Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/21 (Z. R., M. R. i P. R.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3146/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3146/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Zdravko Rozić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zdravko Rozić, Mate Rozić i Pero Rozić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 171613 16 Gž od 2. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Rozić, Mate Rozić i Pero Rozić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka i SR Njemačke, koje zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnijeli su 2. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 171613 16 Gž od 2. juna 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 171613 15 P od 28. septembra 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 2. juna 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je tuženi (D.R.) omeo apelante u zadnjem mirnom i faktičnom suposjedu nekretnina pobliže označenih u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), na način što je predmetne nekretnine ograđivao postavljanjem kamenog zidića, koji se nalazi sa sjeverne strane kuće apelanata, čime je onemogućeno apelantima da vrše mirni posjed na tom dijelu predmetnih nekretnina, jer je postavljanjem kamenog zidića apelantima onemogućen nesmetani pristup predmetnim nekretninama, te da se shodno prednjem utvrđenju obaveže tuženi da uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u momentu smetanja na nekretninama pobliže označenih u dispozitivu rješenja, na način kako je to precizno navedeno u dispozitivu rješenja, te da se zabrani tuženom takvo ili slično smetanje suposjeda apelanata ubuduće i to pod prijetnjom novčane kazne.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da su, između ostalih, i prednik apelanata M.R. i tuženi upisani kao suposjednici sa određenim dijelovima, između ostalih, predmetnih nekretnina, te da je tuženi ozidao zidić sa sjeverne strane kuće apelanata i dvorište nasuo pjeskom. U vezi s tim je ukazao da će sud, shodno članu 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) raspravljanje o tužbi za smetanje posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Dalje je ukazao da je članom 327. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o stvarnim pravima) propisano da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (stav 4.); te da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika (stav 5.). Kantonalni sud je naveo da se za uspješnu posjedovnu zaštitu pretpostavlja da postoje samo dvije faktičke činjenice: posljednje stanje posjeda i smetanje tog postojećeg stanja, zbog čega je predmet raspravljanja u tom postupku ograničen samo na pretresanje i dokazivanje ove dvije faktičke činjenice. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud citirao i tumačio član 315. stav 1. Zakona o stvarnim pravima navodeći da se faktička vlast sastoji u mogućnosti faktičkog raspolaganja s određenom stvari, koja se manifestuje u neposrednom držanju, upotrebi ili korištenju. U tom smislu je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba člana 8., člana 7. i člana 123. st. 1. i 2. u vezi sa članom 126. ZPP-a, pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da su bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornog dijela predmetnih nekretnina na kojem je tuženi podigao zidić i dvorište nasuo pijeskom. Sve i da su apelanti dokazali da su bili posljednji faktički posjednici/suposjednici spornog dijela predmetnih nekretnina, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su podizanjem zidića zaista i smetani u vršenju faktičkog posjeda u dijelu predmetnih nekretnina, pa se apelanti pogrešno pozivaju na odredbu člana 333. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, naveo je da nije od uticaja ni činjenica da su u katastru nekretnina kao posjednici upisani, između ostalih, i prednik apelanata (M.R.), jer, u smislu člana 327. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, a nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Također je naveo da je bespredmetno raspravljati o bilo čemu drugom, jer su uslovi iz člana 327. stav 5. Zakona o stvarnim pravima propisani kumulativno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da su kao faktički suposjednici predmetne nekretnine koristili za prolaz iza svoje kuće radi održavanja iste (čišćenja prozora, roletni, održavanja fasade kuće i slično), te da su u takvom načinu vršenja korištenja predmetnih nekretnina bili u mirnom posjedu, sve do momenta čina smetanja tuženog. Dalje navode da je sud trebao prvo razmotriti član 333. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, a ne odmah prejudicirano primijeniti član 333. stav 2. kako bi sebi "olakšao" proceduru donošenja same odluke. Također navode da je apsurdno tvrditi da podizanje zidića na dotad postojeći betonski trotoar, na kojem se dotada vršio posjed, navodno ne predstavlja smetanje posjeda.
5. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 315. stav 1.
Pojam posjeda Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
Član 333. st. 1. i 2.
Zaštita suposjeda Svaki suposjednik je ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.
Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić