Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/21 (M. D.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3610/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3610/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Džakula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Džakula protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 058021 21 Rev od 15. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Džakula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Slaven Bevanda advokat iz Mostara, podnio je 21. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 058021 21 Rev od 15. jula 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 058021 15 P od 22. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (Lj.Dž.) da se utvrdi da bračnu tekovinu tužiteljke i apelanta (kao tuženog), sa njihovim jednakim suvlasničkim dijelovima, čini dvosoban stan u Čapljini, pobliže označen izrekom predmetne presude, sa suvlasničkim dijelom 69/1385 na zajedničkom dijelu nekretnine, pa da je, shodno prednjem utvrđenju, apelant dužan da preda tužiteljki u saposjed i slobodno raspolaganje njen suvlasnički dio u predmetnom stanu i da trpi da se u zemljišnoj knjizi izvrši ispravka upisa (na način da, umjesto apelanta kao isključivog vlasnika, kao suvlasnici predmetnog stana budu upisani tužiteljka i apelant sa jednakim suvlasničkim dijelovima).

3. Odlučujući o žalbi tužiteljke izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 22. oktobra 2015. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 53 0 P 058021 15 Gž od 17. februara 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu da način da je utvrdio da bračnu tekovinu apelanta i tužiteljke, sa njihovim jednakim suvlasničkim dijelovima, čini predmetni stan sa suvlasničkim dijelom 69/1385 na zajedničkom dijelu nekretnine pa je, shodno prednjem utvrđenju, obavezan apelant da tužiteljki preda u saposjed i slobodno raspolaganje njen suvlasnički dio u predmetnim stanu i da trpi da se u zemljišnoj knjizi izvrši ispravka upisa (na način da se, umjesto apelanta kao isključivog vlasnika, kao suvlasnici predmetnog stana upišu tužiteljka i apelant sa jednakim suvlasničkim dijelovima). Obavezan je apelant da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 17. februara 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 058021 21 Rev od 15. jula 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužiteljka i apelant bili u bračnoj zajednici od 9. aprila 1977. godine do 1. avgusta 1995. godine (kada je njihov brak razveden), te da je u toku trajanja bračne zajednice apelant (sa preduzećem u kojem je radio) zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana. Dalje, da su tužiteljka i apelant zajedno živjeli u predmetnom stanu do razvoda, kada je tužiteljka napustila stan zajedno s djecom parničnih stranaka i otišla u Australiju. Takođe, da je nakon toga apelant (18. oktobra 2000. godine) zaključio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, platio otkupnu cijenu stana i upisao se kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u Zemljišnim knjigama Općinskog suda. Konačno, da parnične stranke nakon razvoda braka nisu vodile vanparnični postupak u kojem bi bilo odlučeno koji od supružnika će ostati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Vrhovni sud je ukazao da je sticanje bračne tekovine regulisano odredbama člana 251. Porodičnog zakona Federacije BiH (kojim je propisano da bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine), te da je odredbama člana 252. stav (1) istog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj tekovini ako nisu drugačije ugovorili. Dalje, da je odredbama člana 19. stav (2) Zakona o stambenim odnosima propisano da, ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug, dok je odredbama člana 20. stav (1) istog zakona propisano da, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi koji su zajednički nosioci stanarskog prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku. Prema tome, činjenica da je apelant otkupio predmetni stan bez saglasnosti tužiteljke (suprotno odredbama člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) daje pravo tužiteljki da u sudskom postupku traži da se utvrdi da predmetni stan predstavlja bračnu tekovinu, te da joj na toj imovini pripada pravo suvlasništva sa dijelom ½, u smislu odredbi člana 252. stav (1) Porodičnog zakona Federacije BiH. Pri tome se Vrhovni sud pozvao i na odluke Ustavnog suda br. AP-2697/08 od 12. oktobra 2011. godine i AP- 4434/12 od 10. novembra 2015. godine u kojima je Ustavni sud zauzeo stav da stan koji je dodijeljen na korišćenje jednom bračnom partneru u toku trajanja braka, te nakon razvoda braka otkupljen od strane tog bračnog partnera bez prethodnog donošenja rješenja o određivanju nosioca stanarskog prava, predstavlja zajedničku imovinu bračnih partnera. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant ukazuje na drugačiju praksu tog suda (izraženu u odluci Vrhovnog suda od 6. juna 2014. godine), budući da se odluka u predmetu na koji apelant upućuje zasniva na drugačijem činjeničnom stanju. Takođe, da su bez osnova navodi apelanta da se tužiteljka saglasila da apelant ostane jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu kod činjenice da parnične stranke, u smislu naprijed navedenih odredbi člana 20. stav (1) Zakona o stambenim odnosima, nisu vodile postupak u kojem bi bilo utvrđeno koji od supružnika će ostati nosilac stanarskog prava. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je tužiteljka trajno prestala da koristi stan i da je otputovala u inostranstvo. Dalje ističe da se tužiteljka saglasila da apelant ostane jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelant se poziva na odluku Vrhovnog suda od 6. juna 2014. godine u kojoj je ukazano da je bračni partner trajnim prestankom korišćenja stana izgubio svojstvo sunosioca stanarskog prava, čak i u slučaju da brak nije razveden.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i Zakona o stambenim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/21 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio