Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/21 (K. H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3267/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021.godine, u predmetu broj AP-3267/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hebib Karim, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hebib Karim protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 779398 21 Pžp od 19. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hebib Karim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 17. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 779398 21 Pžp od 19. jula 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 779398 19 Pr od 3. juna 2021. godine apelant je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Naime, apelant je oglašen odgovornim jer je narušio javni red i mir nepristojnim i drskim ponašanjem na način što se prilikom održavanja takmičenja u džudou obratio B.C. određenim riječima (kako je to preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, u kontekstu bitnih elemenata prekršaja koji su apelantu stavljeni na teret, našao da je ovlašteni organ dokazao da se u apelantovim radnjama bliže opisanim u dispozitivu rješenja stiču sva obilježja prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Prvostepeni sud je naveo da ovako utvrđeno činjenično stanje zasniva na iskazu saslušanih svjedoka oštećenog B.C. te svjedoka Z.S., E.L. i V.M., jer su kao očevici događaja na jasan, objektivan i uvjerljiv način opisali prekršajnu radnju apelanta, te saglasno potvrdili iskaz oštećenog, kao i navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka koji su apelantu stavljeni na teret. Dalje je naveo da je na osnovu iskaza navedenih svjedoka pouzdano zaključio da se predmetni događaj zbio na način, na mjestu i u vrijeme utvrđeno u izreci rješenja, zbog čega je iskaze navedenih svjedoka u potpunosti prihvatio kao dokaze o navedenim odlučnim činjenicama. Prvostepeni sud je naveo da je u tom dijelu prihvatio i iskaz svjedoka policijskog službenika A.B., iako ima posredna saznanja o spornom događaju, ali je svjedočio da su mu na licu mjesta prisutni svjedoci očevici potvrdili navode oštećenog. Također je naveo da je u tom dijelu prihvatio i iskaz svjedoka odbrane E.I. koji je u svom svjedočenju, kao očevidac događaja sa mjesta na kojem se nalazio, potvrdio verbalnu komunikaciju između apelanta i oštećenog, a ne odbranu apelanta. Prvostepeni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode da se u konkretnom slučaju trebao voditi disciplinski, a ne sudski postupak, s obzirom da je iz zakonske definicije pojma javnog mjesta (člana 4. stav 1. i 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) i obilježja prekršaja koji je apelantu stavljen na teret nesporna nadležnost kako ovlaštenog organa, kao podnosioca zahtjeva, tako i suda. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje vezano za činjenični opis prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, prvostepeni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu kao osnovanu, jer je opovrgnuta iskazima očevidaca, te da je usmjerena na izbjegavanje, odnosno umanjenje odgovornosti za prekršaj. Prvostepeni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao vjerodostojne materijalne dokaze koje je predložio apelant, s obzirom da se ne mogu smatrati dokazima, a shodno članu 289. st. 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), u vezi sa članom 18. Zakona o prekršajima, jer se radi o neovjerenim kopijama.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 3. juna 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 19. jula 2021. godine odbio kao neosnovanu predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je ukazao da je članom 4. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisan pojam javnog mjesta, dok je članom 8. stav 1. tačka a) istog zakona propisano da će se novčanom kaznom od 100,00 KM kazniti za prekršaj: ko na javnom mjestu narušava javni red i mir, svađom, galamom, vikom, nepristojnim ili drskim ponašanjem. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku tretirao stranke na jednak način i svakoj strani pružio jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi, kako je to propisano članom 15. ZKP, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku proveo sve dokaze, svaki dokaz cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je ovlašteni organ dokazao da je apelant počinio prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U odnosu na apelantove navode da prvostepeni sud dokaze odbrane diskvalificira obrazloženjem da se navodno radi o kopijama, a ne originalima ili ovjerenim kopijama, a da se radi velikim dijelom o isprintima sa web portala te na printanje sms poruka, pa da je to bio jedini način da se isti učine dostupnim i prezentiraju sudu, Kantonalni sud je naveo da neovjerene kopije ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz u skladu sa članom 289. st. 2. i 3. ZKP, koji se u skladu sa članom 18. stav 2. Zakona o prekršajima mutatis mutandis ima primjenjivati i u prekršajnom postupku, te da je pravilna odluka prvostepenog suda i u ovom pogledu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi, između ostalog, da se u konkretnom slučaju ne može raditi o prekršaju, nego o kršenju sportske discipline, koja se može sankcionirati samo disciplinski u okviru Džudo saveza Bosne i Hercegovine, te da sud apsolutno nije nadležan za radnje u kojima se ostvaruju obilježja kršenja sportske discipline iz određene vrste sporta. Dalje navodi da se veliki broj apelantovih materijalnih dokaza odnosi na isprintane izvode sa web portala i isprintane sms poruke, te da je apsolutno neosnovna tvrdnja suda da se te printane poruke smatraju običnim fotokopijama, budući da je to bio jedini način da se isti učine dostupnim i prezentuju sudu. Također navodi da je sud činjenicu da je svjedok odbrane E.I. govorio o komunikaciji apelanta i oštećenog, nezakonito cijenio na štetu apelanta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene odluke opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/21 (K. H.) | Sudska praksa | Aktio