Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1316/20 („SBERBANK“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Isplata duga
  • Banka
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1316/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1316/20, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sberbank a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 117158 19 Rev od 5. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sberbank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 117158 19 Rev od 5. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tužioca „Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 22. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su 9. i 10. avgusta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 31. decembra 2021. godine dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku radi izjašnjenja. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 117158 15 Ps od 7. decembra 2018. godine odbijen je u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantkinja obaveže na isplatu iznosa od 200.000,00 evra, što iznosi 391.166,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, uz obavezivanje tužioca na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da je bankarsku garanciju (preciziranog broja) tužiocu izdala apelantkinja na iznos od 200.000,00 evra. Uvidom u bankarsku garanciju utvrđeno je da je apelantkinjin komitent, preduzeće DGR d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: DGR d.o.o.) kako kupac sa tužiocem kao prodavcem 24. novembra 2014. godine zaključio kupoprodajni ugovor, te dva aneksa tog ugovora kojima je dogovoreno plaćanje u roku od 40 dana od dana isporuke (robe i ambalaže), te obavezivanje apelantkinje da tužiocu izda plativu garanciju kojom bi apelantkinja na zahtjev komitenta DGR d.o.o. tužiocu neopozivo garantovala da će mu platiti iznos koji ne prelazi 200.000,00 evra, i to po prijemu prvog tužiočevog poziva u pisanoj formi, ali ne ranije od proteka 40 dana od datuma isporuke robe i ambalaže. U bankarskoj garanciji je precizirano da zahtjev za plaćanje po garanciji treba da prati fotokopija neplaćene fakture i fotokopija CMR, a poziv za plaćanje po garanciji mora biti upućen putem poslovne banke korisniku garancije, koja će putem SWIFT-a potvrditi potpise ovlašćenog lica, pri čemu apelantkinja kao davalac garancije mora poziv na plaćanje primiti unutar roka valjanosti, a najkasnije do 16 sati zadnjeg dana valjanosti garancije u apelantkinjinom radnom danu. Bankarska garancija stupila je na snagu 1. januara 2015. godine i važila je do 31. decembra 2015. godine, nakon čega se smatra nevažećom i apelantkinju više ne obavezuje. Još je navedeno da se na bankarsku garanciju primjenjuju Jednoobrazna pravila Međunarodne trgovinske komore za garancije na prvi poziv broj 758 (u daljnjem tekstu: Pravila).

6. Iz kupoprodajnog ugovora (član 12) koji su zaključili tužilac i DGR d.o.o. regulisano je da je ambalaža u kojoj se isporučuje proizvod svojina prodavca (tužilac) koji je dužan da vodi evidenciju o ambalaži prilikom prodaje trećim licima, pri čemu je kupac dužan da dostavi prodavcu dokument za zaduženje i razduženje ambalaže. Shodno ugovoru, ukoliko kupac ne vrati preuzetu količinu ambalaže u roku navedenom u dokumentu koji mu je prodavac dostavio, prodavac ima pravo da fakturiše kupcu nevraćenu ambalažu, prema punim cijenama koje su navedene u cjenovniku prodavca, koje važe na dan fakturisanja. Kupoprodajni ugovor je zaključen na određeno vrijeme, i to za period od 1. januara do 31. decembra 2015. godine. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužilac izvršio obavezu iz ugovora (isporučio robu i ambalažu preduzeću DGR d.o.o.) za koju kupac nije izvršio obavezu plaćanja na datum dospijeća njegove obaveze. Potom je utvrđeno da je tužilac 29. septembra 2015. godine izvršio aktiviranje garancije upućivanjem zahtjeva apelantkinji da se po njoj izvrši uplata iznosa od 200.000,00 evra, te da je apelantkinja putem SWIFT poruke dostavila obavještenje da je uplatu po garanciji izvršila 8. oktobra 2015. godine u iznosu od 24.669,82 evra, zatim 9. oktobra 2015. godine iznos od 23.020,94 evra i 13. oktobra 2015. godine iznos od 152.309,24 evra, čime su obaveze po garanciji izmirene, a garancija isknjižena iz evidencije. Potom je ocjenom dokaza utvrđeno da je tužilac 27. novembra, 1. decembra i 9. decembra 2015. godine podnio zahtjev apelantkinji za plaćanje iznosa od 200.000,00 evra po osnovu garancije, što je apelantkinja odbila tvrdeći da je obaveze po garanciji ispunila do iznosa na koji garancija glasi. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno je da apelantkinja nije izvršila plaćanje po garanciji, već je plaćanje po garanciji u iznosu od 200.000,00 evra izvršilo preduzeće DGR d.o.o. sa čijeg računa je dobrovoljno izvršen prenos novčanih sredstava (u tri navrata i to 8, 9. i 13. oktobra 2015. godine).

7. Kod takvog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je zaključio da se predmetna garancija na prvi poziv odnosila na garanciju kojom se banka obavezala izvršiti plaćanje obaveze po osnovu isporučene robe i ambalaže. Međutim, kako je naveo prvostepeni sud, tužiocu kao korisniku garancije na prvi poziv izvršeno je plaćanje obaveza po garanciji od kupca (DGR d.o.o.) jer je nakon aktiviranja bankarske garancije 29. septembra 2015. godine prilikom svake uplate koja je izvršena sa računa kupca na račun tužioca navedeno da se uplata vrši u svrhu „uplate po garanciji“. Na taj način je, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, tužilac primio ispunjenje obaveze od trećeg lica (kupac DGR d.o.o.) koje je imalo pravni interes da obavezu izmiri, te je na taj način obaveza po garanciji ispunjenja do iznosa na koji je garancija izdata, pri čemu apelantkinja više nije garant za obaveze kupca DGR d.o.o. prema tužiocu. Okružni privredni sud je slijedom toga odbio tužbeni zahtjev zaključivši da je garancija iskorišćena i obaveza po njoj ispunjena pozivajući se na odredbe člana 37 Pravila, te čl. 1083, 1087 i 296 stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) donio je Presudu broj 57 0 Ps 117158 19 Pž od 29. maja 2019. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Drugostepeni sud je odbio sve tužiočeve prigovore, prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda i njegove pravne zaključke. Po mišljenju Višeg privrednog suda, prema odredbi člana 269 stav (1) ZOO-a, obavezu iz bankarske garancije moglo je ispuniti i treće lice, pa i dužnik iz osnovnog posla DGR d.o.o., tako da u takvoj situaciji tužilac isplatom iznosa od 200.000,00 evra više nije mogao da traži od apelantkinje isplatu po garanciji jer apelantkinja više nije bila garant obaveze prema tužiocu. Viši privredni sud je takođe istakao da ni u bankarskoj garanciji, ali ni u osnovnom ugovoru između tužioca i DGR d.o.o. nije izričito isključena mogućnost da obavezu po garanciji mora da izvrši isključivo apelantkinja. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, samo u slučaju da je DGR d.o.o. plaćanje sa svog računa izvršila po osnovu kupoprodajnog ugovora, apelantkinja bi bila u obavezi da postupi po bankarskoj garanciji na prvi poziv, ali kako se to nije desilo jer je navedena svrha plaćanja „po bankarskoj garanciji“, i to u iznosu na koji je garancija izdata, apelantkinja ne može izmirivati obavezu koja je već ispunjena od kupca DGR d.o.o.

9. Odlučujući o tužiočevoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 117158 19 Rev od 5. februara 2020. godine kojom je reviziju uvažio te preinačio obje nižestepene presude tako što je apelantkinja obavezana na isplatu iznosa od 200.000,00 evra, što iznosi 391.166,00 KM zajedno sa kamatama, uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je naveo da se bankarskom garancijom banka (apelantkinja) obavezala da će u svoje ime, a za račun nalogodavca (DGR d.o.o.) platiti određenu naknadu (do 200.000,00 evra) povjeriocu nalogodavca (tužiovu) po prijemu prvog poziva u pisanoj formi, ukoliko je ne izvrši DGR d.o.o. u roku od 40 dana od isporuke robe i ambalaže, pa je na taj način banka (apelantkinja) garantovala i za obaveze po osnovu preuzete ambalaže jer je na navedeni način zasnovan obligacioni odnos između apelantkinje i tužioca pod uslovima iz garancije. Vrhovni sud je dalje istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je između parničnih stranaka zasnovan pravni odnos po osnovu bankarske garancije na prvi poziv, u smislu člana 1087 ZOO-a, koju je citirao.

10. Sporno pitanje koje se pokreće u parnici jeste da li je isplatama (8, 9. i 13. oktobra 2015. godine) koje je izvršio kupac (DGR d.o.o.) prestala apelantkinjina obaveza, odnosno da li obavezu iz garancije na prvi poziv može izvršiti treće lice, pa i dužnik iz osnovnog posla, te da li se može smatrati da je apelantkinja na taj način ispunila svoju obavezu iz bankarske garancije. Vrhovni sud je naveo da je osnovni cilj obligacije njena realizacija kako bi došlo do ispunjenja obaveze, a ispunjenje obaveze je redovan način prestanka obaveze (član 295 ZOO-a), a dužnik je dužan da ispuni obavezu u svemu kako ona glasi (član 262 stav 1 ZOO-a). Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze (član 307 ZOO-a) jer sadržina obaveze predstavlja predmet obligacije i samo takvo uredno ispunjenje vodi prestanku obaveze u smislu člana 295 ZOO-a.

11. Bankarskom garancijom banka se obavezuje da će izmiriti obaveze u svoje ime, kao svoju obavezu, ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji (član 1083 ZOO-a), što znači da obavezu iz bankarske garancije može izvršiti samo banka iz svojih sredstava. Iz provedenih dokaza je vidljivo da je u vrijeme kada je tužilac uputio zahtjev apelantkinji za plaćanje po garanciji (27. novembra i 1. i 9. decembra 2015. godine) već bio protekao rok od 40 dana od dana isporuke robe i ambalaže. Kako u konkretnom slučaju apelantkinja radnju izvršenja obaveze nije izvršila iz svojih sredstava, prema ocjeni Vrhovnog suda, takav način ispunjenja ne može se smatrati ispunjenjem obaveze plaćanja po garanciji jer je dužnik (DKG d.o.o.) sam izvršio transakciju plaćanjem određenog iznosa sa svog računa na tužiočev račun. Shodno tome, revizijom se osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 296 stav (1) ZOO-a i na pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je isplatama (8, 9. i 13. oktobra 2015. godine) bankarska garancija iskorišćena 13. oktobra 2015. godine i da je obaveza na taj način prestala. Stoga su tužiočevi zahtjevi za plaćanje garancije 27. novembra, 1. i 9. decembra 2015. godine osnovani jer obaveza iz garancije nije ispunjena. Kako po bankarskoj garanciji na prvi poziv banka (apelantkinja) ne može isticati prigovore iz osnovnog posla, to prigovori koje je DGR d.o.o. uputio tužiocu o obavijesti o raskidu ugovora od 23. novembra 2015. godine (da je vratio ambalažu po osnovu isporučene robe i izmirio sve obaveze prema tužiocu, te da je u posjedu određene količine ambalaže po osnovu poslovnog odnosa sa tužiocem iz prethodnih godina) nisu prigovori koje banka može da ističe korisniku garancije, već se tiču odnosa nalogodavca (DGR d.o.o.) i banke, kao i odnosa tužioca kao prodavca i kupca DGR d.o.o. iz osnovnog posla, što nije predmet ove parnice.

12. Iz navedenih razloga primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP-a Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

13. Kako su odluke nižestepenih sudova preinačene, Vrhovni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka na osnovu odredbe člana 397 stav 2 ZPP-a., a u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 ZPP-a tako da je apelantkinja obavezana da tužiocu, koji je uspio sa revizijom, naknadi troškove cijelog postupka. Vrhovni sud je taksativno pobrojao dosuđene troškove prema tužiočevom zahtjevu (detaljnije na str. 6 obrazloženja). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja uočava u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantkinja smatra da Vrhovni sud nije dao odlučne razloge za svoju odluku jer se odluka zasniva samo na konstataciji da obavezu iz bankarske garancije može ispuniti samo banka iz svojih sredstava, a što ne proizlazi niti iz jedne odredbe zakona. U tom pravcu apelantkinja tvrdi da niti jednim članom Pravila, niti ZOO-a koje se odnose na bankarsku garanciju nije propisano da tu obavezu po garanciji ne može ispuniti treće lice. Pri tome članom 34 Pravila za garancije na poziv je propisano da se na garanciju primjenjuje zakon prema sjedištu filijale lica koje je garanciju izdalo, ukoliko nije drugačije utvrđeno u samoj garanciji, dakle u konkretnom slučaju ZOORS. Osim toga, u predmetnoj garanciji, ali ni u osnovnom ugovoru, nije izričito isključena mogućnost da obavezu po garanciji mora da izvrši isključivo banka. Kada se navedeno dovede u vezu sa članom 296 st. 1 i 2 ZOO-a jasno je da je garancija ispunjena od DGR d.o.o. Zatim apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud prilikom odlučenja favorizovao tužioca jer mu je dosudio troškove koji mu ne pripadaju, kao i troškove koje nije potraživao, što ukazuje da je Vrhovni sud i prilikom odlučenja o troškovima postupka proizvoljno primijenio zakon. U vezi s tim, apelantkinja tvrdi da su tužiocu dosuđeni troškovi na ime pristupa ročištu za određivanja mjere obezbjeđenja, iako je tužiocu odbijen zahtjev. Potom, apelantkinja tvrdi da su tužiocu dosuđeni i troškovi na ime sudske takse na žalbu, iako te troškove nije potraživao u žalbi niti ih je opredijelio. Sve navedeno ukazuje da je prilikom donošenja osporene odluke Vrhovni sud postupao arbitrarno, posebno imajući u vidu nižestepene presude u kojima su dati odlučni razlozi za njihovo donošenje, tako da odluka Vrhovnog suda pored činjenice što krši apelantkinjina prava na pravično suđenje i imovinu izaziva i pravnu nesigurnost. U vezi s tim, apelantkinja se pozvala na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Rakić i dr. protiv Srbije u kojem je iznesen stav da nedosljednost sudske praske i sudska nesigurnost lišava pojedinca pravičnog suđenja i dovodi do kršenja prava na pravično suđenje. Ukoliko sudovi koji obezbjeđuju provođenje zakona i štite princip pravne sigurnosti proizvoljno primjenjuju zakon i svoju odluku zasnivaju na pretpostavkama ne poštujući materijalno i procesno pravo ili donose različite odluke o istim predmetima, onda je nesporno da je osporenom odlukom povrijeđen princip pravne sigurnosti. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na pravično suđenje i imovinu, te da se shodno tome osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje ili da se na pravnoj snazi ostave nižestepene presude, te da se tužilac obaveže da pored ranije opredijeljenih troškova naknadi i troškove nastale povodom izjavljivanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tužilac je u iscrpnim navodima apelacije podržao stavove Vrhovnog suda, posebno da se bankarskom garancijom obavezuje banka da može izmiriti obavezu u svoje ime, kao svoju obavezu, ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji (član 1083 ZOO-a), što znači da obavezu iz bankarske garancije banka može izvršiti samo iz svojih sredstava. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 397. stav (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

I - OPŠTA PRAVILA

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je poverilac dao primeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za delimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila posle njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vreme ispunio.

PRESTANAK OBAVEZA

OPŠTE PRAVILO

Član 295.

(1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima. (2) Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava. Član 296. st. (1) i (2) (1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

IV - PREDMET ISPUNJENJA

Sadržina obaveze Član 307.

(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti poverilac može zahtevati nešto drugo.

(2) Nema punovažnog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, i poverilac kao takvu primio to u istinu nije, i poverilac ima pravo da vrati ono što mu je predato i da zahteva dugovanu stvar.

BANKARSKA GARANCIJA

Pojam Član 1083.

(1)Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.

(2)Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.

Garancija bez prigovora Član 1087.

(1)Ako bankarska garancija sadrži klauzulu bez prigovora, na prvi poziv ili sadrži reči koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbeđenoj obavezi.

(2)Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.

(3)Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 117158 19 Rev od 5. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. U konkretnom slučaju postupak se ticao zahtjeva za isplatu novčanog iznosa po osnovu bankarske garancije, dakle radilo se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantkinja uživa garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. U vezi sa prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava na kojima apelantkinja zasniva stav o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da je tužilac u predmetnom postupku tražio da se apelantkinja (banka) obaveže da ispuni obavezu iz „bezuslovne bankarske garancije na prvi poziv“ kojom se apelantkinja obavezala da će po dospjelosti izmiriti obavezu (do 200.000,00 evra) ukoliko obavezu po dospjelosti ne ispuni dužnik (DGR d.o.o.). Sporno pitanje koje se postavlja jeste da li se apelantkinja mogla osloboditi obaveze po osnovu bankarske garancije na prvi poziv u okolnostima u kojima je dužnik (umjesto banke) na tužiočeve pismene pozive prema apelantkinji za aktiviranje bankarske garancije izvršio isplate „na ime bankarske garancije“. Redovni sudovi o tom pitanju nisu imali identičan stav.

30. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud su saglasno odbili tužbeni zahtjev smatrajući da je dužnik (DGR d.o.o.) uplatama na tužiočev račun „na ime bankarske garancije“ ispunio obavezu iz bankarske garancije pozivajući se na odredbe člana 262 stav 1, te čl. 1083 i 1087 ZOO-a na kojima su zasnovali takav stav (vidi tačke od 5 do 8 ove odluke). Suprotno stavu nižestepenih sudova, Vrhovni sud je koristeći se ovlašćenjima iz člana 250 stav (1) ZPP-a utvrdio da su nižestepeni sudovi prilikom odlučenja proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a (čl. 296 st. 1 u vezi sa čl. 1083 i 1087 ZOO-a) jer se apelantkinja, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije mogla osloboditi obaveze isplatom od trećeg lica (dužnika DGR d.o.o.) (vidi tačke od 9 do 11 ove odluka).

31. U vezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud naglašava da je bankarska garancija jedan od instrumenata obezbjeđenja obaveza stranaka iz ugovornog odnosa, kojom banka garantuje povjeriocu da će dužnik uredno izvršiti svoju obavezu, odnosno da će banka povjeriocu izmiriti obavezu po dospjelosti, ukoliko to dužnik ne učini. U konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da se radi o bankarskoj garanciji na prvi poziv koja je propisana odredbom člana 1087 ZOO-a kod koje banka ne može isticati prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao između nalogodavca i korisnika garancije. Dakle, bankarska garancija „na prvi poziv“ je apstraktna (samostalna) u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između ugovornih strana, pa stoga predstavlja instrument osiguranja najvećeg stepena (jer banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu) pri čemu je nalogodavac dužan da plati banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom „bez prigovora“ ili „na prvi poziv“.

32. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 1083 i 1087 ZOO-a iz kojih proizlazi da se bankarskom garancijom banka obavezuje da će korisniku garancije u slučaju da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi iz garancije (1083 stav 1 ZOO-a), odnosno da u slučaju da bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora, „na prvi poziv“ i sl. banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi (1087 stav 1). Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da dužnik (DGK d.o.o.) svoju obavezu iz osnovnog ugovora i aneksa tog ugovora o dospjelosti nije izmirio i da je tužilac u roku iz garancije (u tri navrata) uputio zahtjev apelantkinji za aktiviranje garancije. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantkinja svoju obavezu po osnovu bankarske garancije na prvi poziv nije izmirila. U takvim okolnostima kada se tužbenim zahtjevom od apelantkinje traži izmirenje obaveze iz bankarske garancije na prvi poziv kojom se apelantkinja obavezala da će izmiriti obaveze dužnika ukoliko to dužnik ne učini o dospjelosti (utvrđeno je da dužnik obavezu iz ugovora o dospjelosti nije izvršio već je to učinio naknadno na tužiočeve pozive upućene apelantkinji za aktiviranje bankarske garancije), Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda da je obavezu po osnovu bankarske garancije mogla ispuniti samo apelantkinja iz svojih sredstava i da se apelantkinja u okolnostima konkretnog slučaja isplatom trećeg lica (dužnika) nije mogla osloboditi obaveze iz tog osnova ne uočava proizvoljnost u primjeni odredaba čl. 1083 i 1087 ZOO-a. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim prigovore da je Vrhovni sud prilikom odlučenja proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a.

33. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u smislu člana 1087 stav (2) ZOO-a nalogodavac (dužnik iz osnovnog pravnog posla) dužan da plati banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz stava (1) citiranog člana tako da će apelantkinjina obaveza biti namirena. S druge strane, odnos između ugovornih strana iz osnovnog pravnog posla ne može se rješavati u okviru predmetnog postupka, već odvojeno u posebnoj parnici.

34. U vezi s prigovorima o kršenju prava na pravnu sigurnost koju apelantkinja dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom prava od Vrhovnog suda i činjenicom da je taj sud uvažio tužiočevu reviziju i preinačio nižestepene presude, pri čemu apelantkinja ne tvrdi da je Vrhovni sud prilikom odlučenja odstupio od svoje ustaljene prakse u istim/sličnim predmetima, Ustavni sud smatra da su prigovori neosnovani. U situaciji kada od Vrhovnog suda nije uočena proizvoljnost u primjeni odredaba ZOO-a nezadovoljstvo osporenom odlukom per se ne pokreće pitanje kršenja bilo koje garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U takvim okolnostima je i pozivanje na predmet Evropskog suda Rakić i dr. Protiv R Srbije (u kojem je Evropski sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog nedosljedne sudske prakse povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja od bivšeg Okružnog suda u Beogradu koji je u 73 presude odlučio drugačije u odnosu na predmete podnosilaca predstavki) neosnovano.

35. U odnosu na apelantkinjine prigovore kojim se dovodi u pitanje i zakonitost odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u skladu sa članom 397 stav (2) ZPP-a odlučio o troškovima cijelog postupka, pri čemu je imao u vidu odredbe čl. 386 stav (1) i 387 ZPP-a obrazloživši koje je troškove priznao tužiocu (stranica 6 osporene presude). Ustavni sud u datom obrazloženju u vezi sa primjenom citiranih odredaba ZPP-a ne uočava proizvoljnost, pri čemu se apelantkinjini prigovori ne ukazuju opravdanim.

36. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji sud redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud koristeći se ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 ZPP-a uvažio tužiočevu reviziju i preinačio nižestepene presude obavezavši apelantkinju na isplatu po osnovu bankarske garancije na prvi poziv jer se apelantkinja primjenom čl. 1083 i 1087 ZOO-a nije mogla osloboditi obaveze isplatom duga od trećeg lica jer se radi o samostalnoj (apstraktnoj) obavezi koju može ispuniti samo apelantkinja koja se obavezala na isplatu u slučaju da to o dospjelosti obaveze ne učini dužnik iz osnovnog posla.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1316/20 („SBERBANK“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio