Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/21 (D. R. i drugi)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3601/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3601/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dario Rukavina i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dario Rukavina, Samir Selimović, Zlatko Fajković, Srđan Glamočak i Vejsil Grašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451228 16 Rsž od 2. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Rukavina, Samir Selimović i Zlatko Fajković iz Bihaća, Srđan Glamočak iz Šipova i Vejsil Grašić iz Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 23. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 451228 21 Rev od 1. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 451228 16 Rsž od 2. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4740/20 od 3. februara 2021. godine, u odnosu na AP-7/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 451228 21 Rev od 1. jula 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 451228 14 Rs od 27. avgusta 2015. godine obavezana je tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova, na ime razlike naknade za minuli rad i na ime manje isplaćene naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.556,92 KM.
4. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 27. avgusta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 451228 16 Rsž od 2. decembra 2020. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tužena isplati određene novčane iznose na ime razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad, te je obavezao tuženu da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 561,70 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da su apelanti zaposlenici tužene, da su bili zaposlenici tužene u utuženom periodu, ali da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Naime, kako je naveo Kantonalni sud u odnosu na preinačujući dio svoje odluke kojim je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, osnovano se u žalbi tužene navodi da sud i vještak nisu ovlašćeni da u redovnom postupku, prostom računicom, usklađuju najnižu bruto satnicu, jer je odredbama člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH propisano da će Vlada Federacije BiH donositi odluke o povećanju najniže bruto satnice u skladu sa indeksom povećanja rasta troškova života koji objavljuje Federalni zavod za statistiku. Kantonalni sud je ukazao da je takav stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj Odluci o pravnom shvaćanju broj 65 0 P 496860 16 Spp2 od 27. januara 2017. godine. Shodno naprijed navedenom, Kantonalni sud je žalbu u tom dijelu usvojio i preinačio prvostepenu presudu. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za minuli rad kao neosnovan jer tužena nije u obavezi da uplati razliku plate zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za predmetni vremenski period.
6. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je, kako je presuda prvostepenog suda preinačena, odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom odredbi člana 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijeneći postignuti uspjeh parničnih stranka u postupku. Naime, apelantima bi (u slučaju da su u cijelosti uspjeli sa tužbenim zahtjevom) pripadalo pravo na ukupne troškove u iznosu od 2.160,40 KM, a kako su apelanti uspjeli u postupku u procentu od 26%, to im onda pripada pravo na isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 561,70 KM. Nadalje, cijeneći odredbe člana 387. stav (1) ZPP (kojima je propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice) apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza i odsustva iz kancelarije. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se citiranim zakonskim odredbama sudu daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U konkretnom slučaju, troškovi zastupanja advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio predmetni postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor advokata sa područja cijele BiH istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu, ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da apelantima pripada pravo na isplatu naknade na ime prevoza i odsustva iz kancelarije, te je pogrešno dosudio i naknadu u iznosu od 3.909,56 KM na ime zastupanja više osoba, jer nije cijenio da se naknada advokatu, u skladu sa Izmjenama i dopunama Advokatske tarife, može dosuditi u visini prosječne mjesečne plate isplaćene u Federaciji BiH. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da trpe štetne posljedice uzrokovane činjenicom da Vlada Federacije BiH nije povećala najmanju bruto satnicu, pa da je predmetni zahtjev apelanata (za isplatu razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad) u konkretnom slučaju morao biti usvojen u cijelosti. Nadalje, apelanti osporavaju i odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka ističući da su razlozi koje je Kantonalni sud naveo „apsurdni“ jer bi onda advokati morali odbijati stranke koje „ne žive na području djelovanja advokata“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, u odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke o njihovom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je isti odlukom Kantonalnog suda odbijen kao neosnovan, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1149/19 od 30. oktobra 2019. godine, u odnosu na AP-2251/19, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke Kantonalnog suda o troškovima predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je, takođe, u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1623/21 od 23. juna 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić