Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/20 (G. T. i M. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1862/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1862/20, rješavajući apelaciju Gorana Topića i Majde Janošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Topića i Majde Janošević podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 092578 20 Gž 2 od 13. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Topić i Majda Janošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnijeli su 29. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 092578 20 Gž 2 od 13. marta 2020. godine. Apelanti su 4. juna 2020. godine dopunili apelaciju navodeći da su u apelaciji naveli pogrešan datum primitka odluke.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Ohre Musića, koji je u postupku pred redovnim sudovima zastupao tužene Nesima Cvijetića, Aide Huskić rođene Cvijetić i Adise Kalić rođene Cvijetić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetužena ili zajedno tuženi), zatraženo je 13. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2021. godine a Osnovni sud 13. jula 2021. godine. Pravni zastupnik tuženih nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 23. decembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 29. oktobra 2015. godine podnijeli tužbu protiv tuženih Osnovnom sudu radi poništenja ugovora o poklonu.

7. Presudom Osnovnog suda donesenom u ponovnom postupku broj 96 0 P 092578 18 P2 od 13. marta 2019. godine (stav I izreke presude) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se „poništi“ ugovor o poklonu zaključen između Emine Bajraktarević, kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: poklonodavac E.B.), s jedne strane, i prvotuženog, kao poklonoprimca sa druge strane, od 3. juna 2015. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine). Slijedom toga, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je „ništav“ ugovor o poklonu zaključen 8. juna 2015. godine između prvotuženog, kao poklonodavca sa jedne strane, drugotužene i trećetužene, sa druge strane (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu zaključen između tuženih) u dijelu kojim je prvotuženi raspolagao pravom građenja i suvlasničkim dijelom na objektima od 1/3 dijela poklonodavca E.B. na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, te da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u Registru prava na zemljištu Osnovnog suda na osnovu presude brišu zemljišnoknjižni upisi promjena izvršenih u odnosu na pravo građenja od 1/3 nekretnina poklonodavca E.B., koji su izvršeni po rješenju Osnovnog suda od 6. juna 2015. godine i od 30. jula 2015. godine, te da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije tih upisa u odnosu na pravo građenja i suvlasnički dio na objektima od 1/3 dijela poklonodavca E.B. Stavom II iste presude apelanti su obavezani da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.307,12 KM.

8. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da su apelanti podnijeli tužbu kao unuci i zakonski nasljednici umrle E.B. „a da je njenoj smrti prethodila teška bolest [...] sa jasno izraženim znacima hroničnog moždanog sindroma, zbog čega je bila isključena bilo kakva njena mogućnost da pravilno rasuđuje, izražava svoju pravu volju i upravlja vlastitim postupcima“. Nadalje je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata (unuka poklonodavca E. B.) poništenje ugovora o poklonu zaključenog 3. juna 2015. godine. Osnovni sud je u ponovnom postupku ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je navedenim ugovorom poklonodavac E. B. svom sinu, prvotuženom, poklonila pravo građenja i pravo suvlasništva u dijelu od 1/3 na predmetnim nekretninama, upisanim u zemljišnim knjigama kao u izreci presude i privremenom registru Osnovnog suda. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je članom 3. navedenog ugovora regulisano da je poklonodavac E.B. saglasna da se bez njene dalje saglasnosti, a na osnovu ovog ugovora, prvotuženi može upisati kao nosilac prava građenja i kao suvlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama i privremenom registru Osnovnog suda.

9. Tuženi su osporili tužbene navode apelanata navodeći da je poklonodavac E.B. u trenutku zaključenja ugovora o poklonu od 3. juna 2015. godine bila lošeg zdravstvenog stanja, da je bila bolesna i da je ležala u postelji dva mjeseca prije smrti, da je zavisila od pomoći drugih lica, ali da je bila svjesna i da je mogla shvatiti značaj radnji koje preduzima i da je željela zaključenje tog ugovora. Također, tvrde da je prije samog zaključenja i potpisivanja ugovora o poklonu notar Zoran Bogdanović sa poklonodavcem E.B. obavio razgovor, te da je, nakon što se uvjerio u njene mentalne sposobnosti i shvatanje činjenice zaključenja ugovora o poklonu sa prvotuženim, njenim sinom, pristupio sačinjavanju i zaključenju tog ugovora. Iz izvoda iz matične knjige umrlih proizlazi da je poklonodavac umrla 17. jula 2015. godine. Iz iskaza parničnih stranaka, kao i iskaza saslušanih svjedoka, također, proizlazi da je tokom maja i juna 2015. godine, sve do smrti (17. jula 2015. godine) bila lošeg zdravstvenog stanja, da nije mogla da se kreće i da je bila vezana za postelju, odnosno da je zavisila od pomoći, brige i njege trećih lica i da nije mogla samostalno da obavlja svakodnevne životne i fiziološke aktivnosti, te da je uz nju svakodnevno, dvadeset i četiri sata, tokom tog razdoblja uvijek bio neko od srodnika ili komšija.

10. Osnovni sud je dalje utvrdio da je vještak medicinske struke, dr. Sabrija Čandić, specijalista neuropsihijatrije, u svom nalazu i mišljenju konstatovao da je prilikom izrade nalaza koristio iskaze parničnih stranaka, posebno nalaz specijaliste porodične medicine, dr. Verice Panjević, koja je kao lice stručno i kvalifikovano da taj pregled 6. maja 2015. godine pregledala poklonodavca E.B. i obavila sa njom razgovor, te nakon toga ustanovila i dijagnozu i propisala joj odgovarajuću terapiju. U usmenom obrazloženju svog nalaza i mišljenja ovaj vještak je naveo da je imenovana bolovala od hroničnog moždanog sindroma, a što se, po stavu medicinske nauke, podvodi pod zajednički imenitelj pod nazivom „demencija“. Hronični moždani sindrom predstavlja stanje koje karakterišu difuzna oštećenja moždanog tkiva i ispadi u mentalnom funkcionisanju. U kliničkoj slici hroničnog moždanog sindroma dominiraju ispadi u ključnim psihičkim funkcijama, koji imaju progresivan tok i koji dovode do potpune razgradnje ličnosti, poremećaji pamćenja nastupaju postepeno, od zaboravnosti do popunjavanja izgubljenih sjećanja izmišljenim sadržajima. Pad intelektualnih sposobnosti se ogleda u otežanom rasuđivanju i snalaženju. Mišljenje dementnog bolesnika postaje usporeno, konkretno, siromašno pojmovima da bi konačno nastupio potpuni raspad misaonog toka. Dakle, iz nalaza ovog vještaka proizlazi da pokojna E. B., zbog postojanja duševnog poremećaja u vidu hroničnog moždanog sindroma i psihoorganskog sindroma, nije imala mogućnost i sposobnost da u vrijeme i na dan zaključenja ugovora o poklonu (3. juna 2015. godine) shvati značaj svojih postupaka u odnosu na radnju raspolaganja svojom imovinom, kao što nije imala ni mogućnost ni sposobnost izražavanja volje prilikom zaključenja predmetnog ugovora. Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka kao potpun, logičan i dat u skladu sa pravilima struke, smatrajući da je vještak u potpunosti odgovorio zadatku vještačenja. Također, Osnovni sud je naveo da je ocijenio i druge materijalne dokaze koje su parnične stranke izvele tokom trajanja predmetnog postupka, ali da ih nije posebno navodio smatrajući da su oni irelevantni, pa s tim u vezi i suvišni za njihovu posebnu ocjenu i navođenje.

11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatovao da su apelanti predmetnom tužbom tražili da se poništi ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine a kao razlog za poništenje predmetnog ugovora su naveli poslovnu nesposobnost poklonodavca (nesposobnost za rasuđivanje), a što je, po ocjeni suda, razlog za utvrđivanje da je predmetni ugovor o poklonu ništav iz razloga propisanih odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je ukazao da je citiranom odredbom ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Prema članu 109. ZOO, na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresirano lice, a u smislu odredbe člana 110. navedenog zakona, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Prema tome, Osnovni sud je naveo da tužbenim zahtjevom apelanti traže poništenje ugovora o poklonu od 3. juna 2015. godine zbog apsolutne ništavosti ugovora (koji su protivni prinudnim propisima), dok opredijeljenim tužbenim zahtjevom traže poništenje tog ugovora zbog razloga relativne ništavosti, koji su propisani odredbom člana 111. ZOO. Osnovni sud je ukazao da je navedenom odredbom ZOO propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna osoba, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu strana, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

12. Dalje, Osnovni sud je ukazao da sud u parničnom postupku, shodno odredbi člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije vezan za pravni osnov tužbe, ali da je vezan opredijeljenim tužbenim zahtjevom, te da ne smije odlučivati mimo konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Osnovni sud smatra da su apelanti opredijeljenim tužbenim zahtjevom 29. februara 2016. godine tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu zaključen 3. juna 2015. godine iz razloga propisanih članom 111. ZOO, dok u činjeničnim navodima tužbe apelanti navode razloge apsolutne ništavosti tog ugovora. Ocjenjujući izvedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da postoji razlog za relativnu ništavost navedenog ugovora, jer apelanti nisu proveli nijedan dokaz na te okolnosti, već su sve dokaze usmjerili na to da dokažu da je ugovor apsolutno ništav. Prema tome, budući da je sud vezan tužbenim zahtjevom, a da apelanti tužbom traže da se ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine poništi iz razloga relativne ništavosti, dok tužbenim tvrdnjama ukazuju da je taj ugovor apsolutno ništav, na koje okolnosti su i provodili dokaze, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu nije dokazan. Slijedom toga, kako apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje iz tužbenog zahtjeva u stavu I izreke presude, a koji bi, da je dokazan, povlačio ništavost ugovora o poklonu zaključenog između tuženih, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata u stavu II izreke presude. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe čl. 119. i 120. ZPP.

13. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 092578 20 Gž 2 od 13. marta 2020. godine žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda od 13. marta 2019. godine potvrdio.

14. Apelacioni sud je naveo da su apelanti blagovremeno izjavili žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju presude Apelacioni sud je prvo konstatirao da žalba nije osnovana, te je u vezi s tim ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, pa je primjenom odredbe člana 330. ZPP odlučio kao u izreci presude. Apelacioni sud je prvobitno ukazao da apelanti tužbeni zahtjev nisu jasno postavili, jer su za poništenje i za ništavost ugovora o poklonu od 3. juna 2015. godine i od 8. juna 2015. godine samo nabrojali zakonske odredbe, a da nisu jasno razdvojili odredbe ZOO koje se odnose na razloge za poništenje ugovora, odnosno za utvrđenje ništavim, što je očigledno stvorilo zabunu kod prvostepenog suda.

15. Apelacioni sud je, također, naveo da se pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda ne dovode u pitanje žalbenim navodima apelanata. U vezi s tim je potvrdio stav prvostepenog suda navodeći da je sud vezan tužbenim zahtjevom, odnosno da sud ne može odlučivati van granica tužbenog zahtjeva, da apelanti stavom prvim traže da se poništi ugovor o poklonu zaključen 3. juna 2015. godine iz razloga što u vrijeme zaključenja tog ugovora poklonodavac E.B. nije bila sposobna za rasuđivanje (bila je poslovno nesposobna), a što je potvrđeno nalazom vještaka neuropsihijatra. Dakle, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je ocijenio da je ugovor koji sačini poslovno nesposobno lice ništav (dok ugovor koji zaključi strana ograničeno poslovno sposobna je rušljiv, prema odredbi člana 111. ZOO). Međutim, kako su u predmetnom slučaju apelanti tužbenim zahtjevom tražili da se ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine poništi iz razloga apsolutne ništavosti, takav zahtjev je, po ocjeni Apelacionog suda, valjalo odbiti, a što logičkim slijedom čini neosnovanim i zahtjev apelanata u stavu drugom za utvrđenje ništavim ugovora o poklonu zaključenog između tuženih. Stoga, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud osporenom presudom pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan.

16. U vezi sa navodima u žalbi apelanata da „tužioci nisu razumjeli koju pravnu normu je sud primijenio na njihov tužbeni zahtjev", Apelacioni sud je istakao da su apelanti u stavu prvom tužbenog zahtjeva tražili da se ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine poništi zbog razloga poslovne nesposobnosti poklonodavca, a što je razlog za ništavost ugovora, a ne za rušljivost (poništenje ugovora). U žalbi je dalje navedeno (strana 3. pasus 1): „Dakle, postojala je mana u pogledu volje Emine Bajraktarević kao jedne ugovorne strane i njena je poslovna sposobnost bila ograničena, što sporni ugovor od 3.6.2015. godine čini pobojnim (rušljivim) ugovorom", te „provedeno je vještačenje koje je dokazalo da je Emina Bajraktarević bila ograničeno poslovno sposobna". S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da vještačenjem vještaka neuropsihijatra nije dokazano da je poklonodavac Emina Bajraktarević u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bila ograničeno poslovno nesposobna, kako je u žalbi navedeno, a što je razlog zbog koga se ugovor može poništiti u smislu odredbe člana 111. ZOO. Navedeno zato što je, kako navodi, vještak bio izričit u zaključku da poklonodavac „nije imala mogućnosti i sposobnost da shvati značaj svojih postupaka u odnosu na radnju raspolaganja svojom imovinom, kao što nije imala ni mogućnost i sposobnost izražavanja volje na dan zaključenja ugovora o poklonu", dakle, nije imala poslovnu sposobnost, a što je razlog za utvrđenje ugovora ništavim, a ne za poništenje, niti je tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu bio zasnovan na utvrđenju činjenica za poništenje ugovora zbog mana volje. Apelacioni sud je, također, naveo da je tačno da sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, ali da sud ne može odlučiti da se ugovor poništi iz razloga ništavosti, jer apelanti tužbenim zahtjevom nisu ni tražili da se ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine utvrdi ništavim, a kako sud ne može ići van granica postavljenog zahtjeva, niti može mijenjati zahtjev stranaka, iako nije vezan pravnim osnovom, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i presuda prvostepenog suda potvrđena primjenom člana 335. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti tvrde da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tumačenju odredbe člana 111. ZOO, čl. 103, 109. i 110. stav 3. citiranog zakona. Smatraju da nije jasno zašto je odbijen njihov tužbeni zahtjev, jer su sudovi poklonili vjeru nalazi vještaka, dr. Sabije Čandić. Dakle, apelanti ističu da su oba suda u obrazloženju navela da je poklonodavac (nana apelantica) bila poslovno nesposobna, ali da,kako navode, u predmetnom spisu ne postoji dokaz o toj činjenici, rješenje kojim se oduzima poslovna sposobnost poklonodavcu „Emini Bajraktarević“, niti je provedeno vještačenje na tu okolnost. Dalje, zbog izostanka takvog dokaza, smatraju da su dokazali da je na strani „Emine B. postojala mana volje koja takav ugovor čini rušljivim temeljem člana 111. ZOO, te da je ona faktički bila ograničeno poslovno sposobna, jer se takav zaključak izvodi iz provedenog vještačenja“. Također, smatraju da je nejasno obrazloženje suda da nisu izveli niti jedan dokaz o postojanju razloga za poništenje ugovora (relativna ništavost) i da su provedeni dokazi, ustvari, dokazi o postojanju apsolutne ništavosti. II.Odgovor na apelaciju

18. Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje. Smatra da je taj sud dao jasno obrazloženje da apelanti nisu dokazali da postoji razlog za relativnu ništavost, jer nisu proveli nijedan dokaz na te okolnosti, već su sve dokaze „usmjerili na to da dokažu da je ugovor apsolutno ništav, pa budući da je sud vezan tužbenim zahtjevom, a tužitelji traže da se ugovor poništi..., a potom i zbog toga što sud ne može odlučiti da se ugovor poništi iz razloga ništavosti, jer (tužbenim zahtjevom) nije traženo da se ugovor o poklonu od 3.6.2015. godine utvrdi ništavim, a sud ne može ići van granica postavljenog zahtjeva, niti može mijenjati zahtjev stranaka, iako nije vezan pravnim osnovom". Stoga, taj sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene odluke osporene apelacijom, smatrajući da njenim donošenjem nije povrijeđeno pravo apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.

19. Osnovni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka pravilno primijenio materijalno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo povrede prava apelanata na obrazloženu i zakonitu odluku, kao ni prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1)Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2)Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

II - RUŠLJIVI UGOVORI

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

21. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 092578 20 Gž 2 od 13. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantima 23. aprila 2020. godine, a da je apelacija podnesena 29. maja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosio na tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na poništenje ugovora o poklonu i utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu zaključenog između tuženih, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelanti ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova koji su na dvije sudske instance zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li se osporene odluke zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda, potvrđenom presudom Apelacionog suda kao konačnom u predmetnom postupku, odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanata kojim su eksplicitno tražili poništenje ugovora o poklonu od 3. juna 2015. godine i ništavost ugovora o poklonu od 8. juna 2015. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da iz provedenih dokaza, prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao nesporno proizlazi da poklonodavac E.B. nije imala mogućnost i sposobnost da u vrijeme i na dan zaključenja ugovora o poklonu (3. juna 2015. godine) shvati značaj svojih postupaka u odnosu na radnju raspolaganja svojom imovinom, kao što nije imala ni mogućnost ni sposobnost izražavanja volje prilikom zaključenja predmetnog ugovora, pa su utvrdili da E.B. u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu nije imala poslovnu sposobnost, a što je razlog za utvrđenje ugovora ništavim. Međutim, sudovi su odbili prvi dio tužbenog zahtjeva apelanata iz razloga što su oni tužbenim zahtjevom tražili poništenje ugovora o poklonu od 3. juna 2015. godine, a na tu okolnost zapravo nisu provodili dokaze, već su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, provodili dokaze koji se tiču apsolutne ništavosti u smislu člana 103. ZOO, iako to nisu tražili postavljenim tužbenim zahtjevom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, pozvao na odredbu člana 2. ZPP. Tom odredbom (stav 1) je propisano: „U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.“ Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno obrazložili razliku između zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora, u smislu člana 103. ZOO, i poništenja ugovora, u smislu člana 111. ZOO. S obzirom na to da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje iz tužbenog zahtjeva u stavu I izreke presude, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u odbijanju (drugog) tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu zaključenog između tuženih, budući da je odluka o tom tužbenom zahtjevu u uskoj korelaciji sa odlukom o prvom tužbenom zahtjevu i zapravo je determinirana njime. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dovodeći ih u vezu sa odredbama člana 2. ZPP i odredbama ZOO (koje reguliraju ništavost i rušljivost ugovora) Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u stavu Apelacionog suda da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer apelanti tužbenim zahtjevom nisu tražili da se ugovor o poklonu od 3. juna 2015. godine utvrdi ništavim, te da sud u takvim okolnostima ne može ići van granica postavljenog zahtjeva, niti može mijenjati zahtjev stranaka iako nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva.

33. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj odredaba ZOO i ZPP na kojima je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Apelacioni sud u osporenoj presudi zapravo detaljno razmotrio sve navode apelanata, koje oni ponavljaju u apelaciji, i dao detaljno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom navedenih odredaba ZOO i ZPP na utvrđene činjenice. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene citiranih odredaba zakona pa u takvim okolnostima ne nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Apelacionog suda.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Apelacionog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelanti dalje smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle, na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Apelacioni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u osporenoj odluci detaljno obrazložio zašto je tužbeni zahtjev apelanata odbijen a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih propisa.

37. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelanti navode o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/20 (G. T. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio