosti.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulirano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani dulji zastarni rokovi, odnosno članak 377. ZOO, bez obzira potražuje li se naknada od osobe koje odgovara za štetu neposredno ili posredno. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na život i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine i odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine i AP- 1392/21 od 19. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2507/21 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio