Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2446/21 (E. F.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nenadležnost za odlučivanje
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2446/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2446/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Elsajed Fatušić. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elsajed Fatušić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291875 17 Rsž od 7. srpnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291875 16 Rs od 28. srpnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elsajed Fatušić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Elsajed Fatušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Odvjetnički ured "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnio je 9. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291875 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291875 17 Rsž od 7. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291875 16 Rs od 28. srpnja 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4379/20 (u odnosu na predmet AP-4407/20) od 12. siječnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 7. srpnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženik (Tuzlanski kanton) na temelju manje isplaćenih plaća u razdoblju od 1. rujna 2014. godine do 31. ožujka 2017. godine isplati ukupan novčani iznos od 25.361,05 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stavak I. izreke) i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženik na temelju manje isplaćenih plaća u razdoblju od 1. rujna 2014. godine do 31. ožujka 2017. godine isplati ukupan novčani iznos od 14.480,53 KM, sa zakonskim zateznim kamatama (stavak II. Izreke).
4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je apelant bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu kantonalni tržišno-turistički inspektor u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove tuženika. Prvostupanjski sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da odredba članka 8. Zakona o inspekcijama tuženika, koja se odnosi na radno-pravni status kantonalnih inspektora, direktno upućuje na primjenu federalnih propisa, pa samim time i osnovicu Vlade Federacije i koeficijenta. Naime, istakao je da Zakon o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federaciji BiH upućuje na osnovicu koja treba biti utvrđena od strane vlade kantona uz dogovor sa sindikatom kantona (a što u konkretnom nije slučaj).
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o plaćama i naknadama) iz 2010. godine, tuženik nije dogovorio osnovicu za obračun plaće sa sindikalnim organizacijama tužene, kako to predviđa članak 5. i izmijenjeni članak 59. Zakona o plaćama i naknadama. Stoga, prema mišljenju Kantonalnoga suda osnovica koja je utvrđena na osnovu sporazuma Vlade Federacije BiH i Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u FBiH, nema utjecaja za obračun plaće apelantu. Kantonalni sud je dalje istakao da u utuženom periodu nije donesen Zakon o plaćama i naknadama zaposlenih u organima tuženika, zbog čega koeficijent složenosti koji je utvrdio vještak, nema uporišta u odredbi članka 20. Zakona o plaćama i naknadama, jer se ovaj članak odnosi na platne razrede i koeficijente za državne službenike u Federaciji BiH (za radno mjesto federalni inspektor). Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud imao u vidu da je u smislu članka 63. Zakona o plaćama i naknadama tuženik bio dužan donijeti svoje usuglašene propise iz oblasti plaća i naknada sa ovim Zakonom u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. Međutim, istakao je da je pravilan stav prvostupanjskoga suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženika samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredaba Zakona o plaćama i naknadama, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plaća zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (stav Ustavnog suda Federacije BiH, presuda broj U-30/11 od 28. veljače 2012, godine). S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da sve do donošenja Zakona o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti tuženika (kojim se reguliraju pitanja plaća državnih službenika, kakav status ima apelant), za obračun plaće apelantu, nema mjesta primjeni odredaba zakona za državne službenike federalnih organa uprave, pa ni kroz odredbe članka 3.Općeg kolektivnog ugovor. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant ne tvrdi da mu je u utuženom periodu, a nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, osnovna plaća isplaćena ispod 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH (u smislu zagarantiranog minimuma člankom 6. stavak 2. navedenog zakona), Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski pravilno odbio primarni i eventualni tužbeni zahtjev apelanta. Konačno, u pogledu prigovora iz priziva koji su se ticali odredbi članka 8. Zakona o inspekcijama tuženika, Kantonalni sud je istakao da je u vezi s tim prvostupanjski sud dao jasne, pravilne i potpune razloge.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da sudovi nisu ponudili nikakvo obrazloženje o primjenjivosti članka 8. Zakona o inspekcijama tuženika, koji kao blanketna norma predstavlja osnovu za primjenu propisa koji važe za federalne inspektore. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
8. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava F BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini». Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava F BiH jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3918/09 od 10. listopada 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
II.Dopustivost Prima faciae
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o plaćama i naknadama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da su svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3434/20 od 28. listopada 2020. godine i AP-1409/21 od 19. svibnja 2021. godine i AP-2066/21 od 8. rujna 2021. godine odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić