Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1111/20 (P. M., M. J. i T. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-1111/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1111/20, rješavajući apelaciju Predraga Milićevića, Miloša Jovića i Tihomira Kresojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Milićevića, Miloša Jovića i Tihomira Kresojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020146 17 Uvp od 13. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Predrag Milićević, Miloš Jović i Tihomir Kresojević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, podnijeli su 23. marta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020146 17 Uvp od 13. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te od Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da dostave odgovore na apelaciju. Svi od kojih je zatraženo dostavili su odgovore.

3. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Ustavni sud najprije ističe da su u osporenim odlukama detaljno i iscrpno iznesena obrazloženja koja se tiču činjenica i dokaza koji su izneseni i sprovedeni u raznim fazama upravnog postupka i spora koji je trajao od 2004. godine, kada su apelanti podnijeli zahtjev za ponavljanje upravnog postupka, pa do 2020. godine, kada je donesena konačna odluka Vrhovnog suda koja je osporena apelacijom. Ustavni sud će, međutim, u ovom dijelu iznijeti samo one činjenice koje su suštinski relevantne za odlučivanje o apelaciji protiv osporene odluke.

6. Apelanti su, kao zainteresovana lica, 6. decembra 2004. godine podnijeli Odjeljenju za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zahtjev za ponavljanje postupka okončanog Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 01-364-662/00 od 3. decembra 2000. godine, kojim je investitoru Miloradu Saviću [u daljnjem tekstu: investitor] data urbanistička saglasnost za legalizaciju pomoćnog dvorišnog objekta i pretvaranje dijela objekta u poslovni prostor. Povodom zahtjeva apelanata za ponavljanje tog postupka doneseno je više prvostepenih i drugostepenih odluka upravnih organa kojima je odbijan zahtjev za ponavljanje postupka da bi tek nakon Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 852 od 26. marta 2008. godine Odjeljenje 2009. godine dozvolilo ponavljanje postupka. Dalje, Odjeljenje je u ponovljenom postupku donijelo rješenje 2010. godine kojim je odbijen zahtjev investitora za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju spornog objekta, pa je povodom toga, nakon odluke drugostepenog organa, Okružni sud Presudom broj 11 0 U 008396 11 U od 29. novembra 2013. godine uvažio žalbu investitora. Postupajući po toj presudi, Ministarstvo je 2014. godine poništilo u cijelosti rješenje Odjeljenja iz 2010. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Odjeljenje je Rješenjem broj 01-364-663/00 od 22. avgusta 2016. godine ukinulo rješenje o urbanističkoj saglasnosti iz 2000. godine i dalo naknadnu urbanističku saglasnost investitoru za legalizaciju spornog objekta. Ministarstvo je Rješenjem broj 15-364-231/16 od 22. decembra 2016. godine poništilo prvostepeno rješenje Odjeljenja i ostavilo na snazi rješenje iz 2000. godine. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja podnijeli tužbu u upravnom sporu.

8. Okružni sud je Presudom broj 11 0 020146 17 U od 28. septembra 2017. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju Okružni sud je najprije detaljno iznio tok postupka pred upravnim organima i sve odluke koje su donesene u odlučivanju o žalbama i po ranije podnesenim tužbama. Dalje je, između ostalog, navedeno da je ranijom presudom tog suda iz 2013. godine „data uputa tuženom da posebno vodi računa o tome šta je predmet upravnog postupka, odnosno da je predmet upravnog postupka ponavljanje postupka okončanog rješenjem prvostepenog organa iz 2000. godine“. Okružni sud je naročito naveo da je navedenom presudom „sud naložio [Ministarstvu] da s obzirom da je do donošenja odluke [Ministarstva] došlo do izmjene činjeničnog i pravnog stanja na terenu, a kako je predmet upravnog postupka okončanog prvostepenim rješenjem iz 2000. godine, to je prvostepeni organ bio dužan da postupak vodi i okonča po prvobitno postavljenom zahtjevu [investitora] od 6.3.2000. godine, kojim je on tražio legalizaciju pomoćnog dvorišnog objekta i pretvaranje dijela objekta u poslovni prostor [...] imajući u vidu da je važeći Regulacioni plan plan koji je važio 2000. godine“.

9. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni organ održao više usmenih rasprava, pa je uvidom u zapisnike sa tih rasprava naveo da je apelant Predrag Milićević tražio poništenje građevinske dozvole iz 2000. godine u korist investitora i da je „govorio o upravnim postupcima koji su vođeni 2005, 2009, 2011, 2014. godine, pominjao je i izvještaj o mjerenju nivoa buke od 25.11.2011. godine, te je dostavio mišljenje Instituta za zaštitu i ekologiju od 11.9.2015“. Takođe, Okružni sud je interpretirao i ono što su na usmenim raspravama iznijeli i ostali apelanti, pa je istakao da je Ministarstvo, rješavajući ponovo po zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti iz 2000. godine i „u skladu sa uputama sudova koji su rješavali u upravnim sporovima u ovoj upravnoj stvari, odlučivao na osnovu stanja u spisu i na osnovu dokaza koje je prvostepeni organ pribavio u tom postupku, uključujući i Regulacioni plan koji je bio na snazi 2000. godine“. Osim toga, Okružni sud je istakao da je „namjena ovog prostora kao radionice za popravku automobila i ugradnju opreme, instalacija i uređaja za pogon motornih vozila na tečni gas [...] definisana tek rješenjima nadležnih organa iz 2005. godine, a kojoj namjeni prostora za obavljanje ovih djelatnosti se [apelanti] u osnovi protive. Ovo proizilazi i iz njihovih navoda da namjena poslovnog prostora nije kompatibilna sa stanovanjem [...]“. Dalje, Okružni sud je naveo i da se apelanti „ni na koji način nisu protivili stanju koje je postojalo na terenu 2000. godine“, a da namjenu poslovnog prostora „kako je definisano 2005. godine [apelanti] preispituju i osporavaju u mnogim drugim postupcima, a za šta je sud zatekao dokaze u spisu“. U prilog tome Okružni sud je naveo da i mišljenje vještaka na koji su se apelanti pozvali u tužbi „govori upravo o kompatibilnosti namjene poslovnog prostora sa stanovanjem, a koja namjena nije, niti može biti predmet rasprave u ovom postupku, jer 2000. godine poslovni prostor nije ni imao namjenu, odnosnu u istom se nije obavljala djelatnost“.

10. Dalje, Okružni sud je naveo da su relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOUP) propisani uslovi i postupak za ponavljanje postupka, pa da iz tih odredaba proizilazi da se u ponovljenom postupku mogu iznositi samo činjenice i dokazi koji nisu mogli biti izneseni u ranijem postupku koji je okončan rješenjem Odjeljenja iz 2000. godine. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da „sve činjenice i dokazi koji se odnose na period poslije 2000. godine, bez obzira na način na koji su pribavljeni i koji ukazuju na stanje na terenu, ne mogu biti upotrijebljeni u ovom postupku i na osnovu njih se nije mogla donijeti odluka“. Stoga, ni izjave apelanata i dokazi koje su podnosili o stanju na terenu nakon 2000. godine „nisu od značaja, jer su [apelanti] svoje zahtjeve proširivali (nivo buke, te dostavljali dokaze koji govore o nivou buke, o izgrađenosti predmetne lokacije, te o djelatnosti [investitora], koju je on nakon 2000. godine započeo, proširio i dopunio“. Ove izjave i dokazi, kako je dalje naveo Okružni sud, „mogu biti predmet nekih drugih postupaka kojima se uređuju odnosi između [apelanata] i [investitora], ali ne i ovog“. Stoga, kako je naveo Okružni sud, nisu ni uzete u obzir izjave apelanata koje su dali u ponovnom postupku „kada je apelantima bila data mogućnost da se izjasne i učestvuju u postupku koji je bio predmet ponavljanja ranijeg postupka okončanog 2000. godine“.

11. Protiv ove presude apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, pa je Vrhovni sud osporenom Presudom broj 11 0 U 020146 17 Uvp od 13. februara 2020. godine njihov zahtjev odbio. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je ponovio sve relevantne činjenice i zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelanata odbio. Između ostalog, i Vrhovni sud je naveo da apelanti u ponovnom postupku nisu iznijeli „nijednu novu činjenicu, niti novi dokaz, koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim dokazima ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja stvari da su te činjenice ili dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku“. Takođe, Vrhovni sud je istakao da činjenice i dokaze koje su apelanti iznosili i koji se odnose na stanje nakon 2000. godine nisu mogli iznositi u ponovljenom postupku, budući da po članu 234 tač. 1-11 ZOUP-a pod novim činjenica koje mogu biti razlog za ponavljanje postupka smatraju se samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja ranijeg postupka u istoj upravnoj stvari, ali se u toku tog postupka za njih nije znalo, pa je u trenutku donošenja tog ranijeg rješenja činjenično stanje utvrđeno bez njih. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, apelanti takve nove činjenice i nove dokaze nisu isticali u ponovljenom postupku.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom, privatni život i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.Evropske konvencije.

13. U obrazloženju apelacije apelanti najprije navode da „za potrebe apelacionog postupka kao najmeritorniju oduku navodimo Presudu [Vrhovnog suda] broj 118-0-Uvp-08- 000 180 od 10.7.2009. godine“, pa dalje navode zašto smatraju da upravni organi nisu slijedili upute koje je Vrhovni sud dao u toj odluci. Dalje, između ostalog, navode da, iako su u postupku pred upravnim organima tražili da se zakaže i sprovede uviđaj na licu mjesta, taj prijedlog im nikad nije uvažen. Apelanti prigovaraju i tome što nije uvaženo ni stručno mišljenje Instituta zaštite na radu i ekologije, niti im je omogućeno da angažuju sopstvenog vještaka „koji bi prisustvovao tehničkim mjerenjima imisija na terenu radi sprečavanja manipulacija suprotne strane“. Takođe, navode da je Vrhovni sud tolerisao „ove očigledne povrede postupka na [njihovu] štetu“, te da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo „do grubog kršenja“ ustavnih prava na koja su se pozvali. Osim toga, ističu da pozivanje na Regulacioni plan iz 1990. godine nije bilo u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda iz 2009. godine, te da nema odgovora na pitanje jesu li upravni organi postupili po tim uputstvima, a da je na to „ukazao i Ombudsman BiH svojom preporukom“ iz 2019. godine. Takođe, navode da je investitoru izdata i ekološka dozvola 5. marta 2018. godine u vezi sa čim je u toku postupak po vanrednom pravnom lijeku koji su izjavili u tom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Okružni sud su naveli da u cijelosti ostaju kod onoga što su naveli u svojim presudama, te da su neosnovani navodi apelanata da im je tim presudama prekršeno bilo koje ustavno pravo. Ministarstvo je, takođe, u kratkom odgovoru, navelo da su za drugostepenu odluku dati detaljni razlozi kod kojih i dalje ostaje.

15. Apelant Predrag Milićević je u svoje i u ime ostalih apelanata, kako je naveo, dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u kojem je izjavio da ostaje kod navoda iz apelacije, pa je neke od tih navoda i ponovio.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 - ispravka, 50/10 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 - ispravka i 50/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 234.

Postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku (konačno rešenje) ponoviće se:

(1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u ranijem postupku;

[...] (9) ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku; [...] Član 235.

[...] Zbog okolnosti navedenih u članu 234. tač. 1, 6, 7, 8. i 11. ovog zakona stranka može tražiti ponavljanje postupka samo ako bez svoje krivice nije bila u stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži ponavljanje.

Član 236.

Ako je rešenje po kom se traži ponavljanje upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, ponavljanje se može dozvoliti samo zbog onih činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnom postupku, a ne i zbog onih koje je utvrdio sud.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i „ako se podnese“ u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020146 17 Uvp od 13. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 4. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da im je njome prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom, privatni život i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnome dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da je suštinsko sporno pitanje u konkretnom slučaju samo pitanje jesu li povodom zahtjeva apelanata za ponavljanje postupka za izdavanje urbanističke saglasnosti investitoru koji je okončan 2000. godine upravni organi i sud trebali da ocijene i dokaze koje su apelanti iznosili u ponovljenom postupku a koji su se ticali stanja na terenu nakon 2000. godine, odnosno koji su se ticali namjene prostora koja je utvrđena 2005. godine.

25. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ponavlja da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, predstavka broj 65167/01, i Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4631/17 od 30. oktobra 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 76/19). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, predstavka broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava.

26. Imajući to u vidu, Ustavni sud ističe da su sudovi i Ministarstvo u svojim odlukama detaljno iznijeli relevantne odredbe ZOUP-a koje se tiču ponavljanja postupka i obrazložili svoje zaključke da je apelantima, kao zainteresovanim licima, u ponovljenom postupku omogućeno učestvovanje, ali da nisu iznijeli bilo kakve nove činjenice i dokaze koji bi bili relevantni u vrijeme kada je donesena odluka iz 2000. godine. Apelanti su, kako su naveli sudovi i Ministarstvo, u ponovljenom postupku iznosili tvrdnje i predlagali dokaze koji se tiču perioda nakon 2000. godine. Međutim, kako je i obrazloženo, prema članu 234 tačka 1) ZOUP-a, u ponovljenom postupku mogu se iznositi samo one činjenice i dokazi koje bi mogle dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice i dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su sudovi i upravni organi proizvoljno primijenili materijalne i procesne zakone rješavajući o zahtjevu apelanata za ponavljanje postupka.

27. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da im je, nakon što je investitor počeo obavljati djelatnost u poslovnom prostoru, dakle, nakon 2000. godine, znatno narušen kvalitet življenja u njihovim domovima zbog prekomjerne buke i drugih štetnih imisija. Međutim, ti navodi nisu bili predmet upravnog postupka i spora u konkretnom slučaju, pa ih Ustavni sud ne može ni razmatrati povodom ove apelacije i odluka koje su njom osporene. Osim toga, i sami apelanti navode da još traje postupak pred Vrhovnim sudom povodom njihovog osporavanja ekološke dozvole koju je dobio investitor.

28. U vezi sa navodima koji se tiču presude Vrhovnog suda iz 2009. godine i tvrdnji da upravni organi nisu postupili prema uputama koje je Vrhovni sud dao upravnim organima u toj presudi, Ustavni sud ističe da ti navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Naime, sudovi su o istom pitanju odlučivali i u presudama iz 2008. i 2013. godine i davali upute upravnim organima (ove presude su apelanti dostavili uz apelaciju). Osim toga, Vrhovni sud je u osporenoj odluci ispitao sve navode i, kako je već rečeno, dao relevantne i dovoljne razloge za svoje zaključke, ne nalazeći bilo kakvo nezakonito postupanje upravnih organa ili prvostepenog suda. Imajući u vidu da se ponovljeni postupak odnosio na izdavanje investitoru urbanističke saglasnosti za legalizaciju pomoćnog dvorišnog objekta i pretvaranje dijela objekta u poslovni prostor, te da apelanti i u apelaciji iznose iste navode koje su iznosili tokom upravnog postupka i upravnog spora, a koji se ne odnose na navedeno pitanje, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iznijeli bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da su im u ponovljenom postupku bila uskraćena procesna prava garantovana članom 6 stav 1 Evropske konvencije, već da su, u suštini, samo nezadovoljni rezultatom tog ponovljenog postupka.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

30. U odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava odnose na navodnu buku i štetne imisije za koje apelanti smatraju da nastaju poslovanjem u spornom objektu, što nije bilo predmet odlučivanja u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom, te da apelanti i sami navode da o tome još teče postupak. Stoga, Ustavni sud ove navode neće razmatrati u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zato što apelanti nisu mogli u postupku za ponavljanje postupka koji je bio okončan 2000. godine uspješno iznositi činjenice i dokaze koji se odnose na period nakon 2000. godine o čemu su sudovi i upravni organi dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

32. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1111/20 (P. M., M. J. i T. K.) | Sudska praksa | Aktio