Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3918/21 (S. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pravovremeno obavještenje
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3918/21
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3918/21, rješavajući apelaciju Stojana Albijanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Albijanića podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 030315 21 Kv od 9. novembra 2021.
godine i 11 0 K 030315 21 Kpp 8-p od 4. novembra 2021. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 2 i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Albijanića podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 030315 21 Kv od 9. novembra 2021.
godine i 11 0 K 030315 21 Kpp 8-p od 4. novembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojan Albijanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 030315 21 Kv od 9. novembra 2021. godine i 11 0 K 030315 21 Kpp 8-p od 4. novembra 2021. godine. Apelant je također predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i obustavi izvršenje predmetnih rješenja kojima mu je određen pritvor, da se navedena rješenja ukinu i apelant odmah pusti na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske, Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 29. i 30. novembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja 32. decembra 2021. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 030315 21 Kpp 8-p od 4. novembra 2021. godine apelantu i P. Z. je određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 125. stav 1. tačka
9. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je pritvor određen zbog postojanja pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo prijedlogom od 4. novembra 2021. godine zatražilo da se apelantu i P. Z. odredi pritvor shodno odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, da je sudija za prethodni postupak istog dana (4. novembra 2021. godine) zakazao ročište radi saslušanja apelanta i P. Z. na okolnosti navedene u prijedlogu za određivanje pritvora, te da je apelantova braniteljica prigovorila stvarnoj nadležnosti za postupanje po prijedlogu, ukazujući da je za postupanje nadležan Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u smislu odredbi Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ZMPP). Sudija za prethodni postupak je, imajući u vidu navedene prigovore, prije svega naveo koje radnje i za koji period se apelantu i P. Z. stavljaju na teret (detaljno opisano na str. 3. i 4. rješenja), kojima bi, prema pravnoj kvalifikaciji iz prijedloga, počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 125. stav 1. tačka 9. KZRS. Prijedlogom Tužilaštva je, kako je dalje obrazloženo, u cijelosti preuzet činjenični opis krivičnog djela iz naredbe o provođenju i proširenju istrage koju su donijela nadležna tijela u Republici Crnoj Gori jer se krivično djelo desilo na teritoriji Republike Crne Gore.
8. Ispitujući prigovor stvarne nenadležnosti suda, sudija za prethodni postupak je prije svega istakao da Okružnom sudu nije podnesena zamolnica za ukazivanje međunarodne pravne pomoći niti zahtjev za privremeno pritvaranje pri ustupanju krivičnog postupka, zbog čega je zaključeno da Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja nema nadležnost za postupanje u smislu člana 38. ZMPP. Nasuprot tome, kako je dalje navedeno, Okružnom sudu je dostavljen prijedlog za određivanje pritvora u kojem je jasno navedeno da prijedlog podnosi Tužilaštvo, da iz sadržaja prijedloga ne proizlazi da se radi o privremenom pritvoru u smislu člana 44. ZMPP, da je prijedlog za određivanje pritvora zasnovan na odredbama čl. 196, 197. stav 1, 200. stav 1. i 204. stav 5. ZKPRS i u svojoj suštini se zasniva na općim i posebnim pritvorskim razlozima onako kako su propisani entitetskim zakonima. Osim toga, kako je dalje navedeno, prema odredbi člana 12. KZRS krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad van njene teritorije izvrši krivično djelo, osim krivičnih djela navedenih u članu 11. tog zakona. U vezi s tim je istaknuto da su i apelant i P. Z. državljani Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i da su se u momentu lišenja slobode zatekli na teritoriji Republike Srpske, a prijedlogom za određivanje pritvora se terete da su počinili krivično djelo iz člana 125. stav 1. tačka 9. KZRS van teritorije Republike Srpske, tačnije na teritoriji Republike Crne Gore, pa je krivično zakonodavstvo Republike Srpske u cijelosti primjenjivo u konkretnom slučaju. U tom kontekstu je napomenuto da apelantova odbrana pravilno ukazuje da Okružni sud nije nadležan za određivanje privremenog pritvora, ali da u konkretnom slučaju predmet odlučivanja nije privremeni pritvor po molbi druge države nego je predmet odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora nadležnog (domaćeg) Tužilaštva zbog krivičnog djela počinjenog u inostranstvu, koje je kao krivično djelo propisano u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske. U tom kontekstu je i zaključeno da je Okružni sud stvarno nadležan za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu.
9. U nastavku su na str. od 5 do 7 obrazloženja rješenja pobrojani dokazi koji su podneseni uz prijedlog za određivanje pritvora iz kojih, prema mišljenju Tužilaštva, proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela iz člana 125. stav 1. tačka 9. KZRS. Sudija za prethodni postupak je zatim analizirao i obrazložio ključne dokaze (opširno navedeno na str. od 7 do 9 rješenja) iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelant i P. Z. učestvovali u izvršenju naprijed navedenog krivičnog djela.
10. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS je navedeno da u okolnostima konkretnog slučaja naročite okolnosti ukazuju da bi apelant i P. Z. pojedinačno, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, ometali krivični postupak utjecajem na saučesnike ili prikrivače, te lica protiv kojih se u Republici Crnoj Gori provodi istraga za isto krivično djelo, a koja nisu dostupna organima krivičnog gonjenja u Republici Srpskoj. Također je ocijenjeno da postoji i poseban pritvorski razlog iz tačke g) iste zakonske odredbe jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je naročito teško jer je u pitanju krivično djelo ubistva pri razbojništvu ili razbojničkoj krađi počinjenoj od strane više lica po prethodnom dogovoru, pa iako je djelo počinjeno na teritoriji druge države, okolnosti pod kojima je počinjeno predstavljaju vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom od narušavanja javnog reda.
11. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 11 0 K 030315 21 Kv od 9. novembra 2021. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i P. Z. izjavljene protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu prava na odbranu zbog nepravilne primjene procesnih odredbi krivičnog zakonodavstva i prigovor nenadležnosti suda. Osim toga, ukazano je na nepravilnu primjenu odredbi ZKPRS.
12. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitano u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, vijeće Okružnog suda je ocijenilo da je žalba neosnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Naime, u pogledu neosnovanosti prigovora o nenadležnosti Okružnog suda tvrdnjom da je Ugovorom između BiH i Republike Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Ugovor) propisano koje radnje će države ugovornice preduzimati, vijeće Okružnog suda je navelo da su u pobijanom rješenju (strana 4) dati razlozi u pogledu odbijanja prigovora koji se odnose na stvarnu nadležnost suda. U vezi s tim je pojašnjeno da Sud BiH postupa u predmetima krivičnih djela koja ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu teškog ubistva iz člana 125. stav 1. tačka 9) KZRS koje je počinjeno van teritorije Republike Srpske (na teritoriji Republike Crne Gore), prema ocjeni sudskog vijeća, pravilan je stav da prema odredbi člana 12. KZRS krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljane Republike Srpske i kad van njene teritorije izvrše krivično djelo. Stoga je pravilan zaključak da je Tužilaštvo nadležno da postupa na cjelokupnoj teritoriji Republike Srpske za počinjenje krivičnog djela propisanog u KZRS koje je počinjeno na teritoriji Republike Crne Gore, te da se ne radi o isključivoj nadležnosti Suda BiH, niti je u konkretnom slučaju bilo nužno spis ustupiti tom sudu zato što takav zahtjev još uvijek i ne postoji. Bez osnova su također i navodi žalbe koji se odnose na primjenu odredbe člana 44. stav 3. Ugovora koja se odnosi na privremeno pritvaranje prije podnošenja zamolnice jer se navedena odredba ne primjenjuje u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je prijedlog za određivanje pritvora podnijelo Tužilaštvo koje je ovlašteno da podnese prijedlog za određivanje pritvora, o čemu su također u pobijanom rješenju navedeni jasni razlozi (strana 5. rješenja), a to je da navedena odredba i nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
13. Vijeće Okružnog suda je u konačnici zaključilo da su neosnovane žalbene tvrdnje kojima je ukazano na povredu odredbi ZKPRS i Zakona o sudu BiH u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su navedene povrede apstraktno navedene, a u pobijanom rješenju su jasno (strana 5) dati razlozi koji se odnose na stvarnu nadležnost postupanja Okružnog suda. U pogledu neosnovanosti tvrdnji o povredi prava na odbranu je navedeno da su apelantovom braniocu dostavljeni svi dokazi (pobrojani na strani 2. rješenja), a argumenti žalbe nisu zasnovani na bilo kakvom uskraćivanju prava odbrane. U vezi sa svim naprijed navedenim je zaključeno da žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka sudije za prethodni postupak o postojanju osnovane sumnje iz razloga što su u pobijanom rješenju jasno i do detalja obrazloženi razlozi u pogledu postojanja osnovane sumnje kao objektivnog uvjeta za određivanje pritvora, pri čemu su prihvaćeni svi razlozi iz pobijanog rješenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelacijom se ukazuje da je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tač. a) i f), st. 2. i 4. i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim se ističe da je Više državno tužilaštvo Republike Crne Gore podnijelo Tužilaštvu zahtjev za određivanje pritvora apelantu i da se pri tome zahtijevalo postupanje u smislu člana 44. Ugovora. Dalje se navodi da je apelant lišen slobode upravo u vezi sa zahtjevom druge države 3. novembra 2021. godine i da je 4. novembra 2021. godine u prostorijama Tužilaštva ispitan u prisustvu branioca, kojom prilikom im je predočena samo naredba o provođenju istrage, ali ne i zamolnica Republike Crne Gore. Osim toga, kako je dalje navedeno, iz prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora je evidentno da je podnesen na osnovu člana 204. stav 5. u vezi sa čl. 196. i 197. stav 1. ZKPRS i u vezi sa članom 200. stav 1. ZKPRS, iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da su predloženi pritvorski razlozi dovedeni u vezu s krivičnim postupkom koji vodi Više državno tužilaštvo Crne Gore. Pri tome, Tužilaštvo ni na jednom mjestu nije navelo da mu je predmet praktično ustupljen od Republike Crne Gore, već da se zamolnica i izručenje može očekivati u budućnosti.
15. Apelant smatra da su stoga Tužilaštvo i Okružni sud postupali suprotno propisima i zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini jer iz naprijed opisanih radnji proizlazi da se za isto krivično djelo već vodi istraga u Crnoj Gori protiv drugih lica i da je apelant ispitan u Tužilaštvu bez zahtjeva ili zamolnice druge države, što je, kako smatra, u suprotnosti sa zaključenim ugovorom. Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja Tužilaštvo uopće nije bilo nadležno da predlaže određivanje pritvora protiv njega, da Okružni sud nije imao nadležnost da odredi pritvor jer je imao saznanje da se istraga protiv apelanta vodi u drugoj državi i da su stoga osporenim rješenjima očigledno proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljno protumačen ZMPP, dovođenjem u vezu s odredbom člana 12. KZRS koja se u konkretnom slučaju ne može primijeniti jer negira odredbe Ugovora.
16. Osim toga, apelacijom se ukazuje da Republika Crna Gora nije ustupila krivično gonjenje Bosni i Hercegovini, niti je Bosna i Hercegovina uputila Crnoj Gori zahtjev za preuzimanje krivičnog gonjenja. Okolnost prema kojoj je Crna Gora najavila podnošenje zahtjeva za izručenje apelanta iskoristilo je Tužilaštvo da podnese prijedlog za određivanje pritvora umjesto da se zahtjev proslijedi nadležnom sudu, a to je Sud BiH. Smatra da Tužilaštvo u konkretnom slučaju nije ni moglo niti smjelo postupati, a samim tim ni sud koji je donio osporena rješenja. Sve navedeno je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do grubog kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na pravično suđenje.
17. Stoga je predloženo da Ustavni sud, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, usvoji privremenu mjeru i apelanta odmah pusti na slobodu.
II.Odgovori na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da su u konkretnom krivičnom predmetu ispoštovana sva apelantova prava koja mu garantira Ustav i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja je apelacijom ukazano. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da je sudija za prethodni postupak imao u vidu da krivični postupak počinje svakom radnjom nadležnog organa usmjerenom ka otkrivanju krivičnog djela i njegovog počinioca, da je u konkretnom slučaju prije podnošenja prijedloga za određivanje pritvora Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji koje je sud i proveo, da je na ročištu povodom izjašnjenja o predloženom pritvoru apelant upoznat s razlozima zbog kojih je pritvor predložen, da je prije ročišta apelantu i njegovom braniocu uručen prijedlog za određivanje pritvora uz sve dokaze i priloge; da su činjenice utvrđene na osnovu priloženih dokaza, između ostalog i apelantovog iskaza; da Okružni sud nije ulazio u pitanja da li će se apelantov predmet ustupiti ili ne Republici Crnoj Gori, gdje je počinjeno krivično djelo, i da to nije bilo predmet odlučivanja; da je u konkretnoj, početnoj fazi istrage, utvrđena osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi u odnosu na apelanta, o čemu je u pobijanim rješenjima navedeno jasno obrazloženje, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su već bili izneseni pred Okružnim sudom, o kojima je taj sud zauzeo stav, a tiču se stvarne nenadležnosti za postupanje Tužilaštva i Okružnog suda, da su apelacioni navodi proizvoljni i neosnovani i da su u redovnom postupku svi apelantovi prigovori razmotreni i o njima odlučeno. Osim toga, Tužilaštvo smatra da su u postupku pred redovnim sudovima pravilno ocijenjene okolnosti od značaja za utvrđenje postojanja osnovane sumnje i posebni pritvorski razlozi, te da se u apelaciji ponavlja i iznosi vlastito mišljenje u pravcu nemogućnosti postupanja Tužilaštva i Okružnog suda koje je u suprotnosti s pozitivnim zakonskim propisima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Važenje krivičnog zakonodavstva Republike Srpske za državljanina Republike Srpske koji izvrši krivično djelo van njene teritorije Član 12.
Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad van njene teritorije izvrši koje drugo krivično djelo, osim krivičnih djela navedenih u članu 11. ovog zakonika, ako se zatekne na teritoriji Republike Srpske ili joj bude ekstradiran.
Teško ubistvo Član 125. stav (1) tačka 9) (1) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom doživotnog zatvora kazniće se:
9)ko drugog liši života pri izvršenju krivičnog djela razbojništva ili razbojničke krađe.
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.
(7) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena.
(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200. stav (1) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
Lišenje slobode i zadržavanje Član 204. stav (5) (5) Tužilac je dužan da lice lišeno slobode ispita bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa i u tom roku odluči da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući dovođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
22. Ugovor između Bosne i Hercegovine i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 7/11) u relevantnom dijelu glasi:
Način pružanja pravne pomoći Član 8. stav (1) (1) Postupanje po zamolnicama vrši se po propisima zamoljene države.
Zahtjev za pritvaranje prije podnošenja zamolnice Član 44.
(1)U hitnim slučajevima nadležni organ države ugovornice može podnijeti zahtjev za privremeno pritvaranje prije podnošenja zamolnice.
(2)Zahtjev sadrži:
1)podatke potrebne za utvrđivanje identičnosti lica za koje će biti zahtijevano njegovo izručenje ili će se ustupiti krivični postupak;
2)činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela;
3)izjavu o postojanju sudske ili tužilačke odluke;
4)izjavu da će biti podnesena molba za izručenje ili zamolnica.
(3)Zahtjev se podnosi nadležnom organu zamoljene države direktno, preko ministarstva pravde ili preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije
(INTERPOL).
(4)Privremeni pritvor može trajati najduže 18 dana, u kom roku je država molilja dužna da dostavi molbu za izručenje ili zamolnicu za ustupanje krivičnog postupka.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
25. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 030315 21 Kv od 9. novembra 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. novembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem o određivanju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tač. a) i f), st. 2. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[…]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[…]
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
[…]
33. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).
34. Imajući u vidu da se apelacionim navodima suštinski ukazuje na nezakonitost pritvora uopćeno, da je apelant lice lišeno slobode i da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru zbog sumnje da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela na teritoriji druge države, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije predviđa tri situacije u kojima lišenje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a)), 2) hapšenje lica osumnjičenih za učešće u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c)) i 3) pritvor lica u skladu sa zahtjevom da bude izručena drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f)). Imajući u vidu da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant lišen slobode zbog sumnje da je na teritoriji Republike Crne Gore, dakle van entiteta Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine počinio krivično djelo, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora cijeniti u odnosu na član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, a ne u odnosu na tač. a) i f) stava 1. člana 5. Evropske konvencije, kako je u apelaciji predloženo. Ovo iz razloga što iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantu izrečena kazna ili da postoji zahtjev druge države (moliteljice) za apelantovo izručenje.
35. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Naime, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
36. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 64).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo, dok su posebni pritvorski razlozi taksativno nabrojani u stavu 1. navedene zakonske odredbe. U apelantovom slučaju je ocijenjeno da, osim postojanja osnovane sumnje kao conditio sine qua non za određivanje pritvora, postoje i dva posebna pritvorska razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS. Apelacijom su uopćeno problematizirani razlozi za pritvor (opći i posebni) tvrdnjom da su sudovi postupali proizvoljno i da apelant nije imao pristup nadležnom sudu koji bi ga obavijestio o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega.
38. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je sudija za prethodni postupak u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje cijenio dokazni materijal koji je predočilo Tužilaštvo (dokazi pobrojani na str. od 5 do 7 obrazloženja rješenja), pri čemu su ključni dokazi analizirani u nastavku na okolnost postojanja osnovane sumnje da je apelant kao pripadnik grupe učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Pri tome je sudija za prethodni postupak, osim materijalnih dokaza, također imao u vidu apelantov iskaz dat u prisustvu apelantove braniteljice. Iz navedenog proizlazi da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, koje je u cijelosti prihvatilo vijeće Okružnog suda. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje da su izostali razlozi i obrazloženje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125. stav 1. tačka 9. KZRS. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, naprijed citiranu odluku broj AP 5842/10, tačka 64).
39. Ustavni sud dalje podsjeća da je Okružni sud, prema zakonskoj odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, navedeni osnov primijenio zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će (osumnjičeni) ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (b), odnosno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je naročito teško s obzirom na to da se radi o izvršenju krivičnog djela ubistva pri razbojništvu ili razbojničkoj krađi počinjenoj od strane više lica, po prethodnom dogovoru, pri čemu su izvršioci bili maskirani, koristili automatsko naoružanje, a predmete koje su koristili su spalili, što ukazuje na stepen njihove organiziranosti i društvene opasnosti i u konačnici predstavlja vanredne okolnosti koje bi puštanjem na slobodu rezultirale stvarnom prijetnjom od narušavanja javnog reda (g). Vijeće Okružnog suda je prihvatilo stav prvostepenog suda, pozivajući se na stavove prvostepenog rješenja u kojima su oni obrazloženi. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, imajući pri tome u vidu da apelant zakonitost pritvora problematizira uopćeno, Ustavni sud smatra da je u odnosu na osnov za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu konkretnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovih posebnih pritvorskih razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
41. U odnosu na apelantov navod da nije upoznat o razlozima hapšenja i optužbama protiv njega i da vijeće Okružnog suda povodom apelantove žalbe nije dalo odgovore na suštinska pitanja koja se tiču postupanja nenadležnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno „o svakoj optužbi protiv njega“ i da je obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Stoga je prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije dovoljno da „osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora, pri čemu […] obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulirano u određenom obliku […]“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182).
42. Nadalje, član 5. stav 4. Evropske konvencije daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „jednakopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da efikasno ospori osnov za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204).
43. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode po prijedlogu Tužilaštva i da je o njegovom lišenju slobode, kako tvrdi apelant, odlučio stvarno nenadležan sud budući da se za isto djelo protiv drugih lica vodi postupak pred državnim tužilaštvom Republike Crne Gore i da mu je pri saslušanju u Tužilaštvu ta okolnost samo usmeno saopćena. Kako je prethodno navedeno, garancije člana 5. stav 4. Evropske konvencije se posmatraju u okviru svih okolnosti slučaja, činjenica i konteksta. Također, Ustavni sud mora primijetiti, da je „problem“ u primjeni garancija ovog člana što sud mora da balansira između hitnosti kod odlučivanja o pritvoru i prava odbrane da se suprotstavi prijedlogu za pritvor. Iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je sud imao u vidu ovaj apelantov prigovor povodom kojeg je zaključeno da Okružnom sudu nije podnesena zamolnica Republike Crne Gore niti zahtjev za privremeno pritvaranje prije podnošenja zamolnice za izručenje, odnosno ustupanje predmeta, i da se stoga ne radi o slučaju iz nadležnosti Suda BiH. Pojašnjavajući navedeno, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 12. KZRS prema kojem krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad van njene teritorije izvrši krivično djelo koje je kao krivično djelo propisano krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske. Iz osporenog rješenja dalje proizlazi da su apelant i njegov branilac upoznati s optužbom i da su im prezentirani svi dokazi o kojima je apelant imao priliku izjasniti se prilikom saslušanja povodom prijedloga za određivanje pritvora. Dalje, garancije istog člana se odnose i na apelantov navod da je drugostepeno rješenje donijeto „formalno“ i da sud nije odgovorio na sve žalbene navode. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je sudsko vijeće imalo u vidu apelantove žalbene prigovore te je, potvrđujući pravilnim stav iz prvostepenog rješenja, ukazao na njegove relevantne dijelove, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS, te jasno i argumentirano obrazloženje.
44. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije upoznat s „optužbama“ i da drugostepeni sud nije odgovorio na suštinske žalbene navode. Dakle, bez obzira na navode apelacije da se i u drugoj državi za isto djelo vodi krivični postupak protiv drugih lica, da je upravo zbog međunarodnog elementa trebao postupati drugi sud, Ustavni sud može samo da konstatira da je rješenja osporena apelacijom donio zakonom ustanovljen sud koji je postupao po prijedlogu nadležnog Tužilaštava za određivanje pritvora i u skladu sa zakonskim odredbama, pa ukazivanje na neki drugi postupak pred drugim sudom ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja. Ustavni sud stoga smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 2. i 4. Evropske konvencije kada su odluku o određivanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili razloge za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) i g) ZKPRS, te kada ih je drugostepeni sud potvrdio, uz zaključak da je pritvor jedina adekvatna mjera, pri čemu je apelant upoznat s razlozima hapšenja i optužbama protiv njega.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) točka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić