Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/20 (B. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Hipoteka
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Suvlasništvo
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2337/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2337/20, rješavajući apelaciju Behije Bijelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Behije Bijelić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 033637 19 Gž 3 od 6. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 033367 19 P 3 od 16. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Behija Bijelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Olova, koju zastupa Suzana Nadarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 033637 19 Gž 3 od 6. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 033367 19 P 3 od 16. augusta 2019. godine. Apelantica je 30. oktobra 2020. godine dopunila apelaciju, a 24. decembra 2020. godine dostavila dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih u predmetnom postupku Sparkasse Bank d.d. Sarajevo, Nusmira Bijelića i Amre Gurda (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je u periodu od 18. decembra 2020. godine do 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 25. decembra 2020. godine do 26. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantici.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

6. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 5. februara do 22. novembra 2021. godine dostavili traženu dokumentaciju i informacije. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

8. ABS banka (u daljnjem tekstu: prednik prvotužene) i „Glas Company“ d.o.o. Olovo, koju zastupa drugotuženi kao direktor, 2003. godine zaključili su ugovor o kreditu kojim je prednik prvotužene navedenoj firmi odobrio kredit u određenom novčanom iznosu. Rješenjem Općinskog suda u Olovu od 22. jula 2003. godine, na osnovu sporazuma zaključenog pred sudom između prednika prvotužene i Osmana Bijelića (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug), zasnovano je založno pravo - hipoteka u korist prednika prvotužene na nekretnini bliže opisanoj u rješenju u vlasništvu apelantičinog supruga (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) radi obezbjeđenja navedenog kredita.

9. Nakon pokretanja izvršnog postupka po prijedlogu prednika prvotužene po osnovu rješenja od 22. jula 2003. godine, kao izvršne isprave, protiv apelantičinog supruga, kao izvršenika, radi naplate potraživanja po navedenom ugovoru o kreditu, Općinski sud je zaključkom od 4. februara 2013. godine uputio apelanticu, kao treće lice, da pokrene parnični postupak radi dokazivanja da joj pripada pravo na predmetnu nekretninu sa dijelom 1/2 i da je u tom dijelu nedopušteno izvršenje.

10. Apelantica je 2. augusta 2018. godine podnijela tužbu radi utvrđenja vlasništva na predmetnoj nekretnini protiv drugotuženog i trećetužene, te je Općinski sud u Visokom - Odjeljenje u Olovu donio presudu po osnovu priznanja od 19. oktobra 2018. godine, kojom je utvrđeno da bračnu stečevinu apelantice i njenog supruga čini predmetna nekretnina, pri čemu udio apelantice čini 1/2 dijela, te je naložen upis navedenog prava u javne registre.

Postupak okončan osporenim odlukama

11. Apelantica je 20. juna 2012. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja vsp. 11.000,00 KM, koju je podneskom od 31. januara 2013. godine uredila i proširila na svog supruga, kao tuženog, a nakon njegove smrti proširila je na njegove zakonske nasljednike - drugotuženog i trećetuženu (sina i kćerku).

12. Presudom Općinskog suda od 12. juna 2013. godine djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice. Međutim, navedena presuda je ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

13. U ponovnom postupku apelantica je uredila i precizirala tužbeni zahtjev shodno novonastalim činjenicama u toku postupka na pripremnom ročištu od 13. maja 2019. godine, te je podneskom od 6. aprila 2019. godine precizirala prijedlog za donošenje mjere osiguranja.

14. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 033367 19 P 3 od 16. augusta 2019. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje određeno radi namirenja novčane tražbine Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 41 0 I 028180 11 I od 14. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o izvršenju) na predmetnoj nekretnini, prodajom predmetne nekretnine i to u dijelu ½, odnosno u suvlasničkom dijelu apelantice u kojem je apelantica uknjižena kao suvlasnik sa 1/2 dijela, dosljedno čemu se nalaže Općinskom sudu u predmetu broj 41 0 1028180 11 I da obustavi izvršenje koje se odnosi na predmetnu nekretninu, prodajom predmetne nekretnine u suvlasničkom dijelu apelantice, te da ukine sve provedene radnje u izvršnom postupku koje se odnose na predmetnu nekretninu u suvlasničkom dijelu apelantice (stav I izreke). Presudom je odbijen apelantičin prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja protiv prvotuženog kojom predlaže da se zabrani prinudna naplata potraživanja prvotuženog prema apelantici koje je određeno predmetnim rješenjem o izvršenju i da se naredi zabilježba ove zabrane Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u određenom zemljišnoknjižnom ulošku, te da ova mjera obezbjeđenja traje do pravosnažnog okončanja ovog postupka (stav II izreke). Također, presudom je obavezana apelantica da nadoknadi prvotuženom troškove postupka u određenom iznosu (stav III izreke).

15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je između apelantice i njenog supruga 1965. godine zaključen brak, te da je za vrijeme trajanja braka apelantičin suprug bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, pa je bio ovlašten raspolagati njome sa svim pravima koje vlasništvo podrazumijeva. Dalje je navedeno da je apelantičin suprug pristao da sporazumno založi predmetnu nekretninu radi obezbjeđenja vraćanja predmetnog kredita i da je 2003. godine zasnovana hipoteka u korist prednika prvotužene. Istaknuto je i da nije sporno da je predmetna nekretnina bračna stečevina apelantice i njenog supruga, što je utvrđeno presudom na osnovu priznanja od 19. oktobra 2018. godine, te da je apelantičino pravo suvlasništva upisano u zemljišnim knjigama. Po mišljenju Općinskog suda, upis prava suvlasništva apelantice na predmetnoj nekretnini doveo je do toga da je hipoteka prenesena i na nju, jer je u vrijeme upisa navedenog prava već bila upisana hipoteka. Dalje je ukazano na činjenicu da je apelantičin suprug umro i da će predmetnu nekretninu i upisane terete na njoj naslijediti njegovi nasljednici, da je apelantica, također, obveznik vraćanja kredita na osnovu upisa suvlasništva 1/2 po osnovu bračne stečevine, te da će odgovarati svi novoupisani suvlasnici za upisane terete do vrijednosti nekretnine koja je obezbijeđena hipotekom. Po mišljenju Općinskog suda, s obzirom da drugotuženi i trećetužena nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev koji je usmjeren na 1/2 predmetne nekretnine u suvlasništvu apelantice sa dijelom 1/2, drugotuženi i trećetužena nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, pa je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženu.

16. Općinski sud je citirao odredbe člana 139. stav 1. i člana 140. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da je u konkretnom slučaju apelantica prihvatila da joj pripada polovina predmetne (založene) nekretnine. Istaknuto je da založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nekretnine (nedjeljivost hipoteke). Po mišljenju Općinskog suda, neprihvatljiv je prigovor apelantice i drugotuženog da apelantica nije znala za hipoteku na predmetnoj nekretnini. S tim u vezi, obrazloženo je da kod činjeničnih utvrđenja da je apelantica u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženog živjela u bračnoj zajednici sa svojim suprugom u predmetnoj kući, koja je bila u vlasništvu supruga, nije joj moglo biti nepoznato stanje upisa posjeda i vlasništva u javnim knjigama na predmetnoj nekretnini. Dalje je obrazloženo da apelantici sigurno nije moglo ostati nepoznato da drugotuženi, njen sin, nije vratio dug po osnovu kredita zbog kojeg nevraćanja je došlo do predmetnog izvršenja. Istaknuto je da, s druge strane, nema nikakvih dokaza da je prvotuženi kao založni povjerilac u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini znao da je upisano stanje u javnim knjigama nepotpuno ili netačno. Slijedom navedenog utvrđenja, Općinski sud je zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan, a samim tim ni prijedlog za izdavanje mjere osiguranja.

17. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantičin prigovor da je predmetna nekretnina njen jedini dom, te da se odbijanjem tužbenog zahtjeva zadire u njeno pravo na dom. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantica svjesno ili nesvjesno prihvatila da se njen suprug upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina, koje su njoj faktički pripadale, te što je cijeli život radila, doprinosila, a nije se po osnovu bračne stečevine ranije upisala na njima kao suvlasnik, a imala je potpuno pravo i osnov. Istaknuto je i da izvršni postupak protiv apelantice ne znači nužno i gubitak predmetne nekretnine.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 033637 19 Gž 3 od 6. aprila 2020. godine djelimično je uvažena žalba prvotužene i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke), te apelantica obavezana da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu umjesto ranije dosuđenog iznosa. Presudom je dalje odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda u st. I i II izreke, te je odbijen zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi utvrđene na potpun i pravilan način, saglasno predloženim dokazima koje je sud ocijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 5. stav 1. i člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, čl. 68. i 69. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, član 139. stav 1, član 140. stav 1. i član 141. stav 6. Zakona o stvarnim pravima, čl. 249, 250, 251, 251c, 251d. i 251f. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te član 263, član 264. stav 2. i član 267. stav 1. Porodičnog zakona SRBiH i čl. 250, 251, 252. i 253. Porodičnog zakona FBiH. Po mišljenju Kantonalnog suda, nisu osnovani žalbeni navodi kojim se tvrdi da je apelantica i prije zasnivanja hipoteke i prije pokretanja izvršnog postupka stekla pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini. S tim u vezi, obrazloženo je da iz stanja spisa i provedenih dokaza nesporno proizlazi činjenica da je i u vrijeme zasnivanja hipoteke i u vrijeme pokretanja izvršnog postupka u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bio uknjižen apelantičin suprug. Dalje je obrazloženo da je apelantica pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini sa dijelom 1/2, shodno članu 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, stekla tek 11. januara 2019. godine, kada je to njeno pravo, na osnovu presude na osnovu priznanja, upisano u zemljišnu knjigu. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode kojima se tvrdi da apelantica nije dala suglasnost za zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini, odnosno na dijelu na kojem je ona suvlasnik. S tim u vezi, ukazano je da u vrijeme zasnivanja hipoteke apelantica nije ni bila suvlasnik predmetne nekretnine, jer je pravo suvlasništva na njoj stekla tek upisom svog prava u zemljišnu knjigu 11. januara 2019. godine. S druge strane, ukazano je na činjenicu da apelantica nije prisustvovala zaključivanju sporazuma između prednika prvotužene i apelantičinog supruga na osnovu kojeg je zasnovana hipoteka na predmetnoj nekretnini, niti je na navedeni sporazum dala svoju pismenu suglasnost. Također je ukazano da je apelantica još od 1965. godine živjela u braku sa suprugom koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, da je apelantica imala mogućnost da, shodno relevantnim zakonskim odredbama, podnese tužbu radi utvrđenja njenog dijela u zajedničkoj imovini i da zahtijeva ispravku upisa u zemljišnim knjigama, da je imala mogućnost tražiti poništenje navedenog sporazuma o zasnivanju hipoteke. Po mišljenju Kantonalnog suda, činjenice da je navedeno apelantica propustila da učini jasno ukazuju na zaključak da je na taj način, svojim potpuno pasivnim držanjem, apelantica dala svoju prešutnu saglasnost o zasnivanju hipoteke kojom je obuhvaćena i predmetna nekretnina koja spada u njenu bračnu stečevinu.

20. Kantonalni sud je naveo da se iz stanja spisa i provedenih dokaza jasno može zaključiti da je hipoteka na predmetnoj nekretnini zasnovana u skladu sa citiranim odredbama tada važećih Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZIP-a i da je predmetno rješenje o izvršenju doneseno u skladu sa citiranim odredbama tada važećeg ZIP-a. Dalje je obrazloženo da činjenica da je u vrijeme zasnivanja hipoteke predmetna nekretnina bila uknjižena kao vlasništvo apelantičinog supruga, kao hipotekarnog dužnika, jasno ukazuje na zaključak da prvotužena, kao hipotekarni povjerilac, nije bila nesavjesna prilikom zaključivanja sporazuma o zasnivanju hipoteke. Istaknuto je da je prvotužena prilikom zasnivanja i upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, te da je time, kao treće savjesno lice, stekla pravo zaloge na predmetnoj nekretnini. Shodno navedenom, po mišljenju Kantonalnog suda, ni činjenice da je apelantica dugogodišnji suposjednik predmetne nekretnine, te da je na predmetnoj nekretnini uknjižila svoje pravo suvlasništva sa dijelom 1/2 nisu, niti mogu biti od značaja i utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantičino stečeno pravo suvlasništva po osnovu bračne stečevine ne može osujetiti prava založnog povjerioca, tj. prvotužene koja je, oslanjajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, pribavila sebi takvo pravo i to gotovo punih 18 godine prije nego što je apelantica svoje pravo suvlasništva uknjižila u zemljišne knjige.

21. Apelantica je naknadno dostavila Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 033637 20 Rev od 24. septembra 2020. godine kojim je odbačena apelantičina revizija, te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u postupku revizije zbog toga što nisu bili ispunjeni uslovi dopuštenosti revizije iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i dužini trajanja postupka. Ističe da predmetna nekretnina predstavlja imovinu stečenu zajedničkim radom tokom bračne zajednice sa suprugom, tako da apelantičin suprug nije mogao samostalno raspolagati predmetnom nekretninom na način da je optereti založnim pravom bez saglasnosti apelantice. Kako je ništav postupak zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini jer je zaključen bez apelantičine saglasnosti, smatra da nije bilo osnova za pokretanje izvršnog postupka prodajom predmetne nekretnine. Također, smatra da je pravosnažnom presudom po osnovu priznanja dokazala opravdanost svog prigovora istaknutog u izvršnom postupku, čime su bili ispunjeni uslovi iz člana 51. stav 1. i člana 52. stav 2. ZIP-a. Apelantica ističe i da je ugovor o hipoteci ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i odredbe člana 21. u vezi sa čl. 17. i 69. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelantica smatra da nije jasno zašto su redovni sudovi, kao osnov za pokretanje predmetnog postupka, ocijenili samo presudu po osnovu priznanja, a da u kontekstu osnovanosti zahtjeva nisu kao dokaz ocijenili i apelantičin iskaz u kojem je navela da je predmetna nekretnina stečena u braku i da nije dala saglasnost za zasnivanje hipoteke, niti je znala za hipoteku. Ističe da je više načina sticanja prava vlasništva, a da je ona svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla po osnovu bračne stečevine u braku koji je trajao 48 godina. Također, ističe da je prvostepeni sud, suprotno odredbi člana 8. ZPP, ocijenio kao dokaz samo zemljišnoknjižni izvadak u kojem je apelantičin suprug upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u vrijeme zasnivanja hipoteke, a nije ocijenio da je on u navedeno vrijeme bio u braku sa apelanticom. Apelantica smatra da je i u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje od prvotuženog imala valjan i zakonit osnov za sticanje prava suvlasništva, tako da je polagala pravo na predmetnoj nekretnini. Apelantica navodi i da je prvostepeni sud namjerno propustio da ocijeni i odredbu člana 265. Porodičnog zakona SRBiH, koji je morao primijeniti, jer je u vrijeme raspolaganja predmetna nekretnina bila zajednička imovina o čemu je i prvotuženi bio obavezan voditi računa prilikom zasnivanja hipoteke. Posebno ističe da, iako se izvršenje i sporazum o hipoteci ne odnose na apelanticu, sudovi su donijeli predmetno rješenje o izvršenju i zaključak o prodaji predmetne nekretnine koja je u apelantičinom suvlasništvu.

24. Povredu prava na dom apelantica vidi u tome što bi okončanjem izvršnog postupka apelantica ostala bez svog doma za što su odgovorni sudovi i institucije Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što je, uslijed nezakonitog postupanja suda, spriječena u mirnom uživanju imovine. Smatra da bi provođenjem izvršenja i prodajom predmetne nekretnine ostala bez doma i imovine, jer bi uslijedilo iseljenje, čime bi joj bila nanesena neotklonjiva šteta. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog psihičkih bolova radi povrede prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine u iznosu od 4.500,00 KM.

25. U dopuni apelacije apelantica ukazuje i na diskriminaciju po osnovu spola, koja se ogleda u tome da su Zakonom o porodičnim odnosima prava bračnih partnera izjednačena, a po automatizmu se kao titular vlasništva upisuje suprug, dok žena to mora dokazivati.

b)Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud navodi da ostaje kod svih razloga datih u drugostepenoj odluci i da pri njenom donošenju apelantici nisu uskraćena prava navedena u apelaciji.

27. Općinski sud smatra apelaciju neosnovanom. U pogledu dužine trajanja postupka, Općinski sud navodi da, zbog različitih stavova Kantonalnog suda vezanih za ovu pravnu situaciju, nije odmah ponovio postupak, jer je u pitanju bilo zauzimanje stava Kantonalnog suda za rješavanje situacija kada je u pitanju bračna stečevina a u vrijeme zasnivanja hipoteke u zemljišnim knjigama bio je upisan samo suprug. Dalje je navedeno da su advokati, odnosno stranke u ovoj pravnoj stvari sugerisale sudu da ne zakazuje ročište do zauzimanja stavova višeg suda. Ističe da je u ponovljenom postupku zakazao ročište za 25. april 2017. godine, jer je izdefinisan stav o ovom pitanju, ali je ročište u više navrata odgađano ili na opravdan zahtjev punomoćnika apelantice ili na opravdani zahtjev punomoćnika tuženog, tako da je pripremno ročište održano tek 16. aprila 2018. godine, godinu dana nakon što je sud zakazao. Također, ističe da je iz objektivnih razloga suđenje trajalo od 2011. godine do 2020. godine.

28. Prvotuženi smatra apelaciju neosnovanom, kao i da apelantici nisu prekršena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ističe da je u toku postupka na apelantičine zahtjeve više puta odgođeno održavanje ročišta, da je mijenjala zastupnike i uređivala tužbu, što je uveliko utjecalo na dužinu trajanja postupka. Posebno ističe da je založno pravo na predmetnoj nekretnini zasnovano radi obezbjeđenja kredita firmi u vlasništvu drugotuženog, koji je apelantičin sin, pa smatra da apelantica i drugotuženi zloupotrebom procesnih prava i ovlaštenja nastoje onemogućiti prvotuženog da naplati svoja sredstva iz osnova plasiranih kreditnih sredstava. Prvotuženi se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 804/13, AP 664/14, 3738/12 i 2492/15.

29. Drugotuženi predlaže da se apelacija usvoji. Ističe da apelantica nije znala za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini. Smatra da je apelantica pravo na koje se poziva u postupku stekla puno prije nego što je donesena presuda po osnovu priznanja, s obzirom da je brak trajao 48 godina, te da je donošenjem navedene presude apelantica svoje pravo samo ozvaničila u zemljišnim knjigama.

30. Trećetužena predlaže da se apelacija usvoji. Ističe da apelantica nije znala za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

32. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dejstvo uknjižbe i zabeležbe Član 251.

Uknjižba založnog prava i zabeležba izvršivosti potraživanja imaju to dejstvo da se izvršenje na toj nepokretnosti može sprovesti i prema trećem licu koje je tu nepokretnost docnije steklo.

Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.

Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

33. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 i 94/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme zasnivanja založnog prava, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

34. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) glasi:

Član 264. stav 2.

(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 265.

(1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

Član 267. stav 1.

(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.

35. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 251. stav 1.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Član 252. st. 1. i 3.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 033637 19 Gž 3 od 6. aprila 2020. godine, protiv koje je apelantica izjavila reviziju, koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda, pa je konačna odluka u predmetu navedena presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 25. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud konstatuje da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđenje nedopuštenosti izvršenja na predmetnoj nekretnini koja je u apelantičinom suvlasništvu, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantičinim građanskim pravima iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

44. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno sporno izvršenje na predmetnoj nekretnini, prodajom predmetne nekretnine i to u dijelu ½, odnosno u suvlasničkom dijelu apelantice u kojem je apelantica uknjižena kao suvlasnik sa 1/2 dijela. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali da je i u vrijeme zasnivanja hipoteke i u vrijeme pokretanja izvršnog postupka apelantičin suprug bio uknjižen u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, te da je apelantica pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini sa dijelom 1/2, shodno članu 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, stekla naknadno (2019. godine), kada je to njeno pravo, na osnovu presude na osnovu priznanja, upisano u zemljišnu knjigu. Također su ukazali da su hipoteka na predmetnoj nekretnini i predmetno rješenje o izvršenju doneseni u skladu sa tada važećim zakonskim odredbama, te da prvotužena, kao hipotekarni povjerilac, nije bila nesavjesna prilikom zaključivanja sporazuma o zasnivanju hipoteke i da je postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, te je time, kao treće savjesno lice, stekla pravo zaloge na predmetnoj nekretnini. Pri tome su redovni sudovi ocijenili i okolnost da apelantici koja je sa suprugom živjela u predmetnoj kući nije moglo biti nepoznato stanje upisa posjeda i vlasništva u javnim knjigama pri čemu su ocijenili i okolnost da apelantici nije moglo ostati nepoznato da drugotuženi, njen sin, nije vratio dug po osnovu kredita, zbog čijeg je obezbjeđenja i zaključen sporazum o zasnivanju založnog prava - hipoteke u korist prednika prvotužene na predmetnoj nekretnini. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama koje su navedene u osporenim odlukama, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim zaključcima redovnih sudova, koji su potkrijepljeni detaljnim i jasnim obrazloženjem u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i zakonskih odredaba koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. Suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili njene navode kojim je ukazivala na dugogodišnji posjed predmetne nekretnine i navod da nije znala za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini, te su ove navode doveli u vezu sa ostalim dokazima u skladu sa članom 8. ZPP i relevantnim zakonskim odredbama koje regulišu pitanje bračne stečevine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te dali obrazloženje zašto navedeno nije moglo utjecati na drugačiju odluku suda. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

47. Pri tome Ustavni sud zapaža da zaključci redovnih sudova u vezi s pravnom valjanošću sporazuma o zasnivanju hipoteke i djelovanju načela povjerenja u zemljišne knjige u kontekstu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu u cijelosti korespondiraju s praksom Ustavnog suda iz odluke u predmetu broj AP 666/14. Ustavni sud je u navedenoj odluci, razmatrajući slično činjenično i pravno pitanje, nakon detaljne analize konkretnog slučaja, zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga – tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu, a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug – tuženi) bez saglasnosti tužiteljice(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tač. od 40. do 59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća i na Odluku broj AP 5848/18, donesenu u predmetu sličnog činjeničnog i pravnog stanja, u kojoj je odbio apelantičinu apelaciju, zaključujući da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je miješanje u apelantičinu imovinu izvršeno davanjem prednosti načelu povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na pretpostavku zajedničkog vlasništva bračnih partnera, što, u okolnostima konkretnog slučaja, za apelanticu ne predstavlja pretjeran teret (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5848/18 od 23. juna 2020. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

48. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 20. juna 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 6. aprila 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je pravosnažno okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko sedam godina i deset mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

51. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu više tuženih, predmet spora i izvedene dokaze, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelanticu, Ustavni sud podsjeća da se radi o utvrđenju nedopuštenosti izvršenja na predmetnoj nekretnini koja je u apelantičinom suvlasništvu i na kojoj apelantica živi, pa smatra da se radi o postupku značajnom za apelanticu. Analizirajući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica u toku postupka proširila tužbeni zahtjev na druge tužene, da je uredila i precizirala tužbeni zahtjev, da je podnijela i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, te da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je ročište u više navrata odgađano na opravdan zahtjev punomoćnika apelantice, što je u određenoj mjeri utjecalo na tok predmetnog parničnog postupka.

52. Analizirajući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvu prvostepenu odluku 12. juna 2013. godine, odnosno oko godinu dana nakon podnošenja tužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud navedenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, ali da spis predmeta ne sadrži informacije o datumu donošenja odluke Kantonalnog suda, niti datumu kada je spis predmeta vraćen Općinskom sudu na nadležno postupanje. Kako je Općinski sud presudu u ponovnom postupku donio 16. augusta 2019. godine, Ustavni sud smatra da je navedeni period (period žalbenog postupka i period ponovnog postupka) trajao ukupno šest godina i dva mjeseca (računajući od donošenja prve odluke Općinskog suda). Nadalje, ponovni žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko osam mjeseci.

53. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak nesporno duže trajao u periodu od 2013. do 2019. godine, te da je Općinski sud, kao razloge za duže trajanje prvostepenog postupka, naveo da nije odmah ponovio postupak jer se čekalo zauzimanje stava Kantonalnog suda u pogledu spornog pitanja, što su i stranke sugerisale (ročište zakazano za 25. april 2017. godine, jer je izdefinisan stav o ovom pitanju), kao i da je ročište u više navrata odgađano na opravdane zahtjeve punomoćnika apelantice i tuženog. Imajući u vidu da Ustavni sud ne raspolaže tačnom informacijom koliko dugo je trajao žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom a koliko ponovni postupak pred Općinskim sudom (apelantica nije dostavila prvu odluku Kantonalnog suda), te uzimajući u obzir određen doprinos apelantice (i suprotne strane) i okolnost da bi zastoj u postupku kod nadležnog suda radi ujednačavanja sudske prakse mogao predstavljati objektivnu okolnost za nepostupanje u određenom kraćem periodu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4653/13 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ne može staviti na teret redovnim sudovima duže trajanje postupka u ovom periodu. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno da se radi o složenijem predmetu, da su u postupku redovni sudovi donijeli četiri odluke, da je postojao zastoj u postupku radi ujednačavanje sudske prakse, te da je apelantica svojim ponašanjem u određenoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelantice na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

55. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud detaljno izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se i apelantičino pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim. Dopuna apelacije

56. U pogledu dopune apelacije od 30. oktobra 2020. godine, kojom se ukazuje na diskriminaciju i osporavaju isključivo osporene presude redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. S obzirom na to da je apelantici osporena presuda Kantonalnog suda uručena 25. maja 2020. godine, a dopuna apelacije podnesena 30. oktobra 2020. godine bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) i članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3644/19 od 23. septembra 2021. godine, tačka 25, i AP 96/17 od 10. januara 2019. godine, tačka 23, i Odluka o dopustivosti broj AP 4566/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 23, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, te da ne može biti predmet razmatranja.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada su detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelantičin tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nedopušteno sporno izvršenje na predmetnoj nekretnini, prodajom predmetne nekretnine, u suvlasničkom dijelu apelantice, te se pri tome pozvali na relevantne zakonske odredbe koje se odnose na zasnivanje založnog prava na nekretnini i na bračnu stečevinu. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od sedam godina i deset mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene četiri odluke, i čijoj dužini je apelantica u određenoj mjeri doprinijela, prešla granice „razumnog roka“.

58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/20 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio