Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-837/20 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-837/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 837/20, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 380037 19 Rev od 21. novembra 2019.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 380037 19 Rev 2 od 21. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužiteljice Angeline Vujaklije ( u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. jula 2021. godine, a tužiteljica 23. jula 2021. godine.

4. Ustavni sud je 16. i 29. novembra 2021. godine od Vrhovnog suda pribavio informaciju o statusu predmeta.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene a)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4987/17

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 380037 05 P 3 od 18. marta 2016. godine, stavom prvim, tužiteljici je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana između tužiteljice kao kupca i apelantice kao prodavca o kupoprodaji stana u Sarajevu, pobliže opisanog u izreci presude, za kupoprodajnu cijenu od 25.725,96 KM, pa ova presuda da u cijelosti zamijeni nezaključeni kupoprodajni ugovor između tužiteljice i apelantice, shodno čemu je apelantica dužna trpjeti da se tužiteljica nakon uplate kupoprodajne cijene stana u naprijed navedenom iznosu, plative u certifikatima, po osnovu presude upiše kao vlasnica opisanog stana sa /1 dijela u nadležnom Općinskom sudu, Odsjek KPU. Stavom drugim usvojen je tužbeni zahtjev kojim je apelantici naloženo da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2013. godine do isplate. Stavom trećim usvojen je apelanticin protivtužbeni zahtjev tako da je tužiteljici naloženo da apelantici preda predmetni stan slobodan od lica i stvari. Apelantica je obavezana da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku utvrđeno da je tužiteljicin suprug (umro 1998. godine) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojem je živio sa suprugom-tužiteljicom i dvije kćerke i koji su predmetni stan napustili tokom rata. Tužiteljici je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 2. septembra 2003. godine potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a izvršenjem te odluke je tužiteljica uvedena u posjed stana 28. maja 2004. godine, u kojem i danas živi. Apelantica je zaključkom od 16. decembra 2004. godine prekinula postupak za otkup stana, koji je pokrenula tužiteljica, jer je apelantica 8. oktobra 2003. godine podnijela zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine. Odlukom CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine usvojen je apelanticin zahtjev i ranija odluka od 2. septembra 2003.godine stavljena van snage, odbijen tužiteljicin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana jer je tužiteljicin suprug ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine, pa ne ispunjava uvjete za povrat u posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Tužiteljica je podnijela zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine, koji je CRPC odbila odlukom od 29. septembra 2006. godine, protiv koje je tužiteljica podnijela tužbu Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH). Sud BiH je Presudom broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine tužbu odbio uz obrazloženje da tužiteljica ne ispunjava uvjete za povrat stana iz istih razloga koje je u svojoj odluci navela CRPC. Tužiteljica je nakon toga Ustavnom sudu podnijela apelaciju zbog nemogućnosti da vrati u posjed predmetni stan. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine apelaciju usvojio na način da je utvrđena povreda prava na tužiteljicinu imovinu i odluka dostavljena Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kojoj je naloženo da osigura tužiteljicina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, i to u roku od tri mjeseca od podnošenja tužiteljicinog zahtjeva. Tužiteljica je apelantici 26. marta 2013. godine podnijela zahtjev da postupi po navedenoj odluci Ustavnog suda, po kojem apelantica nije postupila.

8. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je obrazložio da je tužiteljicin tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava na kupovinu predmetnog stana neosnovan jer je pravni osnov takvog zahtjeva otpao odbijanjem njenog zahtjeva za povrat stana, pa ga je odbio. Imajući u vidu da apelantica od donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine do dana donošenja prvostepene presude nije postupila po utvrđenoj obavezi da tužiteljici oduzetu imovinu kompenzira kroz odgovarajuću naknadu, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiteljicin zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 166.233,00 KM, koji predstavlja tržišnu vrijednost predmetnog stana koja je utvrđena vještačenjem po vještaku građevinske struke. Budući da je utvrdio da tužiteljica predmetni stan koristi bez pravnog osnova, Općinski sud je tužiteljicu obavezao da apelantici preda u posjed predmetni stan.

9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 380037 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine tužiteljicina žalba je odbijena, a apelanticina žalba uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim se apelantica obavezuje da na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo tužiteljici isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2013. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na dio prvostepene presude kojim je tužiteljici dosuđena naknada za oduzeto predratno stanarsko pravo i koji je osporen apelanticinim žalbenim navodima naveo da je taj sud ukinuo prvostepenu presudu u tom dijelu zbog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je prvostepena presuda u dijelu osporenom od apelantice protivna odredbi člana 191. stav 4. ZPP-a, čl. 8. i 209. ZPP-a i da je zbog toga apelantica onemogućena u raspravljanju tokom postupka u kojem se utvrđivala dosuđena naknada. Stoga je Kantonalni sud u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i, kako je naveo u obrazloženju, predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Odlučujući o tužiteljicinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine reviziju odbio u dijelu kojim je usvojen apelanticin protivtužbeni zahtjev i tužiteljici naloženo da apelantici preda, slobodan od lica i stvari, predmetni stan (stav I izreke). Stavom II izreke odbačena je tužiteljicina revizija u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i apelantici naloženo da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano, uz naknadu troškova parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u odnosu na usvojeni protivtužbeni zahtjev istakao da je predmet konkretnog spora po protivtužbenom zahtjevu zahtjev apelantice kao vlasnice da joj tužiteljica preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. Nadalje je istaknuto da je u revizionoj fazi postupka sporno da li je tužiteljica u obavezi predati predmetni stan apelantici u posjed i da li su se na strani tužiteljice ostvarile pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj apelantica ne isplati novčani iznos na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, kako je naloženo Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi usvojili apelanticin protivtužbeni zahtjev i naložili tužiteljici da apelantici preda predmetni stan uz obrazloženje da predaja stana nije uvjetovana isplatom naknade za oduzeto stanarsko pravo budući da tužiteljica stan koristi bez pravnog osnova. Navedeni zaključak nižestepenih sudova je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan.

13. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je o tužiteljicinom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed odlučeno konačnom Presudom Suda BiH broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine, te je pravosnažnošću te presude tužiteljica izgubila pravni osnov za daljnje korištenje stana, zbog čega ga je dužna predati apelantici kao vlasnici. Nadalje je utvrđeno da se tužiteljica ne može osloboditi navedene obaveze pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. U navedenoj odluci Ustavnog suda naloženo je Vladi Federacije BiH da tužiteljici osigura pravo u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, koji standardi se, u suštini, svode na to da su javne vlasti, miješanjem u imovinu predratnih nosilaca stanarskog prava, njima oduzele imovinu bez utvrđenja da li su ispunjeni uvjeti da im to pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, što se odnosi i na tužiteljicu. To znači, kako je dalje navedeno, da će Vlada Federacije BiH u posebnom postupku utvrđivati da li su ispunjeni uvjeti da tužiteljicino predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu. Na strani tužiteljice, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu se ostvarile zakonske pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj apelantica ne isplati odgovarajuću naknadu, koji zahtjev je tužiteljica postavila i u predmetnom sudskom postupku, o kojem nije pravosnažno odlučeno. Takav pravni osnov (pravo zadržavanja), na koji je tužiteljica ukazala i u reviziji, reguliran je odredbom člana 286. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojem povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Dakle, samo povjerilac dospjelog potraživanja ima pravo zadržati dužnikovu stvar. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nedostaje tužiteljicino dospjelo potraživanje jer Vlada Federacije BiH nije provela postupak i svojom odlukom utvrdila tužiteljicino pravo na odgovarajuću naknadu. Odlukom Ustavnog suda je naloženo Vladi da to učini, a razlozi, kao i posljedice neizvršavanja takve odluke nisu u domeni ispitivanja u konkretnoj parnici. Zbog izloženog, primjenom odredbe iz člana 248. ZPP-a, revizija je u tom dijelu odbijena.

14. Vrhovni sud je dalje utvrdio da revizija protiv dijela drugostepene presude, koji se smatra rješenjem, a kojim je ukinuta prvostepena presuda i očigledno predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, nije dopuštena. Kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 254. stav 1. ZPP-a (kojim je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen), Vrhovni sud je zaključio da se u predmetnom slučaju radi o reviziji protiv odluke protiv koje se po zakonu ona ne može podnijeti (član 247. stav 2. ZPP-a).

15. Odlučujući o apelaciji broj AP 4987/17 koju je tužiteljica podnijela protiv navedenih presuda, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine ukinuo jer je u postupku pred Ustavnim sudom utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno tužiteljicino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ocjenjujući da miješanje u tužiteljicino pravo ne predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu budući da je na tužiteljicu stavljen pretjeran teret u situaciji kada je tužiteljici naloženo napuštanje stana u kojem živi dugi niz godina bez naznaka da li će i kada njena imovinska prava koja se ogledaju u legitimnom očekivanju u smislu Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1203/10 u vezi s predmetnim stanom biti realizirana, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 4987/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačke 42-45, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

b)Osporena presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 19 Rev od 21. novembra 2019. godine

16. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 380037 19 Rev od 21. novembra 2019. godine tužiteljicinu reviziju usvojio i nižestepene presude preinačio u odluci o protivtužbenom zahtjevu tako da je odbijen apelanticin zahtjev da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari predmetni stan. Revizija je odbačena u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i apelantici naloženo da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2013. godine.

17. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud ranijom svojom Presudom broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine odbio reviziju u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev, kojim je tužiteljici naloženo da tuženoj preda slobodan od lica i stvari predmetni stan, te je ukratko ponovljen stav Vrhovnog suda izražen u navedenoj presudi. (vidi tačku 13. ove odluke)

18. Dalje je navedeno da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine usvojena tužiteljicina apelacija i ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine jer je utvrđena povreda prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te je Vrhovnom sudu naloženo da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa navedenim odredbama.

19. Ponovno odlučujući o tužiteljicinoj reviziji u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. stav 1. ZPP-a, pri tome imajući u vidu obavezujuće pravne zaključke iz navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je utvrdio da je revizija protiv drugostepene presude u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu je osnovana. Vrhovni sud je istakao da je sporno u revizionoj fazi postupka da li je tužiteljica u obavezi predati predmetni stan apelantici u posjed i da li su se na strani tužiteljice ostvarile pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj apelantica ne isplati novčani iznos na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, kako je naloženo Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. U vezi s tim je dalje istaknuto da je o tužiteljicinom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed odlučeno konačno Presudom Suda BiH broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine, te pravosnažnošću navedene presude tužiteljica je izgubila pravni osnov za daljnje korištenje stana. Dakle, na strani tužiteljice se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana.

20. Nadalje, navedeno je da u reviziji tužiteljica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Suština navoda iz revizije svodi se na to da je tužiteljica dugogodišnji posjednik stana u kojem ostvaruje stambene i ostale životne potrebe i da je stan njezin dom, zbog čega je neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev.

21. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i dovodeći ih u vezu sa članom 8. Evropske konvencije i obavezujućih pravnih zaključaka Ustavnog suda, Vrhovni sud je utvrdio da se predmetni stan može smatrati tužiteljicinim domom. U vezi s tim je istaknuto da je tužiteljica uvedena u posjed predmetnog stana na osnovu odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine kao pravnog osnova za korištenje tog stana, te da je Ustavni sud Odlukom broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine utvrdio povredu tužiteljicinog prava na imovinu i predmet dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, kojoj je naloženo da osigura tužiteljicina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u roku od tri mjeseca od podnošenja tužiteljicinog zahtjeva. Također je istaknuto da tužiteljica do danas koristi predmetni stan za svoje životne potrebe i za sve vrijeme je imala legitimno očekivanje da će njena imovinska prava biti realizirana, pa u okolnostima dugotrajnog nepostupanja tužene po navedenoj odluci Ustavnog suda na tužiteljicu bi bio stavljen pretjeran teret obavezivanjem da predmetni stan napusti i oslobodi od lica i stvari, a da pri tome ne postoje bilo kakve naznake da bi ona mogla realizirati svoja imovinska prava.

22. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su se ostvarili uvjeti iz člana 8. Evropske konvencije jer miješanje u tužiteljicino pravo na dom u datim okolnostima ne predstavlja neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ i na tužiteljicu (prema pravnom zaključku Ustavnog suda) stavljen je prekomjeran teret u odnosu na potrebu zaštite legitimnih ciljeva zajednice kojima se težilo.

23. Na osnovu iznesenog, Vrhovni sud je reviziju usvojio i odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev jer je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

24. Vrhovni sud je zatim zaključio da revizija protiv dijela drugostepene presude, koji se smatra rješenjem, a kojim je ukinuta prvostepena presuda i očigledno predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, nije dopuštena. U vezi s tim je istaknuto da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužene, istu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelantica obavezana da tužiteljici isplati iznos od 166.223,00 KM. Izreka drugostepene presude ne sadrži i odluku da se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Međutim, kako je dalje navedeno, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je taj sud ukinuo prvostepenu presudu u tom dijelu zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a, a zbog koje povrede je jedino moguće vratiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje, što je drugostepeni sud i naveo u obrazloženju. Zbog toga je u pisanju izreke drugostepene presude došlo do očite pogreške u smislu navedenog, koju sud može ispraviti u svako doba – član 195. stav 1. ZPP-a. Nadalje, istaknuto je da prema odredbi člana 254. stav 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Stavom 2. istog člana propisano je da protiv rješenja iz stava 1. ovog člana revizija nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravosnažne presude, dok je stavom 4. istog člana propisano da se u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude. Odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. Dakle, rješenjem drugostepenog suda, kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, postupak nije pravosnažno završen. Kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 254. stav 1. ZPP-a, zaključeno je da se u predmetnom slučaju radi o reviziji protiv odluke protiv koje se po zakonu ne može podnijeti – član 247. stav 2. ZPP-a.

25. Na osnovu iznesenog, primjenom odredaba člana 247. stav 1. ZPP-a u vezi sa odredbama člana 254. stav 4. istog zakona, Vrhovni sud je reviziju protiv drugostepenog rješenja, kojim je ukinuta prvostepena presuda zbog razloga iz člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a, odbacio kao nedopuštenu.

c)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1710/20 (postupak povodom tužbenog zahtjeva za utvrđivanje naknade za oduzeto stanarsko pravo)

26. Nakon što je Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 380037 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine ranija prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosio na isplatu kompenzacije tužiteljici za oduzeto predratno stanarsko pravo, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 380037 20 P 5 od 20. novembra 2020. godine kojom je obavezao apelanticu da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano izrekom navedene presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Navedena presuda Općinskog suda je donesena nakon donošenja Presude broj 65 0 P 380037 19 Rev od 21. novembra 2019. godine koju apelantica osporava predmetnom apelacijom.

27. Apelantica je protiv Presude Općinskog suda od 20. novembra 2020. godine izjavila 23. decembra 2020. godine žalbu Kantonalnom sudu.

28. Odlučujući o apelaciji broj AP 1710/20 koju je tužiteljica podnijela, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1710/20 od 3. februara 2021. godine kojom je apelaciju djelimično usvojio zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda te u tom dijelu utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 380037 20 P 5, a odbacio kao nedopuštenu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 19 Rev 2 od 21. novembra 2019. godine (u odnosu na stav II izreke presude) zbog toga što je preuranjena.

29. Kantonalni sud je 21. maja 2021. godine obavijestio Ustavni sud da je izvršio Odluku broj AP 1710/20 od 3. februara 2021. godine, te dostavio Ustavnom sudu Presudu tog suda broj 65 0 P 380037 21 Gž3 od 14. maja 2021. godine kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda od 20. novembra 2020. godine kojom je apelantica obavezana da tužiteljici isplati naknadu potvrđena.

30. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio usvojivši tužiteljicin tužbeni zahtjev. U vezi s tim je u obrazloženju presude istaknuto da je povreda tužiteljicinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju utvrđena Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine, te je Ustavni sud naložio Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca osigura tužiteljicina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11. Dalje je ukazano da je u Odluci broj AP 15/11 od 30. marta 2012. godine u tački 53. Ustavni sud zauzeo stanovište da je stanarsko pravo imovinsko pravo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da kao takvo uživa zaštitu, a u tački 54. je navedeno da neostvarivanje prava na povrat, oduzimanje stanarskog prava – lišavanje imovinskog prava podsjeća na de facto eksproprijaciju. Prema tački 88. navedene odluke, prema doktrini međunarodnog prava, načelo restitutio in integrum zahtijeva da država osigura da se pojedinac nađe, koliko je to moguće, u situaciji u kojoj bi bio da nije došlo do povrede imovinskog prava. U konkretnom slučaju, apelantica nije osigurala tužiteljicino pravo u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11, kako je naloženo odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10. Naime, apelantica je pisanom obaviješću od 9. jula 2013. godine odbila tužiteljicin zahtjev uz obrazloženje da će njen zahtjev biti razmatran nakon izmjene i dopune člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Način osiguranja tužiteljicinih prava je određen Odlukom Ustavnog suda AP 1203/10, a apelantica nije postupala po Odluci Ustavnog suda U 15/11, pa je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine konstatirao apelanticino dugotrajno nepostupanje po Odluci Ustavnog suda AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine.

31. U odluci je također istaknuto je da je tužiteljicino pravo na posjed (u presudi je napisano tužene, ali je očigledno da se radi o tužiteljici) zaštićeno Odlukom Ustavnog suda broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine sve dok apelantica ne isplati tužiteljici obaveznu naknadu za oduzeto stanarsko pravo, pa je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim apelanticin navod da se osporenom presudom utvrđuje i pravo na posjed stana i ujedno pravo na naknadu za oduzeto stanarsko pravo. Naime, Vrhovni sud je u svojoj odluci od 21. novembra 2019. godine smatrao da je tužiteljica ostvarila pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj apelantica ne isplati novčani iznos na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, kako je naloženo Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. Također je istaknuto da je predmetni stan tužiteljicin dom, što proizlazi iz pravnih zaključaka iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, kao i iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 19 Rev 2 od 21. novembra 2019. godine, te da tužiteljica koristi predmetni stan za svoje životne potrebe i za sve vrijeme je imala legitimno očekivanje da će njena imovinska prava biti realizirana shodno navedenoj odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10.

32. Iz obavještenja Vrhovnog suda od 16. novembra 2021. godine proizlazi da je protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 380037 21 Gž3 od 14. maja 2021. godine apelantica izjavila reviziju Vrhovnom sudu koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 380037 21 Rev 3 od 5. oktobra 2021. godine odbio. Navedena presuda je 29. novembra 2021. godine dostavljena Ustavom sudu.

33. U obrazloženju presude je navedeno da je revizija djelimično osnovana. Međutim, nije obrazloženo u kojem je dijelu revizija djelimično osnovana. Između ostalog, navedeno je da je predmet spora zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti stana od 166.223,00 KM, kao kompenzacija za oduzeto predratno stanarsko pravo tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud je obrazložio da je tužiteljici Odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, izvršenjem koje odluke je tužiteljica uvedena u posjed stana 28. maja 2004. godine, u kojem i danas živi, pa da je koristeći stan od 2004. godine do danas imala legitimno očekivanje da će njeno imovinsko pravo biti realizirano, pa u okolnostima kada zbog apelanticinog dugotrajnog nepostupanja po navedenoj odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10, na tužiteljicu bi bio stavljen pretjeran teret obavezivanjem da predmetni stan napusti i oslobodi od lica i stvari, a da pri tome ne postoje bilo kakve naznake da bi ona mogla realizirati svoja imovinska prava.

34. Dosuđenim iznosom, koji predstavlja naknadu za oduzeto predratno stanarsko pravo, tužiteljica je realizirala svoje imovinsko pravo shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da su sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO-a, a zanemarili odredbe čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova i člana 3a. Zakona o prestanku primjene, prema kojima se tužiteljica ne smatra raseljenim licem i izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Također navodi da je, na osnovu dostavljenih i izvedenih dokaza pred Općinskim i Kantonalnim sudom, Vrhovni sud morao donijeti odluku kojom se odbija tužiteljicina revizija u pogledu zahtjeva za isplatu naknade za predmetni stan u iznosu od 166.223,00 KM. Na ovakav način Vrhovni sud je izveo pogrešan zaključak i zauzeo pogrešan i neutemeljen stav, štaviše, nije naveo ni zakonski osnov, a niti zakonski propis na temelju kojeg je omogućio da se tužiteljica neosnovano obogati na apelanticin račun, dosudio iznos koji ni sama tužiteljica, kao niti njen pravni prednik, nije uplatila. Apelantica smatra da tužiteljica nema pravo na isplatu „tržišne vrijednosti“ stana, koju nije ni uplatio njen prednik, u svrhu otkupa stana jer bi to bilo u suprotnosti s odredbama Zakona o prodaji stanova. Apelantica smatra da su redovni sudovi neosnovano preuzeli ulogu zakonodavca kada su sami odredili da tužiteljici pripada tržišna vrijednost predmetnog stana jer to pravo i prema odluci Ustavnog suda pripada zakonodavcu.

b) Odgovor na apelaciju

36. U odgovoru na apelaciju od 22. jula 2021. godine Vrhovni sud je naveo da u pogledu odluke o tužiteljicinom zahtjevu za isplatu odgovarajuće naknade za predmetni stan u visini od 166.223.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, rješenjem drugostepenog suda u ovoj pravnoj stvari, kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu, postupak nije pravomoćno završen, zbog čega Vrhovni sud nije ni odlučivao meritorno o tužiteljicinom zahtjevu za isplatu odgovarajuće naknade za predmetni stan u naznačenom iznosu. Zbog toga predlaže da se apelacija u ovom dijelu odbaci kao preuranjena.

37. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

38. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 19 Rev 2 od 21. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Ustavni sud, prije svega, konstatira da apelantica predmetnom apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 19 Rev 2 od 21. novembra 2019. godine kojom je Vrhovni sud tužiteljicinu reviziju usvojio i nižestepene presude preinačio u odluci o protivtužbenom zahtjevu tako da je odbijen apelanticin zahtjev da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari predmetni stan, a tužiteljicinu reviziju odbacio u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta u odnosu na tužiteljicin tužbeni zahtjev da joj se na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuća naknada u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude. Apelantica tvrdi da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Nadalje, s obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) član 6. stav 1. Evropske konvencije a time i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost navedenih odredbi je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po tužiteljicinom tužbenom zahtjevu radi isplate novčane naknade na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, odnosno apelanticinom protivtužbenom zahtjevu da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari predmetni stan, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

47. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je osporena presuda Vrhovnog suda od 21. novembra 2019. godine (kojom je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev za predaju stana u posjed) utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava

48. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda da nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

49. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6.marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda tužiteljicina revizija usvojena i obje nižestepene presude su preinačene u dijelu kojim je odlučeno o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu, tako što je apelanticin protivtužbeni zahtjev da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari predmetni stan odbijen. Vrhovni sud je zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva temeljio na stavovima Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine kojom je Ustavni sud tužiteljicinu apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine ukinuo jer je u postupku pred Ustavnim sudom utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno tužiteljicino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da miješanje u tužiteljicino pravo ne predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu budući da je na tužiteljicu stavljen pretjeran teret u situaciji kada je tužiteljici naloženo napuštanje stana u kojem živi dugi niz godina bez naznaka da li će i kada njena imovinska prava koja se ogledaju u legitimnom očekivanju u smislu Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1203/10 u vezi s predmetnim stanom biti realizirana, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 4987/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačke 42-45, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. U navedenoj odluci Ustavni sud je u tački 42. naveo sljedeće:

„(…) najprije zapaža da apelantica predmetni stan koristi dugi niz godina od uvođenja u posjed 28. maja 2004. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je u momentu uvođenja apelantice u posjed postojao pravni osnov za korištenje predmetnog stana (odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine utvrdio povredu apelantičinog prava na imovinu i predmet dostavio Vladi FBiH, kojoj je naloženo da osigura apelantičina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 u roku od tri mjeseca od podnošenja apelantičinog zahtjeva (koji je apelantica podnijela 26. juna 2013. godine). U toj odluci je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava apelanata (između ostalih i apelantice) u situaciji „kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa“ (tačka 29). Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da apelantica zapravo ima legitimno očekivanje da će njena imovinska prava, utvrđena shodno navedenoj odluci Ustavnog suda, biti realizirana. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je u trenutnim okolnostima, upravo zbog dugotrajnog nepostupanja tužene po navedenoj odluci Ustavnog suda, na apelanticu kao stariju osobu stavljen pretjeran teret obavezivanjem da predmetni stan napusti i oslobodi od lica i stvari, a da pri tome ne postoje bilo kakve naznake kada bi mogla realizirati svoja imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da miješanje u apelantičino pravo na dom u datim okolnostima nije predstavljalo neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ jer je na apelanticu stavljen prekomjeran teret u odnosu na potrebu zaštite legitimnih ciljeva zajednice kojima se težilo.“

52. Dakle, Ustavni sud je smatrao da je u okolnostima apelanticinog slučaja, upravo zbog dugotrajnog nepostupanja tužene po navedenoj odluci Ustavnog suda AP 1203/10, na apelanticu kao stariju osobu stavljen pretjeran teret obavezivanjem da predmetni stan napusti i oslobodi od lica i stvari, a da pri tome ne postoje bilo kakve naznake kada bi mogla realizirati svoja imovinska prava. Ovakav stav Ustavnog suda se ni na koji način ne može tumačiti tako da je tužiteljici omogućeno da ostvari novčanu naknadu za oduzeto stanarsko pravo, koja predstavlja njena imovinska prava koja se ogledaju u legitimnom očekivanju u smislu Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1203/10, a da istovremeno zadrži posjed na predmetnom stanu jer to ni na koji način ne proizlazi iz stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine.

53. Ustavni sud dalje zapaža da su navedeni stav tako tumačili i Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima presuda koje su donijeli odlučujući o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za isplatu kompenzacije tužiteljici za oduzeto predratno stanarsko pravo u ponovljenom postupku nakon što je Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 380037 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine ranija prvostepena presuda ukinuta u tom dijelu (navedene presude su donesene nakon donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 19. oktobra 2019. godine i nisu predmet ovog apelacionog postupka).

54. Naime, Kantonalni sud je u presudi od 14. maja 2021. godine ocijenio neosnovanim apelanticin navod da se osporenom presudom utvrđuje i pravo na posjed stana i ujedno pravo na naknadu za oduzeto stanarsko pravo navodeći da je Vrhovni sud u svojoj odluci od 21. novembra 2019. godine smatrao da je tužiteljica ostvarila pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj apelantica ne isplati novčani iznos na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, kako je naloženo Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 14. maja 2021. godine (kojom je potvrđena presuda Općinskog suda kojim je udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjeva i apelantica obavezana da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati preciziranu naknadu), Vrhovni sud u presudi od 5. oktobra 2021. godine zaključio da je dosuđenim iznosom, koji predstavlja naknadu za oduzeto predratno stanarsko pravo, tužiteljica realizirala svoje imovinsko pravo shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10.

55. U datim okolnostima Ustavni sud ne može zanemariti okolnost da, nakon što je presudom Vrhovnog suda od 5. oktobra 2021. godine odbijena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 14. maja 2021. godine, konačno odlučeno o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za isplatu kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, stvorena je situacija da istovremeno postoji navedena presuda kojom je taj tužbeni zahtjev usvojen i apelantica obavezana da tužiteljici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano izrekom navedene presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, ali i osporena presuda Vrhovnog suda od 19. oktobra 2019. godine kojom je konačno odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari predmetni stan. Dakle, istovremeno egzistiraju dvije presude Vrhovnog suda, jedna kojom je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo i druga kojom je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev da joj tužiteljica preda slobodan od lica i stvari isti stan za koji je apelantica obavezana isplatiti tužiteljici kompenzaciju. Na taj način se od apelantice i oduzima predmetni i stan i apelantica se obavezuje da tužiteljici plati naknadu u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana. Osporenim odlučenjem Vrhovnog suda apelantica je postala dvostruki dužnik, a tužiteljica dvostruki povjerilac bez relevantnog pravnog osnova za to. Također, narušena su ključna načela obligacionih odnosa kao što je princip savjesnosti i poštenja, a redovni sudovi su zanemarili i pravilo istovremenog izvršenja obaveza. Izvršenjem obje presude došlo bi do neosnovanog obogaćenja na strani tužiteljice, što je prema pozitivnom pravu nedopustivo, a u svakom slučaju na apelanticu bi bio stavljen pretjeran teret s obzirom na to da je na ovaj način izložena opasnosti od dvostrukog obavezivanja, što nije bio smisao i svrha Odluke broj AP 4987/17 od 30. oktobra 2019. godine. Ovu novu okolnost Ustavni sud nije mogao zanemariti prilikom odlučivanja o apelanticinoj apelaciji. Te nove (izmijenjene) okolnosti, posmatrane u vezi sa odlučenjem o dijelu tužbenog zahtjeva vezanom za isplatu kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, nesporno treba posebno imati u vidu i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o tužiteljicinoj reviziji u ponovnom postupku, nakon što mu bude dostavljena ova odluka.

56. U vezi s tim, Ustavni sud posebno zapaža da se obje presude moraju posmatrati u korelaciji s obzirom na to da se njima odlučivalo o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu koji proističu iz istog pravnog odnosa i koji su inicijalno postavljeni u istoj parnici, te je u konačnici o njima odlučivao isti sud, konkretno Vrhovni sud. Stoga, odlučenja moraju međusobno korespondirati, odnosno ne mogu biti u sukobu i stvarati pravnu konfuziju, umjesto da razriješe pravni spor. U konačnici, ne smije biti konfuzije u pogledu izvršenja odluka. Tim prije što je i sam Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude od 5. oktobra 2021. godine zaključio da je dosuđenim iznosom, koji predstavlja naknadu za oduzeto predratno stanarsko pravo, tužiteljica realizirala svoje imovinsko pravo shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10.

57. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelanticinu štetu.

Pravo na imovinu

58. U svjetlu zaključaka o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je nakon donošenja osporene odluke Vrhovnog suda kojom je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed donesena odluka Vrhovnog suda kojom je konačno usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo na istom stanu. Stoga, relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na apelanticinu štetu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-837/20 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada… | Sudska praksa | Aktio