Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/20 (V. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4366/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP 4366/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vladan Junuzovski na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio Vladan Junuzovski.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka, koji se nakon donošenja Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028459 17 U od 9. aprila 2021. godine vodi pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka koji se vodi pred tim organom u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Vladanu Junuzovskom na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 2.000,00 KM u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo i Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladan Junuzovski (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028459 17 U.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) u periodu od 10. juna do 21. oktobra 2021. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju 21. juna i 3. novembra 2021. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su apelantu dostavljeni 21. decembra 2021. godine radi izjašnjenja.

5. Apelant je dostavio izjašnjenje 22. decembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantovim zahtjevom od 29. oktobra 1997. godine, podnesenim Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), traženo je vraćanje u posjed određenog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

8. Komisija je 7. decembra 2004. godine, u skladu sa Zakonom o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, dostavila predmetni zahtjev na rješavanje Upravi kao stvarno nadležnom organu.

9. Rješenjem Uprave od 9. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u posjed.

10. Rješenjem Ministarstva od 14. aprila 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 9. februara 2006. godine.

11. Apelant je 26. maja 2006. godine podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 14. aprila 2006. godine.

12. Presudom Kantonalnog suda od 19. februara 2008. godine uvažena je apelantova tužba, poništena su osporena rješenja od 14. aprila 2006. i 9. februara 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

13. Rješenjem Uprave od 12. januara 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u posjed.

14. Rješenjem Ministarstva od 10. februara 2010. godine uvažena je apelantova žalba, poništeno je rješenje od 12. januara 2010. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

15. Rješenjem Uprave od 16. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u posjed.

16. Rješenjem Ministarstva od 20. januara 2011. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 16. decembra 2010. godine.

17. Apelant je 7. marta 2011. godine podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 20. januara 2011. godine.

18. Presudom Kantonalnog suda od 11. februara 2015. godine uvažena je apelantova tužba i poništena su rješenja od 20. januara 2011. godine i 16. decembra 2010. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

19. Rješenjem Uprave od 12. decembra 2016. godine potvrđeno je da je O. M. bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dozvoljeno je vraćanje u posjed stana apelantu kao članu porodice. Utvrđeno je da A. D. (u daljnjem tekstu: korisnica stana) koristi predmetni stan suprotno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, utvrđen je prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana korisnici stana, te je utvrđeno da je korisnica stana dužna napustiti stan u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja.

20. Rješenjem Ministarstva od 15. februara 2017. godine odbijena je žalba korisnice stana izjavljena protiv rješenja od 12. decembra 2016. godine.

21. Odlučujući o apelantovom zahtjevu radi predaje predmetnog stana od 31. januara 2017. godine, Uprava je donijela zaključak od 23. marta 2017. godine kojim je utvrdila da je rješenje od 12. decembra 2016. godine postalo izvršno 16. januara 2017. godine, te je dozvolila izvršenje i odredila da je korisnica stana dužna u roku od sedam dana od prijema zaključka iseliti se iz stana.

22. Rješenjem Ministarstva od 30. juna 2017. godine odbijena je žalba korisnice stana izjavljena protiv zaključka od 23. marta 2017. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029210 17 U od 5. oktobra 2020. godine odbijene su tužbe Općine Stari Grad i korisnice stana koje su podnesene protiv rješenja Ministarstva od 30. juna 2017. godine.

23. Prema zapisniku Uprave od 15. marta 2018. godine apelant je uveden u posjed predmetnog stana.

24. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028459 17 U od 9. aprila 2021. godine uvažena je tužba korisnice stana, poništena su rješenja od 15. februara 2017. i 12. decembra 2016. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

25. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak u toku pred Upravom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja „postupaka“ (koji su se vodili po zahtjevu za vraćanje stana u posjed i po zahtjevu radi predaje stana) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je postupak pokrenut zahtjevom za povrat stana u posjed, te da se do trenutka podnošenja apelacije vodi 23 godine, pri čemu je istakao da iz činjeničnog stanja proizlazi da su upravni organi odugovlačili postupak, te nisu na pravilan način cijenili činjenice koje su tokom postupka utvrđivali, a pored toga su odbijali postupiti po uputama Kantonalnog suda. Dalje, apelant ističe da je Kantonalni sud propustio efikasno postupati iako je ocijenio da se radi o predmetu koji se mora hitno rješavati. Također, apelant ističe da je Uprava tek nakon godinu i tri mjeseca realizirala svoj zaključak kojim je određeno da je korisnica stana dužna iseliti se iz stana. Apelant je potraživao naknadu nematerijalne štete u iznosu od 150,00 KM za svaku godinu trajanja postupaka. Pri tome, apelant navodi da je aktivno učestvovao u postupku i da je u tom smislu podnosio urgencije (apelant je kopije urgencija dostavio u prilogu apelacije).

II.Odgovori na apelaciju

27. U odgovorima na apelaciju Ministarstvo je predstavilo hronologiju postupka, te je istaklo da je udovoljeno apelantovom zahtjevu i da je Uprava uvela apelanta u posjed stana. Ministarstvo je također istaklo da se dužina trajanja postupka može pripisati apelantu (ne navodeći na koji način je apelant doprinio dužini trajanja postupaka).

28. U odgovorima na apelaciju Kantonalni sud je istakao da u predmetnim postupcima pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

III.Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

29. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je istakao da je ukidanjem odluka u četiri navrata došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Pri tome je istakao da je Uprava zakazala raspravu tek za 15. februar 2022. godine.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

14. Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

31. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

33. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

34. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je u toku pred Upravom, pa imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

35. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 7. decembra 2004. godine, kao dana dostavljanja zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed Upravi, pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle, period od 17 godina (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5166/17 od 10. aprila 2018. godine i AP 3465/20 od 16. novembra 2021. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i upravnom sporu u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu.

44. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Naprotiv, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnošenjem urgencija organima uprave i Kantonalnom sudu aktivno učestvovao u postupku.

45. Ustavni sud zapaža da je Uprava donijela pet prvostepenih odluka (u periodima od dva mjeseca do jedne godine i 11 mjeseci), a da je Ministarstvo donijelo pet drugostepenih odluka u vrlo kratkim rokovima (u periodima od jednog do tri mjeseca). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o zahtjevu za vraćanje u posjed stana, donio tri presude (u periodima od jedne godine i devet mjeseci, tri godine i oko jedanaest mjeseci, te četiri godine), te da je donio presudu u vezi s odlučenjem o zahtjevu radi predaje stana (u periodu od tri godine i jednog mjeseca). Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da iz činjeničnog stanja predmeta jasno proizlazi da je stalno vraćanje predmeta od strane Kantonalnog suda, kao i dugi periodi odlučivanja od strane Uprave i Kantonalnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Pri tome, Uprava i Kantonalni sud nisu ponudili opravdanja za dužinu postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je neizvjesno kada će predmetni postupak biti okončan, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“.

46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka u predmetu Kantonalnog suda apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

50. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

51. Apelant također navodi da mu je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo imovinu i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. S obzirom na to da povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da iste navode posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije budući da postupak traje 17 godina i neizvjesno je kada će biti okončan, pri čemu Uprava i Kantonalni sud nisu dali valjane razloge kojima bi opravdali ovako dugo trajanje postupka.

53. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/20 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio