Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/20 (M. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2169/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2169/20, rješavajući apelaciju Marice Vucić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Vucić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mal 047873 20 Gž od 12. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Vucić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 25. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Mal 047873 20 Gž od 12. maja 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 046690 18 K od 26. aprila 2018. godine optuženi A. S. oglašen je krivim zato što je u vrijeme navedeno u izreci presude, s ciljem sticanja protupravne imovinske koristi, bespravno i bez odobrenja prodao 14 stabala hrasta M. G. u šumi zv. ,,Gaj“ vlasništvo apelantice, pri čemu je bio svjestan da se radi o tuđoj šumi, a ista stabla je prodao "radi obaranja i sječe" tako da je M. G. uz pomoć svoje braće (D. G. i M. G.) oborio i isjekao, te odvezao navedena stabala hrasta, u određenoj količini, u vrijednosti od 4.805,70 KM, na koji način je A. S. pričinio štetu apelantici u istom novčanom iznosu čime je počinio krivično djelo Šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od tri godine ne učini novo krivično djelo (bliže navedeno u izreci presude). Istovremeno, navedenom presudom apelantica kao oštećena upućena je na parnicu radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva.

3. Apelantica je 31. avgusta 2018. godine podnijela tužbu protiv A. S., M. G., D. G. i M. G. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi), radi naknade štete, tražeći da se navedeni tuženi obavežu da apelantici solidarno naknade pričinjenu materijalnu štetu u iznosu od 4.805,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda broj 25 0 Mal 047873 18 Mal od 12. marta 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na prvotuženog, te je prvotuženi obvezan da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati 4.805,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos bliže označen u izreci presude.

Postupak u kojem je donesena osporena presuda

5. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Mal 047873 18 Mal od 20. decembra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te su obavezani drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) da apelantici na ime naknade materijalne štete solidarno isplate 4.805,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj na ime naknade troškova postupka solidarno isplate iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, presudom je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa na ime naknade štete i troškova postupka apelantica odbijena.

6. Općinski sud je ukazao da, s obzirom da je u međuvremenu pravosnažnom presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 12. marta 2019. godine usvojen predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog iz predmetne tužbe, slijedom čega je punomoćnik apelantice na ročištu za glavnu raspravu uredio tužbu i to na strani tuženih i tražeći da se ostali tuženi obvežu da apelantici na ime pričinjene štete solidarno isplate iznos od 11.220,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj solidarno naknade troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Općinski sud je naveo da se građansko-pravna odgovornost ostalih tuženih temelji na odredbi člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a. Dalje je naveo da je među parničnim strankama (apelantice i ostalih tuženih) sporno pitanje osnova, a i visine iznosa konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelantice. Zatim je naveo da je djelimično osnovan dio tužbenog zahtjeva apelantice za naknadu predmetne materijalne štete. S tim u vezi je naveo da iz iskaza ostalih tuženih evidentno proizlazi da su isti nakon prethodnog dogovora, postignutog između drugotuženog i prvotuženog o kupoprodaji određene količine stabala i o cijeni istih, zajedno pristupili sječi određene količine hrastovih stabala, koja su se nalazila na predmetnoj parceli, a potom i odvoženju posječenih stabala sa predmetne parcele, a koja im je stabla neposredno prije njihove sječe konkretno označavao i pokazivao prvotuženi i koji je za vrijeme trajanja sječe tih stabala bio lično prisutan na predmetnoj parceli. Također je naveo da su ostali tuženi saglasno istakli činjenicu da im prvotuženi prije sječe nije pokazao skicu predmetne parcele ni posjedovni list za istu niti bilo kakvo rješenje šumarske uprave o doznačavanju konkretnih stabala hrasta za sječu istih i pri tom uvjeravajući ostale tužene da je predmetna parcela sa posječenim trupcima hrastovih stabala upravo njegovo vlasništvo, tj. vlasništvo prvotuženog. Međutim, u vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da su ostali tuženi bili dužni, uvažavajući načelo javnog povjerenja u podatke zemljišne knjige i katastarske evidencije, nakon dogovora sa prvotuženim o kupovini odgovarajuće količine stabala hrasta, a prije pristupanja sječe dogovorene količine hrastovih stabala na predmetnoj parceli, postupati u dobroj vjeri i s pažnjom prosječnog čovjeka, te provjeriti ispravnost i potpunost podataka upisanih u zemljišnu knjigu i katastarski javni registar, i to na način da prethodno provjere ko je vlasnik i posjednik predmetne parcele na kojoj su se i nalazila predmetna stabla, što očigledno nisu učinili. Dalje je ukazao da su na taj način postupali upravo protivno odredbi člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, te su na taj način zanemarili načelo povjerenja u zemljišnu knjigu i katastarski javni registar.

8. Općinski sud je naveo da činjenice i podaci ukazuju da su se u ovom konkretnom slučaju ostvarile potrebne pretpostavke za obvezivanje ostalih tuženih za naknadu štete u korist apelantice, koja je i pretrpjela na opisani način konkretnu štetu. S tim u vezi je ukazao da je evidentno da su ostali tuženi subjekti koji su odgovorni za nastalu štetu, da je utvrđena i njihova opisana štetna radnja, a očigledna je i protupravnost njihove štetne radnje kao i uzročna veza između opisane štetne radnje ostalih tuženih i tako nastale štete za apelanticu. Zatim je ukazao da činjenica što postoji pravosnažna presuda zbog propuštanja od 12. marta 2019. godine u odnosu na prvotuženog nije prepreka da se vodi postupak i odluči i po konačno uređenoj tužbi apelantice i to u odnosu na ostale tužene, budući da u konkretnom slučaju apelantica ima pravosnažnu presudu u odnosu na radnje prvotuženog, ali treba istaći i da apelantica ima pravni interes za sudsku zaštitu zbog nastale štetne posljedice i u odnosu prema ostalim tuženima kao nosiocima obaveze solidarne isplate štete pričinjene apelantici u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da proizlazi da donošenjem pravosnažne presude zbog propuštanja ovog suda u odnosu na prvotuženog ne prestaje time solidarna obveza u odnosu i na ostale tužene. Općinski sud je istakao da je visinu iznosa materijalne štete od 4.805,70 KM, koju je apelantica pretrpjela u konkretnom štetnom događaju, utvrdio prema podacima iz pismenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka šumarske struke. Dalje je ukazao da je iz predmetnog nalaza i mišljenja navedenog vještaka šumarske struke, Općinski sud nalazi evidentno utvrđenim da vrijednost posječene drvne mase kraj panja sa navedene parcele apelantice, ukupno iznosi 4.805,70 KM, a koja je visina nastale materijalne štete za apelanticu kao oštećenu utvrđena i prema podacima iz izreke pravosnažne Presude Općinskog suda broj 25 0 K 046690 18 K od 26. aprila 2018. godine. pa je slijedom naprijed navedenog, prihvatio taj dio nalaza vještaka šumarske struke kao objektivan, stručan i realan.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Mal 047873 20 Gž od 12. maja 2020. godine odbijena je žalba apelantice kao neosnovana, a žalba ostalih tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ostali tuženi obavežu da joj na ime pričinjene štete solidarno isplate iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj nadoknade troškove postupka u iznosu, bliže označenom u izreci presude. Istovremeno presudom je obavezana apelantica da ostalim tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu, bliže označenom u izreci presude, te je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Kantonalni sud je naveo da su ostali tuženi u pravu kada u žalbi prvostepenom sudu prigovaraju da u pobijanoj presudi nije pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je naveo da osnovano ostali tuženi u žalbi ističu da bi njihova odgovornost za naknadu štete pričinjene apelantici mogla postojati samo u slučaju da su pravosnažnom presudom u krivičnom postupku bili osuđeni za isto krivično djelo za koje je pravosnažno osuđen prvotuženi. Zatim je naveo da je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđeno da je u pravosnažno okončanom krivičnom postupku prvotuženi oglašen krivim za krivično djelo šumske krađe učinjeno na štetu apelantice i da joj je izvršenjem djela pričinio štetu, a nije utvrđeno da su ostali tuženi u navedenom krivičnom postupku pravosnažno osuđeni kao podstrekači ili pomagači. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 206. ZOO-a za odgovornost ostalih tuženih za štetu. Zatim je ukazao da navedena zakonska odredba propisuje solidarnu odgovornost više lica za istu štetu i prema istoj za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno, a podstrekač i pomagač kao i onaj koji je pomagao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima. Kantonalni sud je istakao da navedene utvrđene činjenice ukazuju da ne postoji solidarna odgovornost ostalih tuženih jer za to nisu ispunjeni uslovi propisani citiranom zakonskom odredbom imajući u vidu činjenicu da oni nisu pravosnažno u krivičnom postupku osuđeni kao podstrekači i kao pomagači prvotuženog.

11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Kantonalnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica navodi da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio odredbu člana 206. ZOO i zauzeo stanovište da je za građansku odgovornost štetnika preduslov krivična osuđujuća presuda. Također navodi da se proizvoljnost tumačenja normi odnosi i na proizvoljno tumačenje odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i navodi da je sud, u parničnom postupku vezan pravosnažnom krivičnom presudu samo u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, te da nije vezan navodima krivične presude u odnosu na visinu štete. Apelantica je također navela da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio i druge materijalno pravne odredbe odnosno odredbe Zakona o šumama Posavskog kantona koje je kod nespornih činjenica u ovom predmetu trebao da primijeni. Apelantica je navela da činjenice koje u konkretnom slučaju nisu sporne su da su ostali tuženi po pokazivanju trećeg lica (prvotuženog) u šumi apelantice isjekli 14 stabala hrasta nedoznačenih od šumske uprave, izvukli ih iz šume i otuđili. Smatra da se ostali tuženi ne mogu osloboditi građanske odgovornosti (odgovornosti za štetu), te da njihov odnos sa licem koje im je prodalo stojeća stabla u tuđoj šumi ne tiče se vlasnika šume.

Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU

Solidarna odgovornost Član 206.

(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.

(2) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima.

(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udeli u prouzrokovanoj šteti.

(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud prije svega podsjeća da je u predmetu AP-3393/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 474/12 od 25. juna 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) analizirao konačnu odluku redovnog suda vezano za pitanje solidarne odgovornosti u smislu odredbe člana 206. ZOO, u kojoj nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Naime, u navedenom predmetu, između ostalog, obavezani su apelanti da solidarno isplate tužitelju na ime naknade materijalne i nematerijalne štete određeni novčani iznos, pri čemu je u obrazloženju konačne odluke, pored ostalog, navedeno da kod utvrđene činjenice da su svi apelanti oglašeni krivim zbog učešća u štetnom događaju, postoji njihova solidarna odgovornost u smislu odredbe člana 206. ZOO-a, te je istaknuto da je odredbama člana 12. stav 3. ZPP-a određeno da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju presude Kantonalni sud dao detaljne i precizne razloge zašto nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 206. ZOO za odgovornost ostalih tuženih za štetu, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/20 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio