Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3437/20 (“Proizvodnja Dušanić” d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 23
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-3437/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 16. decembra 2021. Godine, u predmetu broj AP-3437/20, rješavajući apelaciju “Proizvodnja Dušanić” d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Proizvodnja Dušanić” d.o.o. Prnjavor, podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104350 19 Pž 2 od 23.
juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Proizvodnja Dušanić” d.o.o. Prnjavor, podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104350 19 Pž 2 od 23.
juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.“Proizvodnja Dušanić” d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojana Duka-Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 104350 19 Pž 2 od 23. juna 2020. godine.
Uvodne napomene
2. „Metalka“ a.d. Prnjavor Fabrika lanaca i građevinskih armatura u stečaju (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja u predmetnom postupku) kao prodavac, te apelant i S. D., kao kupci, zaključili su 29. avgusta 2012. godine kupoprodajni ugovor koji je notarski obrađen (OPU broj 507/12). Predmet kupoprodajnog ugovora je imovina tražioca izvršenja, bliže navedena u kupoprodajnom ugovoru. Kupoprodajna cijena je u potpunosti isplaćena (iznos od 1.361.500,00 KM), a kupac S. D. je ustupio svoj suvlasnički dio u korist apelanta. Apelant je kupoprodajnim ugovorom preuzeo, između ostalog, obavezu da organizuje i nastavi istu registrovanu proizvodnu djelatnost kojom se bavio tražilac izvršenja, u periodu od najmanje tri godine koji počinje teći po isteku šest mjeseci (grace period) od dana primopredaje i ulaska apelanta u posjed kupljene imovine. Takođe, apelant se obavezao da po isteku šest mjeseci (grace period) i u trajanju od pune tri godine u stalnom radnom odnosu, konstantno ima 35 zaposlenih radnika, od kojih najmanje 25 radnika tražioca izvršenja. Zatim, da je za slučaj kršenja ugovornih odredaba od strane apelanta, ugovorena ugovorna kazna od 30% od prodajne cijene imovine. Nadalje, da je radi osiguranja novčanog potraživanja – ugovorne kazne, određena mjera osiguranja u korist tražioca izvršenja – zabrana apelantu da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže sa 65% kupljene imovine (nekretnine, bliže označene u kupoprodajnom ugovoru). Takođe, da se apelant, na osnovu notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora, a radi osiguranja naplate novčanog potraživanja – ugovorne kazne, podvrgava neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja na tim nekretninama na način da je prinudno izvršenje dopušteno prema svakodobnom vlasniku. Zatim, izvršni otpravak će tražiocu izvršenja biti izdat na njegov zahtjev, ako dokaže da su ispunjene pretpostavke za izvršnost, odnosno u slučaju kršenja ugovornih odredaba od strane apelanta. Zabilježba mjere osiguranja u odgovarajućim registrima vrši se na osnovu kupoprodajnog ugovora koji predstavlja izvršnu ispravu, sa podvrgavanjem neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja (klauzula izvršnosti), te nije potrebno voditi poseban postupak za odobravanje zabilježbe i njeno izvršenje. Osporeni postupak
3. Tražilac izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), protiv apelanta, kao izvršenika. Tražilac izvršenja je u prijedlogu za izvršenje naveo da apelant nije ispunio svoje obaveze u skladu sa zaključenim kupoprodajnim ugovorom. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu otpravka originala u svrhu izvršenja kupoprodajnog ugovora OPU broj 507/12, te je predloženo da se odredi izvršenje javnom prodajom apelantovih nekretnina u korist tražioca izvršenja, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 408.450,00 KM na ime glavnice, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadom troškova izvršnog postupka.
4. Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 104350 13 Ip od 25. novembra 2013. godine određeno je predloženo izvršenje.
5. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 104350 13 Ip od 27. juna 2014. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 25. novembra 2013. godine i rješenje o izvršenju u cijelosti je ostalo na snazi.
6. Apelant je protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 27. juna 2014. godine podnio žalbu, koja je rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104350 14 Pž od 11. decembra 2014. godine uvažena, osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 104350 16 Ip 3 od 9. jula 2019. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 25. novembra 2013. godine i rješenje o izvršenju u cijelosti je ostalo na snazi.
8. U obrazloženju rješenja, Okružni privredni sud je naveo da je članom 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a članom 23. stav 3. istog zakona je propisano da je izvršna isprava, između ostalog, izvršna notarska isprava. Dalje, da je u konkretnom slučaju određeno izvršenje na osnovu izvršne isprave – notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora od 29. avgusta 2012. godine, sa potvrdom izvršnosti od 18. juna 2013. godine. Zatim, da je sporno da li je apelant ispunio ugovorene obaveze. S tim u vezi, da je apelant, izvršnom ispravom, preuzeo na sebe više obaveza za koje je kao sredstvo obezbjeđenja predviđena ugovorna kazna, čija naplata se traži u izvršnom postupku. Okružni privredni sud je naveo da su apelantu, izvršnom ispravom, nametnute kumulativne obaveze da nastavi proizvodnju u određenom vremenskom periodu i da zaposli određeni broj radnika. Zatim, da je svako drugo postupanje kršenje ugovora, za koje je kao sankcija predviđeno plaćanje ugovorne kazne. Takođe, da je izvršnom ispravom utvrđena visina novčanog potraživanja na ime ugovorne kazne, te da se apelant kupoprodajnim ugovorom, radi osiguranja novčanog potraživanja, dobrovoljno podvrgao prinudnom izvršenju na nekretninama bez odlaganja (izdat je otpravak originala kupoprodajnog ugovora u svrhu izvršenja, sa potvrdom otpravka originala u svrhu izvršenja). Okružni privredni sud je ukazao da je za slučaj kršenja ugovornih obaveza od strane apelanta ugovorena ugovorna kazna od 30% od prodajne cijene imovine, te da se izvršenje traži na osnovu valjane i za izvršenje podobne izvršne isprave. Nadalje, da se vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju izjasnio da je apelant nastavio sa radom i da je taj uslov iz kupoprodajnog ugovora izvršen. Okružni privredni sud je naveo da apelant nije ispunio drugu obavezu utvrđenu kupoprodajnim ugovorom, tj. da u stalnom radnom odnosu konstantno zapošljava 35 radnika, od kojih namanje 25 ranijih radnika tražioca izvršenja. Zatim, da nije prihvatio apelantove navode da iz objektivnih razloga nije zaposlio radnike, jer je apelantu bilo poznato pod kojim uslovima kupuje imovinu i zaključuje kupoprodajni ugovor. Okružni privredni sud je naveo da je apelant, tek nakon padanja u docnju započeo sa aktivnostima na zapošljavanju odgovarajućeg broja radnika, da ne bi došlo do aktiviranja ugovorne kazne. Okružni privredni sud je naveo da je članom 272. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ukoliko je do neispunjenja dijela obaveze došlo bez krivice izvršenika izvršna isprava je izgubila svoje pravno dejstvo. S tim u vezi, da je apelant tek nakon pada u docnju započeo sa aktivnostima na zapošljavanju odgovarajućeg broja radnika, kako ne bi došlo do aktiviranja ugovorne kazne.
9. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104350 19 Pž 2 od 23. juna 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i rješenje Okružnog privrednog suda od 9. jula 2019. godine preinačeno tako što je djelimično uvažen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 25. novembra 2013. godine u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na ugovornu kaznu, te u tom dijelu je odbijen prijedlog za izvršenje i obustavljen izvršni postupak. Drugostepenim rješenjem, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu koji se odnosi na naplatu novčanog potraživanja tražioca izvršenja prema apelantu po osnovu ugovorne kazne i troškova postupka. Istim rješenjem, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
10. U obrazloženju rješenja, Viši privredni sud je naveo da je kupoprodajni ugovor kojim je ugovorena ugovorna kazna, u smislu člana 23. stav 1. ZIP i člana 85. Zakona o notarima valjana izvršna isprava, te da pravna valjanost kupoprodajnog ugovora ničim nije dovedena u pitanje. Nadalje, da je notar, prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, u završnim odredabama ugovora upozorio stranke, između ostalog, na značaj i pravne posljedice apelantove izjave o pristanku na izvršenje bez odlaganja radi prinudne naplate ugovorne kazne, kao i na činjenicu da kupoprodajni ugovor predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 85. Zakona o notarima. Stoga, da nasuprot apelantovim žalbenim navodima, kupoprodajni ugovor, kao izvršna isprava, nije izgubio svoje pravno dejstvo. Viši privredni sud je naveo da prema odredbama člana 21. stav 3. ZIP na materijalne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi i drugi propisi. Dalje, da se apelantova obaveza ne sastoji od jedne nedjeljive obaveze, jer je apelant preuzeo više različitih, kumulativno ugovorenih nenovčanih obaveza, za koje je kao sredstvo obezbjeđenja predviđena ugovorna kazna, čija naplata se traži u konkretnom izvršnom postupku. Zatim, da se u žalbi i tokom postupka apelant pozivao na djelimično ispunjenje obaveze, kao i objektivne i opravdane razloge na koje nije mogao uticati. Viši privredni sud je naveo da se iz provedenih dokaza može zaključiti da je apelant tek nakon padanja u docnju započeo sa aktivnostima na zapošljavanju odgovarajućeg broja radnika. Viši privredni sud je naveo da je u odnosu na zapošljavanje radnika apelant priložio ugovore o radu od 1. maja 2013. godine koji nisu potpisani od strane radnika, pa se ne mogu smatrati zaključenim. Dalje, da je u dopisu JU Zavod za zapošljavanje od 8. februara 2017. godine navedeno da je apelant dostavio oglase i molbe sa naznačenim imenima bivših radnika tražioca izvršenja, a da ni jedno od traženih lica nije skinuto sa evidencije nezaposlenih. Takođe, da se usvajanje Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, jednostrano potpisani ugovori o radu, objavljivanje oglasa na lokalnoj televiziji, dostavljanje dopisa i prijava Zavodu za zapošljavanje i druge aktivnosti koje nisu rezultirale zapošljavanjem ugovorenog broja radnika, ne može smatrati da je apelantova obaveza zapošljavanja radnika po kupoprodajnom ugovoru ispunjena. Viši privredni sud je naveo da bez zapošljavanja ugovorenog broja radnika, apelant nije ispunio ni obaveze u pogledu proizvodnje koju bi mogao realizovati ugovoreni broj radnika, odnosno proizvodnja se mogla organizovati samo u malom kapacitetu.
11. Nadalje, prema odredbama člana 273. stav 1. ZOO, kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjavanja obaveze, povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu. Viši privredni sud je naveo da iz sadržaja prijedloga za izvršenje od 28. juna 2013. godine sa dopunom od 6. avgusta 2013. godine, proizilazi da se prinudna naplata ugovorne kazne traži zbog neispunjavanja ugovorenih obaveza, a tražilac izvršenja je taj osnov naveo i u podnesku od 11. avgusta 2016. godine. Dakle, da se ugovorna kazna traži zbog neispunjavanja ugovora, pa su neosnovani apelantovi navodi da je tražilac izvršenja izgubio prava iz kupoprodajnog ugovora. Viši privredni sud je ukazao da su razlozi, odnosno okolnosti koje navodi apelant bili poznati, odnosno morali biti poznati apelantu u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora, te su se mogle očekivati poteškoće u pogledu realizacije apelantovih obaveza (poteškoće i loši rezultati u poslovanju tražioca izvršenja su ga doveli do stečaja i prodaje imovine). S tim u vezi, da treba imati u vidu da je tražilac izvršenja u vrijeme prodaje imovine bio u stečaju, koji je u međuvremenu okončan i da je prodaja izvršena tek nakon osme licitacije, što je uticalo na visinu prodajne cijene i visinu ugovorne kazne. Viši privredni sud je ukazao da je neosnovan apelantov zahtjev za smanjenje ugovorne kazne. Naime, da podneskom od 18. juna 2019. godine, koji je dostavljen sudu skoro sedam godina nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, a više od tri godine nakon isteka roka u kojem je apelant trebao ispuniti ugovorene obaveze, apelant traži smanjenje ugovorne kazne od 408.450,00 KM na iznos od 5.000,00 KM, pa je takav zahtjev neprihvatljiv. Viši privredni sud je naveo da kupoprodajnim ugovorom nije ugovorena zakonska zatezna kamata, što znači da izvršna isprava ne sadrži potraživanje tražioca izvršenja po tom osnovu, te je u tom dijelu bilo potrebno uvažiti apelantovu žalbu, preinačiti osporeno rješenje i odbiti prijedlog za izvršenje. Apelacioni navodi
12. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant je naveo da je konačno rješenje Vrhovnog suda u cjelosti nezakonito jer je doneseno pogrešnom primjenom odredaba ZIP i ZOO. Dalje, da se suština njegovih navoda tokom izvršnog postupka može sumirati na tvrdnju da je u pretežnom dijelu ispunio svoje ugovorne obaveze, dok ostali dio obaveza nije ispunjen zbog objektivnih i opravdanih razloga za koje nije odgovoran. Zatim, da je tražilac izvršenja tražio naplatu ugovorne kazne, a nije tražio izvršenje ugovora, pa nema pravo na samostalnu naplatu ugovorne kazne. S tim u vezi, apelant je naveo da prema stavu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povjerilac mora kumulirati oba zahtjeva, te je ukazao na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130981 15 Rev od 10. novembra 2016. godine, a u vezi s tim i na Odluku Ustavnog suda broj AP-399/17 od 18. jula 2017. godine. Nadalje, da nije bilo razloga da se ugovorna kazna po njegovom zahtjevu ne smanji na primjeren iznos. Apelant je naveo da je izvršna isprava izgubila svoje pravno dejstvo, jer je ispunio dio obaveza iz ugovora, a drugi dio nije ispunjen što nije njegova krivica jer raniji radnici tražioca izvršenja nisu htjeli da rade kod apelanta. Takođe, da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, te s tim u vezi traži naknadu nematerijalne štete.
Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 21. stav (3) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi i drugi propisi.
Član 22.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 23. stav (1) tačka 3) Izvršne isprave su:
[…] 3) izvršna notarska isprava,
15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Poveriočeva prava Član 273. st. (1) i (4) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, poverilac može zahtevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.
[…] (4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje (ratione materiae)
19. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. U konkretnom slučaju, osporeno rješenje Višeg privrednog suda je doneseno u izvršnom postupku koji je pokrenut od strane tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave - notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je predmetnom izvršnom ispravom utvrđena apelantova obaveza isplate ugovorne kazne u slučaju kršenja ugovornih odredaba od strane apelanta. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da je apelantova obaveza isplate ugovorne kazne ugovorena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu (prima facie)
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u izvršnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom izvršnom postupku, na prijedlog tražioca izvršenja, Okružni privredni sud odredio predloženo izvršenje, te da je u konačnici, rješenjem Višeg privrednog suda, između ostalog, odbijena apelantova žalba u odnosu na naplatu novčanog potraživanja po osnovu ugovorne kazne. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Viši privredni sud dao jasne razloge zbog čega je, shodno činjeničnom utvrđenju i primjenom relevantnih odredaba ZIP i ZOO odbio apelantovu žalbu kojom je osporena naplata ugovorne kazne koja je ugovorena notarski obrađenim kupoprodajnim ugovorom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u predmetnom izvršnom postupku bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130981 15 Rev od 10. novembra 2016. godine, a s tim u vezi i na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-399/17 od 18. jula 2017. godine (Odlukom Ustavnog suda broj AP-399/17 od 18. jula 2017. godine odbijena je kao očigledno (prima facie) neosnovana apelacija podnesena protiv navedene presude Vrhovnog suda od 10. novembra 2016. godine). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku u kojem je tužbom tražena isplata ugovorne kazne, a protivtužbom tražen raskid ugovora. Zatim, da se Vrhovni sud u obrazloženju presude pozvao na odredbu člana 273. stav 4. ZOO (kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu), te da je povjerilac u tom slučaju morao kumulirati oba zahtjeva. S druge strane, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, Viši privredni sud se pozvao na odredbu člana 273. stav 1. ZOO (kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, poverilac može zahtevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu) jer je tražilac izvršenja tražio naplatu ugovorne kazne zbog neispunjenja obaveze. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije osnovano apelantovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda, jer su Vrhovni sud i Viši privredni sud u svojim odlukama primijenili različite stavove odredbe člana 273. ZOO. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje - pravo na imovinu na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić