Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1117/20 (V. G.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1117/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1117/20, rješavajući apelaciju Vezire Golub, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vezire Golub.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 081519 19 Gži 2 od 8.

januara 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantici Veziri Golub u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Veziri Golub zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vezire Golub podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 081519 19 Gži 2 od 8. januara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vezira Golub (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 081519 19 Gži 2 od 8. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Grada Mostara, zastupanog po Javnom pravobranilaštvu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je u periodu od 14. jula do 16. augusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. i 22. jula 2020. godine, dok izvršenik nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 21. januara 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave – rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 14. septembra 2001. godine. Navedenim rješenjem je naloženo poslodavcu „Tekstilni kombinat“ Mostar, čiji je pravni sljednik izvršenik, da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu s odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. U prijedlogu za izvršenje apelantica je predložila da sud naloži izvršeniku da postupi u skladu s navedenim rješenjem Komisije i riješi njen radnopravni status na način da joj „prizna status zaposlenika na čekanju posla od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, utvrdi visinu otpremnine i zaključi ugovor o isplati otpremnine“. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 58 0 I 081519 11 I od 23. februara 2012. godine.

6. Odlučujući o prigovoru izvršenika izjavljenom protiv rješenja o izvršenju, Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 081519 11 I od 6. jula 2012. godine odbio kao neosnovan prigovor izvršenika. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da rješenje Komisije predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kao i da je iznos novčanog potraživanja odrediv (primjenom odredbi člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a) iako ne glasi na novčano potraživanje. Dalje je navedeno da rješenje Komisije u skladu s odredbom člana 30. stav 2. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu u odnosu na izvršenika (s obzirom na Sporazum o izvršenju preuzetih obaveza od 2. augusta 2001. godine, zaključen između Općine Mostar-Sjever i Tekstilnog kombinata Mostar), kao i da izvršenik prigovorom nije učinio vjerovatnim postojanje niti jednog razloga iz člana 47. ZIP-a.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 081519 12 Gži od 22. augusta 2013. godine uvažena je žalba izvršenika, ukinuto je rješenje Općinskog suda od 6. jula 2012. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da prijedlog za izvršenje u svemu ne odgovara sadržaju izvršne isprave na kojoj je zasnovano predloženo izvršenje i čija je suština da se apelantici „uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a“. S obzirom na to da je sud u izvršnom postupku vezan sadržajem izvršne isprave, Kantonalni sud je zaključio da izreka pobijanog rješenja (kojim je odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju) nije u saglasnosti sa sadržajem rješenja Komisije, te je u skladu s odredbom člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio žalbu izvršenika i ukinuo pobijano rješenje.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 081519 19 Mal od 20. augusta 2019. godine usvojio prigovor izvršenika od 5. marta 2012. godine i stavio van snage Rješenje o izvršenju broj 58 0 I 081519 11 I od 23. februara 2012. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je predmetno izvršenje određeno na osnovu rješenja Komisije koje predstavlja izvršni naslov, te je istakao da je navedenim rješenjem Komisije naloženo predniku izvršenika da apelantici „uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a“. Međutim, Općinski sud je naveo da prijedlog za izvršenje nije podnesen u skladu sa članom 36. stav

1. ZIP-a jer apelantica nije uskladila potraživanja u prijedlogu za izvršenje sa izvršnom ispravom. Naime, tražilac izvršenja može u izvršnom postupku potraživati manje nego što je utvrđeno potraživanje izvršnom ili vjerodostojnom ispravom, ali ne može tražiti više. Također, Općinski sud je naveo da kao izvršenik u prijedlogu za izvršenje nije označen dužnik iz izvršne isprave, dok uz prijedlog za izvršenje apelantica nije dostavila sudu ispravu kojom bi dokazala da je potraživanje iz izvršne isprave prešlo na izvršenika, te je u konačnici na osnovu člana 49. st. 1. i 3. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 081519 19 Gži 2 od 8. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 20. augusta 2019. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 27. ZIP-a, istakavši da u konkretnom slučaju izvršnom ispravom nije navedeno koja se prava iz radnog odnosa apelantici moraju uspostaviti. Kantonalni sud je također naveo da se prema odredbi člana 36. ZIP-a izvršenje dozvoljava samo ako je u skladu s izvršnom ispravom jer u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta, te da je izvršni sud kod provođenja izvršenja vezan za izreku izvršne isprave. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da rješenje Komisije od 14. septembra 2001. godine predstavlja izvršnu ispravu, ali u dijelu kako ona glasi (da je pravni prednik izvršenika dužan u roku od 15 dana „uspostaviti radnopravni status apelantici u skladu sa članom 143. ZOR-a“). S obzirom na to da se u konkretnom slučaju izvršna isprava ne odnosi na obim prava, Kantonalni sud je istakao da apelantica (kao tražilac izvršenja) ne može tražiti više nego što je određeno izvršnom ispravom. U vezi s apelanticinim pozivanjem na rješenje Kantonalnog suda od 23. maja 2017. godine navedeno je da je u tom predmetu tražiteljica izvršenja tražila uspostavljanje statusa zaposlenika „u skladu sa članom 143. stav 1. ZOR-a“ (ispravno stav 2), kako je i navedeno u izvršnoj ispravi. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da u prijedlogu za izvršenje nije označen dužnik iz izvršne isprave. Ovo zato što je na osnovu Sporazuma o izvršenju preuzetih obaveza od 2. augusta 2001. godine izvršenik preuzeo obaveze poslodavca prema apelantici iz člana 143. ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka, istakavši da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog zakona, kao i da su u identičnom slučaju redovni sudovi zauzeli drugačiji stav. U vezi s tim, apelantica je ukazala na odluke Općinskog i Kantonalnog suda (koje je dostavila uz apelaciju) u predmetu 58 0 I 096940 11 I u identičnom predmetu u kojem je dozvoljeno izvršenje, te odbijen prigovor i žalba istog izvršenika. Apelantica smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe čl. 191. stav 4, 295. i 336. ZPP, čl. 27. i 36. ZIP-a i člana 143. ZOR-a, kao i da nije dovoljno obrazložio svoju odluku. Pored navedenog, apelantica je u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka istakla da predmetni izvršni postupak nije bio složen, niti je pokretao neka složena pitanja, pa s obzirom na to da je on pokrenut 21. januara 2011. godine smatra da u konkretnom slučaju dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“.

II.Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez povreda odredbi parničnog postupka, kao i da nisu povrijeđena apelanticina prava koja je navela u apelaciji.

12. Općinski sud je u svom odgovoru naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da su neosnovani apelanticini navodi o povredi njenih prava navedenih u apelaciji. Općinski sud je također naveo da nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao i da se postupak izvršenja u konkretnom slučaju provodi u skladu sa ZIP-om i obimom posla. V.Relevantni propisi

13. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 27.(stav 1) (1)Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 30. (stav 1) (1)Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnim ili ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

Član 36. (stav 1) (1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 235.

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

1)odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu;

2)odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

3)uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 081519 19 Gži 2 od 8. januara 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 24. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni izvršni postupak odnosi na pitanje izvršenja rješenja Komisije kojim je izvršeniku naloženo da apelantici uspostavi radnopravni status u smislu člana 143. ZOR-a, te da stoga apelantica u predmetnom izvršnom postupku kao tražilac izvršenja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporeno rješenje

23. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom izvršnom postupku redovni sudovi odlučivali na dvije sudske instance, te da je u konačnici osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja o obustavljanju predmetnog izvršenja, koje je doneseno u ponovnom postupku. Pored toga, Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica u izjavljenoj žalbi istakla žalbene prigovore protiv navedenog rješenja Općinskog suda, o kojima je Kantonalni sud odlučivao i dao razloge za svoju odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, potvrđujući pobijano rješenje prvostepenog suda, dao razloge zašto apelanticini žalbeni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 27. ZIP-a prema kojoj je izvršni sud vezan sadržajem izvršne isprave, odnosno da se prema odredbi člana 36. ZIP-a izvršenje dozvoljava samo ako je u skladu s izvršnom ispravom, te je zaključio da apelantica ne može tražiti više nego što je određeno izvršnom ispravom i odbio njenu žalbu u skladu s relevantnim odredbama ZPP. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u žalbenom postupku i o kojima je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao detaljna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na štetu apelantice.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

27. Apelantica je također navela da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak započeo 21. januara 2011. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje, te da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 8. januara 2020. godine. Dakle, relevantni period trajanja predmetnog postupka koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi nepunih devet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

29. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode (član 5. ZIP-a). U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica svojim postupcima doprinijela ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.

30. U odnosu na ponašanje redovnih sudova Ustavni sud zapaža da je Općinski predloženo izvršenje dozvolio godinu dana nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, što se ne može smatrati razumnim za postupanje u predmetnom postupku, dok je u kratkom roku (nešto više od četiri mjeseca) donio rješenje o prigovoru izvršenika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao godinu i jedan mjesec, dok je ponovni postupak pred Općinskim sudom (po prigovoru izvršenika) trajao nepunih šest godina, što se može smatrati nerazumno dugim periodom za odlučivanje o prigovoru. Nakon donošenja rješenja o prigovoru, Ustavni sud dalje zapaža da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom okončan nakon četiri mjeseca. Iako je predmetni postupak, kako se vidi, u pojedinim fazama okončan u razumnim rokovima, što se, prije svega, odnosi na Kantonalni sud, kao i na Općinski sud prilikom prvog odlučivanja o prigovoru izvršenika, Ustavni sud nalazi da se navedeno ne može kazati i za ponašanje Općinskog suda (pri donošenju rješenja o izvršenju i odlučivanja u ponovnom postupku po prigovoru izvršenika). Stoga, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Općinskog suda, kojem je trebalo godinu dana da donese rješenje o izvršenju, dok je nakon donošenja rješenja o izvršenju ponovo imao period pasivnosti u radu u trajanju od nepunih šest godina, a za koju pasivnost sud nije dao nikakvo opravdanje.

31. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog izvršnog postupka od nepunih devet godina ne zadovoljava kriterij „suđenja u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

34. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

35. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

36. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

41. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelantica, u suštini, tvrdi da su Općinski i Kantonalni sud donijeli različite odluke postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u vezi s primjenom odredbi čl. 27. i 36. ZIP-a, ukazujući na predmet broj 58 0 I 096940 11 I. Ustavni sud zapaža da je u predmetu na koji ukazuje apelantica izvršni sud u postupku vođenom na osnovu odluke Komisije kao izvršnog naslova donio rješenje kojim je dozvolio provođenje izvršenja. Međutim, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da situacija u apelanticinom predmetu i predmetu na koji se pozvala nije identična. Naime, iako je u oba predmeta izvršni naslov odluka Komisije, iz dostavljene odluke Kantonalnog suda u navedenom predmetu proizlazi da je tražiteljica izvršenja u tom predmetu postavila prijedlog za izvršenje u skladu s izvršnom ispravom (rješenjem Komisije), dok je apelantica u svom prijedlogu za izvršenje postavila sadržajno drugačiji zahtjev u odnosu na izvršnu ispravu. Dakle, za razliku od tražiteljice izvršenja u navedenom predmetu apelantica svoj zahtjev za izvršenje nije podnijela u skladu s izvršnim naslovom. U takvim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana, odnosno da je u identičnim okolnostima drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji. S obzirom na to, kao i okolnost da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer predmetni postupak, koji je u naravi hitan, te koji je od većeg značaja za apelanticu, traje nepunih devet godina, pri čemu prioritetno Općinski sud nije ponudio opravdanja za tako dugo trajanje postupka. Dakle, postupanje Općinskog suda u konkretnom slučaju predstavlja postupanje koje nije u skladu sa standardom prava na pravično suđenje u razumnom roku.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao dovoljne i jasne razloge u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju toga prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantica nije ponudila nikakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji, u smislu da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog i objektivnog opravdanja.

46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1117/20 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio