Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/20 (S. R.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
- Protek roka
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1511/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1511/20, rješavajući apelaciju Sretenke Račić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sretenka Račić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 043150 19 Gž 2 od 23. maja 2019. godine (u odnosu na protivtužbeni zahtjev), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sretenka Račić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 043150 19 Rev od 15. januara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 043150 19 Gž 2 od 23. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 043150 17 P 2 od 16.
novembra 2018. godine (u odnosu na tužbeni zahtjev), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sretenka Račić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stanara, koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 043150 19 Rev od 15. januara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 043150 19 Gž 2 od 23. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 043150 17 P 2 od 16. novembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 28. aprila 2016. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca D. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio utvrđenje zajedničke bračne imovine, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu na ime ulaganja, te je apelantica obavezana da tužiocu naknadi troškove postupka (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Rješenjem Okružnog suda od 3. marta 2017. godine, usvojena je apelantičina žalba i ukinuta prvostepena presuda u djelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev, u djelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev i u djelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Iz navedenog rješenja proizlazi da je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu, jer prvostepeni sud na dokazima tužioca (platnim listama na italijanskom jeziku, koje nisu propisano ovjerene i sastavljene, a za koje prvostepeni sud nije utvrđivao da li se radi o važećim ispravama u skladu sa relevantnim propisima) nije mogao izvesti zaključak da je tužilac ostvarivao veće zarade od apelantice, te jer nije data pravilna ocjena apelantičinih dokaza kada je u pitanju odluka o protivtužbenom zahtjevu (sve bliže opisano u obrazloženju navedenog rješenja).
3. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 043150 17 P 2 od 16. novembra 2018. godine, utvrđeno je da zajedničku imovinu stečenu u braku apelantice i tužioca čini stan (bliže opisan u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), da tužiocu pripada suvlasnički dio od ½ na tom stanu, što je apelantica dužna priznati, te trpjeti da se tužilac uknjiži kao suvlasnik predmetnog stana sa dijelom od ½ i navedeni suvlasnički dio mu predati u posjed i slobodno raspolaganje. Takođe je navedenom presudom obavezan tužilac da apelantici na ime ulaganja u renoviranje i obnovu predmetnog stana isplati od 9.534,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantica sa viškom protivtužbenog zahtjeva odbijena (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo šta proizlazi iz provedenih dokaza (bliže navedeno u obrazloženju presude), te je istakao, između ostalog, da su tužilac i apelantica zaključili brak 14. maja 1994. godine, da su po zaključenja braka živjeli u Beogradu, odakle se apelantica, zbog zaposlenja kao ljekar u Domu zdravlja Doboj, vratila polovinom 1999. godine u porodičnu kuću svoje majke, dok je tužilac, radeći kao medicinski radnik, ostao u Beogradu do aprila ili maja 2005. godine (vikendom dolazio u porodičnu kuću majke apelantice), a u aprilu - maju 2005. godine otišao je da radi u Italiju. Nadalje je istakao da je brak tužioca i apelantice razveden presudom Osnovnog suda od 17. septembra 2013. godine, dok je njihova bračna zajednica faktički prekinuta prije razvoda braka (u toku 2010. ili 2011. godine). Takođe je istakao da je 23. oktobra 2004. godine zaključen predugovor između tužioca kao kupca i A. M. kao prodavca za kupovinu predmetnog stana, a da je apelantica kao kupac sa A. M. kao prodavcem, 16. februara 2005. godine zaključila kupoprodajni ugovor za predmetni stan, te je apelantica upisana kao vlasnik na predmetnom stanu.
5. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama bilo sporno da li zajedničku imovinu odnosno bračnu tekovinu predstavlja predmetni stan i ako predstavlja, sa kojim udjelom ili se radi o posebnoj imovini apelantice, bez udjela tužioca u tom sticanju. Zatim je istakao da je predmetni stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužioca i apelantice, pa bez obzira što je kupoprodajni ugovor potpisala samo apelantica kao bračni supružnik, da se ima smatrati da je stečen za vrijeme trajanja braka, prije nego što su bračni odnosi teško i trajno poremećeni i bračna zajednica faktički prekinuta. Nadalje je ukazao šta je propisano odredbama člana 272. stav 1., člana 273. st. 1. i 2. Porodičnog zakona.
6. Osnovni sud je ukazao, da je u predmetnom postupku apelantica smatrala da je njen doprinos sticanju zajedničke imovine veći u odnosu na sticanje tužioca, dok je tužilac tokom postupka isticao da je njegova plata, u odnosu na apelantičinu platu veća, te da to proizlazi iz „platnih lista“. Nadalje je ukazao, pozivajući se na odredbe člana 132. st. 1. i 2. i član 133. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i čl. 3., 8. i 9. stav 1. Zakona o važnosti javnih isprava u BiH, da dokazi predloženi od strane tužioca, na ime ostvarivanja njegovog ličnog dohodka po osnovu rada u Italiji, nemaju svojstvo važeće javne isprave. Zatim je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, do njenog faktičkog prekida, bili u radnom odnosu i da su po tom osnovu ostvarivali određena novčana sredstva, mada se na osnovu priloženih materijalnih dokaza nije mogla utvrditi visina na taj način ostvarenog ličnog dohotka niti jedne od parničnih stranaka. S obzirom na iskaze parničnih stranaka nesporno je da je tužilac (greškom navedeno tuženi) kao bračni supružnik počeo da radi ranije, da je time u odnosu na apelanticu njegov radni odnos trajao duže, dok je apelantica, pored radnog odnosa, vodila brigu o domaćinstvu i porodici, što se takođe ima smatrati njenim vidom doprinosa, iako nije u pitanju novčano sticanje. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 273. stav 2. Porodičnog zakona, Osnovni sud je istakao da niti jedna od parničnih stranaka nije dokazala da je njen doprinos sticanju zajedničke imovine očigledno veći, niti se apelantici kao njen veći doprinos u sticanju predmetnog stana mogla prihvatiti činjenica podizanja kredita za njegovu adaptaciju nakon poplave, obzirom da je to učinjeno nakon faktičkog prekida bračne zajednice i razvoda njihovog braka, niti se prilikom tog utvrđivanja posebno cijenio nalaz vještaka ekonomske struke.
7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da tužiocu po osnovu sticanja odnosno udjela u sticanju bračne tekovine - predmetnog stana pripada udio od ½. U vezi s tim je ukazao, da je donoseći takvu odluku, pored iskaza samih parničnih stranaka i priloženih materijalnih dokaza, cijenio i iskaz svjedoka M. S., predloženog od strane obje parnične stranke (nezavađenog i nesrodnog sa parničnim strankama), koji je zastupao prodavca predmetnog stana u postupku njegove kupoprodaje (njegov iskaz bliže naveden u obrazloženju prvostepene presude, a iz istog proizlazi da je tužilac aktivno učestvovao u kupovini predmetnog stana).
8. Osnovni sud je nadalje ukazao, da je opredijeljenim protivtužbenim zahtjevom apelantica tražila da se tužilac obaveže da joj, na ime ulaganja u renoviranje i obnovu predmetnog stana i krova isplati iznos od 17.322,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim je istakao da radovi koji su izvedeni na sanaciji stana poslije kupovine stana i na sanaciji krova, obzirom da su izvedeni prije faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka, uračunati su kao rad apelantice na sticanju zajedničke imovine - bračne tekovine parničnih stranaka. S druge strane, Osnovni sud je djelimično usvojio apelantičin protivtužbeni zahtjev, za radove na sanaciji stana poslije poplave u maju 2014. godine, a koji su izvršena nakon faktičkog prekida bračne zajednice i razvoda braka, jer je istim uvećala vrijednost predmetnog stana, pa kako prema nalazu vještaka građevinske struke vrijednost tih radova iznosi ukupno 19.068,97 KM, to je apelantici dosuđen iznos od 9.534,85 KM (što je ½ ukupne vrijednosti radova nakon poplave).
9. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 043150 19 GŽ 2 od 23. maja 2019. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 043150 19 Rev od 15. januara 2020. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena putem njenog advokata u utvrđujućem djelu odluke o zahtjevu tužioca, dok je odbačena kao nedozvoljena u dijelu koji se odnosi na odbijajući dio apelantičinog protivtužbenog zahtjeva. Takođe je navedenom presudom odbačena kao nedopuštena revizija koju je lično izjavila apelantica.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je prema utvrđenju nižestepenih sudova, bračna zajednica između tužioca i apelantice trajala od 14. maja 1994. godine do 2010/2011. godine, kada je faktički prekinuta. Prema daljem utvrđenju, predmetni stan je stečen tokom trajanja bračne zajednice između tužioca i apelantice i njihovim zajedničkim sredstvima i pored toga što je stan kupljen sredstvima kredita, koji je podigla apelantica i koji je ona otplaćivala i iz pozajmice (koju je je odobrila JZU Dom zdravlja u Doboju). Naime, za utvrđenje da li predmetni stan čini zajedničku imovinu parničnih stranaka, a s tim u vezi i obim tužioca i apelantice u sticanju predmetnog stana, relevantna su njihova primanja i svi drugi vidovi doprinosa u sticanju i uvećanju zajedničke imovine (od zaključenja braka do faktičkog prekida bračne zajednice), pri čemu se vodi računa ne samo o zaradi supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Vrhovni sud je ukazao, da je u vrijeme zajedničkog boravka parničnih stranaka u Beogradu, u trajanju od pet godine, tužilac bio zaposlen kao medicinski radnik u Beogradu, a apelantica je pored studiranja obavljala poslove u domaćinstvu, te se zaposlila 1999. godina (kao ljekar u Domu zdravlja u Doboju). U vezi s tim je istakao da je apelantica u svom iskazu, kao parnična stranka, tvrdila da je u vrijeme studiranja obavljala razne poslove i da je prosječno na tim poslovima zarađivala mjesečno oko 500,00 KM. Međutim, o toj tvrdnji apelantice u spisima predmeta nema dokaza, pa kod takvog stanja stvari, očigledno je da je u navedenom periodu osnovni izvor prihoda parničnih stranaka bila zarada tužioca, a da je apelantica studirala i obavljala poslove u domaćinstvu. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, koji se revizionim navodima ne dovodi u sumnju, da kredit koji je podigla apelantica i koji je utrošen u kupovinu predmetnog stana predstavlja sredstva parničnih stranaka, bez obzira što je kredit otplaćivan iz sredstava koje je ostvarivala apelantica i što je po prekidu bračne zajednice kredit nastavila otplaćivati apelantica. Ovo pogotovo kada se ima u vidu, da je prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužilac punomoćniku prodavca predmetnog stana, prilikom zaključenja predugovora o kupoprodaji stana 26. oktobra 2004. godine, na ime cijene stana isplatio iznos od 2.550,00 eura, a 5. decembra 2004. godine iznos od 3.500,00 eura, što je potvrđeno u (tada sačinjenim) pismenim, svojeručno napisanim i obostrano potpisanim priznanicama i da je taj iznos vraćen apelantici nakon što su kreditna sredstava za stan prenesena sa računa banke na račun punomoćnika prodavca stana, što je on (saslušan kao svjedok u svom iskazu) i potvrdio. Vrhovni sud je istakao da kada se sve naprijed navedeno ima u vidu da je skoro duže od trećine trajanja bračne zajednice tužilac ostvarivao veće prihode od apelantice, koja je za vrijeme studiranja obavljala samo poslove u domaćinstvu i da joj je vraćen navedeni iznos od 7.050,00 eura, što iznosi 40 % od kupoprodajne cijene predmetnog stana (ugovorena kupoprodajna cijena stana je iznosila 35.000,00 KM), predmetni stan predstavlja bračnu imovinu tužioca i apelantice (član 270. stav 5. Porodičnog zakona), sa udjelom tužioca u sticanju istog od ½ dijela, jer apelantica nije uspjela oboriti zakonsku pretpostavku o njihovom jednakom doprinosu u sticanju predmetnog stana (član 273. stav 1. Porodičnog zakona).
12. Zatim je Vrhovni sud ukazao da revizija, izjavljena putem punomoćnika - advokata, protiv dijela pobijane presude kojim je odlučeno o odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva apelantice, nije dozvoljena. Naime, predmetna parnica se vodila po dva zahtjeva, pa se vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, u smislu odredbe člana 318. stav 2. ZPP. Nadalje je ukazao da odbijajući dio protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 7.787,65 KM (koji predstavlja razliku između traženog iznosa od 17.322,50 KM i usvojenog dijela protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 9.534,85 KM), predstavlja pobijani dio pravosnažne odluke, pa kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke po protivtužbenom zahtjevu ne prelazi 30.000,00 KM saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dozvoljena. Takođe je istakao da apelantica u izjavljenoj reviziji nije označila pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. stav 3. i 4. ZPP), pa ni po tim zakonskim odredbama, nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji. Zatim je ukazao da je u konkretnom slučaju dopunu reviziju izjavila i lično apelantica, koja je po zanimanju ljekar, dakle, nije diplomirani pravnik i ne može imati položen pravosudni ispit. Prema tome, u konkretnom slučaju se radi o zakonskom ograničenju (član 247. stav 2. ZPP), kojim je stranci u postupku koja nema advokata, a sama nije advokat i nema položen pravosudni ispit, odnosno koju ne zastupa punomoćnik koji ima pravosudni ispit (član 301. u vezi sa članom 301.6 stav 2. ZPP), onemogućeno da lično izjavi reviziju, jer takva stranka za tu procesnu radnju nema parničnu sposobnost.
Apelacioni navodi
13. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelantica u suštini smatra da je u osporenom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelantica je istakla, između ostalog, da je pogrešno utvrđeno da je tužilac skoro duže od trećine trajanja bračne zajednice ostvarivao veće prihode od nje, da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja braka, te da je proizvoljno primijenjena odredba člana 270. stav 5. Porodičnog zakona. Zatim je istakla, da je predmetni stan upisan na ime apelantice, koja je uzela kredit za taj stan, da je u ugovoru o kupoprodaji navedena kao kupac stana, pa da je jasno da nema doprinosa tužioca u radu za kupovinu i obnovu predmetnog stana. Nadalje je opširno obrazložila kako redovni sudovi nisu uzeli u obzir njena zaduženja koja su nastala povodom obnove i kupovine predmetnog stana, da nisu uzeli u obzir sva njena ulaganja u predmetni stan prilikom cijenjenja njenog doprinosa u sticanju zajedničke imovine (predmetnog stana), koja su među strankama nesporna i koja su dokazana provedenim dokazima, te je istakla kako su sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 273. stav 3. i
276. Porodičnog zakona. Takođe je istakla da je obrazloženje presude Vrhovnog suda paušalno i nepotpuno, te da nije odgovoreno na sva pitanja postavljena u reviziji, zbog čega joj je uskraćeno pravo na pristup sudu.
15. Pored navedenog, apelantica je istakla da je u odluci Okružnog suda od 3. marta 2017. godine navedeno da prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak da je tužilac ostvarivao veće zarade od apelantice u periodu u kome je ona radila, a da je apelantica nasuprot tome vodila brigu o domaćinstvu i porodici, te da nije data pravilna ocjena dokaza apelantice kada je u pitanju odluka o protivtužbenom zahtjevu, slijedom čega je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. S druge strane, iako u nastavku postupka tužilac nije predložio bilo kakav dokaz vezano za te okolnosti, na taj dio se Okružni sud uopšte ne osvrće u odluci od 23. maja 2019. godine i potvrđuje prvostepenu odluku bez bilo kakvog obrazloženja u tom dijelu. Dakle, prvostepeni sud nije izmijenio odluku u tom smislu, a drugostepeni sud se na to ne osvrće, iako je na to u žalbi ukazano, pa postoje dvije suprotne odluke Okružnog suda, zbog čega postoji „pravna nesigurnost“.
Relevantni propisi
16. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi::
Član 270. stav 5.
(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272. stav 1.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Član 273. st. 1., 2. i 3.
(1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3)Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supuržnika u daljem sticanju.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Član 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio;
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka (u odnosu na protivtužbeni zahtjev)
20. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelantica je protiv presude Okružnog suda od 23. maja 2019. godine izjavila reviziju, ali je ona u odnosu na apelantičin protivtužbeni zahtjev presudom Vrhovnog suda od 15. januara 2020. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija, u odnosu na protivtužbeni zahtjev, u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka presuda Okružnog suda od 23. maja 2019. godine.
21. Imajući u vidu da je apelantica u apelaciji navela da je presudu Okružnog suda od 23. maja 2019. godine (koja presuda je konačna odluka u odnosu na protivtužbeni zahtjev), primila 18. juna 2019. godine, a da je apelaciju Ustavnom sudu podnijela 14. aprila 2020. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom djelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presuda Okružnog suda od 23. maja 2019. godine.
Prima facie (u odnosu na tužbeni zahtjev)
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, uglavnom odnose na način na koji su sudovi u osporenim odlukama utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, dali jasne i precizne razloge za svoj zaključak da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu tekovinu parničnih stranaka, sa udjelom tužioca u sticanju istog od ½ dijela, odnosno da apelantica nije uspjela oboriti zakonsku pretpostavku o njihovom jednakom doprinosu u sticanju predmetnog stana. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da te navode apelantica obrazlaže na način da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku, odnosno da nije odgovorio na sve njene revizione prigovore. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesen revizione argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. U odnosu na apelacione navode da postoje dvije suprotne odluke Okružnog suda, što dovodi do kršenja principa pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da su neosnovani, budući da je Osnovni sud u ponovnom postupku, u presudi od 16. novembra 2018. godine, otklonio nedostatke na koje mu je Okružni sud ukazao u odluci od 3. marta 2017. godine (vidi tačku 2. ove odluke), odnosno da nije prihvatio „platne liste“ i druge dokaze koje je tužilac predložio na okolnosti da je ostvarivao veću zaradu od apelantice, kao i da je u ponovnom postupku cijeneći dokaze predložene od strane apelantice djelimično usvojio apelantičin protivtužbeni zahtjev (za razliku od prvostepene presude koju je ukinuo Okružni sud rješenjem od 3. marta 2017. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić