Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/21 (F.M. i M.M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3609/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3609/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli F. M. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli F. M.

i M. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 415778 21 Gž od 9. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 415778 20 P 2 od 6. novembra 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. M. i M.M (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Idriz Kamenica advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 415778 21 Gž od 9. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 415778 20 P 2 od 6. novembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su apelanti stekli pravo suvlasništva putem dosjelosti sa dijelom od po ½ na zemljištu (pobliže označenom izrekom prvostepene presude) u površini od 300 m2, koje je upisano u zemljišno-knjižni uložak na ime tuženih V.J. (sa dijelom 1/6), Đ.J. (sa dijelom 1/6), Z.J.(sa dijelom 1/3) i V.J. (sa dijelom 1/3), pa bi tuženi bili dužni priznati apelantima pravo suvlasništva sa dijelom od po ½ i trpjeti da se apelanti, u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda, upišu kao isključivi suvlasnici sa dijelom od po ½ na predmetnom zemljištu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da su apelanti od prednika tuženih kupili predmetno zemljište, odnosno dio parcele na kojoj su izgradili stambeni objekt, te da na terenu mirno uživaju u posjedu predmetnog zemljišta. Dalje, da su apelanti tužbom od 4. marta 2014. godine kao tužene pravilno označili sve upisane suvlasnike, ali da su podnescima od 15. i 30. januara 2020. godine kao tužene označili nasljednike jedne od prvobitno tuženih, a u odnosu na druge tužene da su povukli tužbu. Takođe, da su nakon toga apelanti, nakon što je vještačenjem po vještaku geodetske struke utvrđeno da se stambeni objekat apelanata nalazi na drugim parcelama, a ne na onoj označenoj u tužbi, preinačili tužbeni zahtjev pravilno označavajući parcele u skladu s nalazom i mišljenjem naprijed navedenog vještaka. Međutim, da je na novooznačenim parcelama upisano 17 lica kao suvlasnici tih parcela. Kako je prvostepeni sud tad bio u fazi glavne rasprave, shodno odredbama člana 56. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo moguće vraćati tužbu na uređenje i označavanje ponovo kao tuženih lica koja su upisana kao suvlasnici (i u odnosu na koje je tužba prethodno povučena), pa je jedina moguća odluka prvostepenog suda bila odbijanje tužbenog zahtjeva, budući da se svi upisani suvlasnici smatraju jedinstvenim nužnim suparničarima. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, pravilo je prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanata vodeći računa da presuda koju donese mora biti provodiva i izvršna u zemljišnoknjižnom postupku, što u konkretnom predmetu ne bi bio slučaj da je prvostepeni sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev, jer bi u tom slučaju zapravo udovoljio nedozvoljenom raspolaganju stranaka. Ovo iz razloga jer tuženi nisu upisani sa suvlasničkim dijelovima za parcele označene preinačenim tužbenim zahtjevom, pa postavljeni tužbeni zahtjev, i da je usvojen, ne bi bio provodiv, jer u tom slučaju tuženi ne mogu trpjeti da se apelanti upišu u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na spornim parcelama. Konačno, kako je naveo Kantonalni sud, pravilno je prvostepeni sud zaključio, imajući u vidu i da se zemljišnoknjižni upis za određenu katastarsku česticu može dozvoliti samo protiv lica koja su u momentu donošenja presude upisana u zemljišnim knjigama, da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi za priznavanje prava vlasništva na osnovu odredbi člana 58. Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navode da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da je tačno da je sporno zemljište u zemljišnim knjigama evidentirano kao suvlasništvo više lica, te da sva ta lica nisu bila obuhvaćena predmetnim tužbeni zahtjevom. Međutim, pogrešno redovni sudovi smatraju da je takav tužbeni zahtjev apelanata nedopušten, odnosno da bi usvajanjem preinačenog tužbenog zahtjeva sud udovoljio nedozvoljenom raspolaganju stranaka, jer su apelanti svoj tužbeni zahtjev usmjerili prema licima od kojih su kupili njihove idealne suvlasničke dijelove (a suvlasnici slobodno raspolažu svojih pravom u granicama svog suvlasničkog dijela).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZPP i Zakona o stvarnim pravima bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u predmetnom postupku diskriminisani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/21 (F.M. i M.M.) | Sudska praksa | Aktio