Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/21 (ZU „Gradska apoteka“ Bosanska Krupa)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3306/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3306/21, rješavajući apelaciju koju je podnio ZU „Gradska apoteka“ Bosanska Krupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZU „Gradska apoteka“ Bosanska Krupa protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 043076 20 Rsž od 11. augusta 2020.
godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 Rs 043076 19 Rs od 11. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZU „Gradska apoteka“ Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanil Hasić i Amel Šabić iz Bosanske Krupe, podnio je 17. septembra 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 043076 20 Rev od 3. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 043076 20 Rsž od 11. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 Rs 043076 19 Rs od 11. februara 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3455/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 11. augusta 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda od 3. juna 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 11. februara 2020. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice (A.S.) te utvrđeno da je nezakonita apelantova odluka o poništenju ugovora o radu od 27. marta 2019. godine kojom je tužiteljici prestao radni odnos kod apelanta, te je ista kao nezakonita poništena, pa je obavezan apelant da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke prema ugovoru o radu od 11. marta 2019. godine i da joj uspostavi radno - pravni odnos počevši od 31. marta 2019. godine na način da od tog dana izvrši prijavu osiguranja tužiteljice popunjavanjem i dostavljanjem Obrasca JS100 Poreznoj upravi. Istom odlukom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o radu od 11. marta 2019. godine.
4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da je tužiteljica sa apelantom 28. decembra 2018. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 1. januara do 31. marta 2019. godine, te da su parnične stranke 11. marta 2019. godine zaključile novi ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 1. aprila do 30. juna 2019. godine. Zatim da je apelant 27. marta 2019. godine donio odluku kojom je poništen navedeni ugovor o radu od 11. marta 2019. godine, zbog navodne nepažnje i načinjenog propusta ugovornih strana prilikom zaključivanja istog, uz obrazloženje da se nakon donošenja Odluke Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike od 15. februara 2019. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) ugovor o radu sa tužiteljicom nije mogao niti zaključiti. Prvostepeni sud je naveo da je navedenom Odlukom određeno da zdravstvene ustanove mogu primiti u radni odnos zaposlenika tek ukoliko preraspodjelom poslova postojećih zaposlenika koji obavljaju iste ili slične poslove odnosno imaju istu školsku spremu ne mogu organizirati normalno obavljanje djelatnosti zdravstvene ustanove. Zatim da je navedenom Odlukom određeno da ukoliko nije moguće izvršiti preraspodjelu poslova postojećih zaposlenika, a što je malo vjerovatno, s obzirom da sve ustanove u odnosu na Standarde i normative zaštite imaju prekobrojan broj zaposlenih, zdravstvena ustanova je dužna u postupku prijema novog zaposlenika dostaviti zahtjev Ministarstvu zdravstva, rada i socijalne politike uz obrazloženje i dokumentaciju. Prvostepeni sud je ukazao da je članom 94. stav 1. tačka f. Zakona o radu propisano, između ostalog, da ugovor o radu prestaje otkazom ugovora o radu. Zatim da je članom 104. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pisanoj formi (stav 1.), da je poslodavac obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz (stav 2.), te da se otkaz dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje (stav 3.). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, prvostepeni sud je naveo da je apelantova odluka kojom je poništen ugovor o radu nezakonita. Prvostepeni sud je naveo da je apelant nakon zaključenja ugovora o radu jednostrano donio odluku kojom je poništio ugovor o radu, ali da Zakon o radu ne poznaje institut poništenja ugovora o radu. Naime, naveo je da zaključeni ugovor o radu može prestati iz tačno određenih razloga, kao što su smrt radnika, istekom vremena na koje je ugovor zaključen, otkaz ugovora itd. (član 94. Zakona o radu). Također je naveo da se otkaz ugovora o radu radniku može dati, prema članu 96. Zakona o radu, samo iz zakonom propisanih razloga, u koje ne spadaju nepažnja i načinjeni propusti prilikom zaključenja ugovora od strane apelanta. S obzirom da je apelant s tužiteljicom već ranije zaključivao ugovor o radu i to za radno mjesto za koje je i zaključio ugovor o radu koji je poništio, prvostepeni sud je naveo da je kod apelanta postojala volja za zaključenje novog ugovora o radu i daljem angažovanju tužiteljice na obavljanju poslova čistačice. Prvostepeni sud je naveo da je apelant tek nakon saznanja za Odluku od 15. februara 2019. godine donio odluku kojom poništava ugovor o radu, te naglasio da ta činjenica ne može staviti na teret tužiteljici. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor o radu ništav, prvostepeni sud je naveo da je isti neosnovan. U tom pogledu je naveo da je ugovor o radu po svojoj pravnoj prirodi ugovor posebne vrste, koji je u potpunosti regulisan Zakonom o radu, te da se na njega ne mogu primijeniti pravila Zakona o obligacionim odnosima, pa samim tim takav ugovor ne može biti ništav, jer Zakon o radu ne poznaje institut ništavosti ugovora o radu. Također je naveo da nisu od uticaja činjenice da je Odlukom od 15. februara 2019. godine eventualno zabranjen prijem zaposlenika niti da u konkretnom slučaju nije ispoštovana procedura (oglašavanje) prijema u radni odnos.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude od 11. februara 2020. godine, Kantonalni sud je presudom od 11. augusta 2020. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu da se obaveže apelant da tužiteljicu vrati na posao kod apelanta, a apelant je obavezan da tužiteljici uspostavi stanje radnog odnosa po ugovoru o radu od 11. marta 2019. godine, odnosno da tužiteljici uspostavi radno pravni status od 1. aprila do 30. juna 2019. godine (prijava i odjava osiguranja), dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu, da nije počinio povrede Zakona o parničnom postupku koje su u smislu člana 209. istog zakona bile od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude i da je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je ugovor o radu od 11. marta 2019. godine ništav i da prilikom zaključenja nije postojala saglasna volja ugovornih strana, jer za ništavost ugovora o radu nije od značaja Odluka od 15. februara 2019. godine, s obzirom da prilikom zaključenja ugovora nije povrijeđen zakon. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelant postupio nezakonito kada je donio odluka o poništenju ugovora o radu od 27. marta 2019. godine, Kantonalni sud je naveo da je apelant obavezan da tužiteljici uspostavi stanje radnog odnosa za period od 1. aprila do 30. juna 2019. godine kao da je radila.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant navodi, između ostalog, da na strani apelanta nije postojala volja da koristi rad tužiteljice, čime je otpala i mogućnost ostvarenja naknade, zbog čega nije bilo osnove za zaključenje ugovora o radu od 11. marta 2019. godine. Dalje navodi da navodna volja, za koju prvostepeni sud tvrdi da je postojala za zaključenje navedenog ugovora o radu, nije mogla postojati niti biti izražena, jer je u suprotnosti sa Odlukom od 15. februara 2019. godine. Također navodi da se Zakon o obligacionim odnosima primjenjuje na sve ugovore, pa tako i na ugovore o radu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim navodima apelanta, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić