Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3365/21 (T. K.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Invalid
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3365/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3365/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomo Kesten, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomo Kesten protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 008189 20 U od 3. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Kesten (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić advokat iz Travnika, podnio je 24. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008189 20 U od 3. juna 2021. godine.

2. Kantonalna uprava za branioce u Travniku je Rješenjem broj US-R-02-41-1444-4/12 od 30. aprila 2013. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i pravo na ličnu vojnu invalidninu.

3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ- 2074/17 od 18. februara 2020. godine ukinulo konačno rješenje od 30. aprila 2013. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti u HVO-u, te pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 110,49 KM, kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 18. februara 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 18. februara 2020. godine, Vrhovni sud je presudom od 3. juna 2021. godine odbio predmetnu tužbu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 17. decembra 2018. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 17. decembra 2018. godine) svojim konačnim nalazom i mišljenjem od 24. septembra 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog procenta vojnog invaliditeta apelanta po osnovu ranjavanja u visini od 50%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan navod apelanta da je rješenje tuženog zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu procenta vojnog invaliditeta. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije utvrđeno da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta bilo utvrđeno da isti iznosi 80%, ali da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet po osnovu ranjavanja cijenile u visini od 50% VII grupe, trajno (budući da je apelantov vojni invaliditet ranije bio cijenjen po tačkama i u visini za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije (na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta) saglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta, sve u skladu sa odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. U konačnici je naveo da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na osnovu navedenih saglasnih nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, odlučio kao u dispozitivu rješenja od 18. februara 2020. godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije nije u skladu s Pravilnikom i Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, te da ne odgovara stanju zdravlja apelanta. Također navodi da mu je i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravičan postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu (po službenoj dužnosti) Federalno ministarstvo donijelo rješenje od 18. februara 2020. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. juna 2021. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao dvije godine i oko četiri mjeseca, u kojem periodu su donesene dvije odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni period trajanja upravnog postupka i upravnog spora ne može smatrati nerazumnom dužinom trajanja postupka. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3365/21 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio