Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/21 (M. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3613/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3613/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mihreta Meštrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mihreta Meštrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 324535 18 Rsž od 7. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 324535 17 Rs od 1. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihreta Meštrić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Ševkija Šehić advokat iz Živinica, podnijela je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 324535 18 Rsž od 7. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 324535 17 Rs od 1. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tužene (Javna ustanova „Osnovna škola Novi Grad“ Tuzla) u kontinuitetu duže od dvije godine, pa da je njen radni odnos, po sili zakona, prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, da se utvrdi da je nezakonito rješenje (tužene) o prestanku radnog odnosa apelantkinje od 1. avgusta 2017. godine, pa da se naloži tuženoj da apelantkinji uspostavi radno-pravni status i sva prava u skladu sa ugovorom o radu koji je važio do donošenja naprijed navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinja u periodu od 1. novembra 2013. godine do 1. avgusta 2017. godine bila u radnom odnosu kod tužene na radnom mjestu Sekretar škole po osnovu više zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme, uz saglasnost Ministarstva obrazovanja, nauke i sporta Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te da je u tom periodu apelantkinji više puta prekidan radni odnos. Dalje, da ti prekidi radnog odnosa nisu bili duži od 15 dana, sve do rješenja tužene od 10. jula 2015. godine kada je apelantkinji prestao radni odnos zaključno sa navedenim datumom, nakon čega je 28. jula 2015. godine, na osnovu saglasnosti Ministarstva od 1. juna 2015. godine, tužena zaključila sa apelantkinjom novi ugovor o radu na određeno vrijeme do 8. avgusta 2015. godine. Konačno, da je u trenutku zaključivanja ugovora o radu od 28. jula 2015. godine prema KDPL-1 obrascu apelantkinji bio upisan radni staž u trajanju od jedne godine, devet mjeseci i 20 dana radnog staža, nakon čega je apelantkinja ostala u radnom odnosu kod tužene po osnovu više zaključenih ugovora na određeno vrijeme, sve do otkaza ugovora o radu 1. avgusta 2017. godine. Kantonalni sud je ukazao da je članom 19. stav (3) ranijeg Zakona o radu (koji se imao primijeniti u konkretnom slučaju) propisano da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine, dok je stavom (4) navedenog člana zakona propisano da, ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Dalje, da je odredbama člana 20. Zakona o radu propisano da se prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav (4) tog zakona ne smatra, između ostalog, vremenski period od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju relevantne i odredbe člana 79. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju (koji je važio u relevantnom periodu) kojima je, između ostalog, propisano da će škola primiti zaposlenika u radni odnos na određeno vrijeme i bez konkursa, uz prethodnu saglasnost Ministarstva, radi zamjene odsutnog zaposlenika škole, najduže do kraja započetog polugodišta. Zato se, kod navedenih odredbi Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, ni pravilnost utvrđenja prvostepenog suda da apelantkinja u periodu od 10. jula 2015. godine do 28. jula 2015. godine nije bila u radnom odnosu kod tužene, ne može dovesti u pitanje žalbenim navodima da se apelantkinja za vrijeme ljetnog raspusta u 2015. godini pojavljivala na radnom mjestu kod tužene. Stoga je, kako je prekid radnog odnosa apelantkinje u navedenom periodu bio duži od 15 dana, te kako se osnovanost tužbenog zahtjeva apelantkinje nije mogla opravdati ni iznesenom žalbenom tvrdnjom apelantkinje da je prekid radnog odnosa učinjen samo iz razloga da se spriječi prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, žalbu apelantkinje valjalo odbiti kao neosnovanu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelacionog navoda dalje proizlazi da apelantkinja smatra i da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je u periodu od 10. jula 2015. godine do 28. jula 2015. godine dolazila na radno mjesto, pa se onda ne može prihvatiti tvrdnja da je postojao prekid radnog odnosa, jer taj prekid mora biti 15 dana u kontinuitetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio