Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/21 (S. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3335/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3335/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stanko Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanko Petrović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024510 21 Gž 2 od 5. jula 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024510 20 P 2 od 1. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čečave, Općina Teslić, kojeg zastupa Nenad Kovačević advokat iz Teslića, podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024510 21 Gž 2 od 5. jula 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024510 20 P 2 od 1. marta 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 1. marta 2021. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 5. jula 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik parcele pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da se apelant upiše kao vlasnik predmetne parcele u glavnoj zemljišnoj knjizi sa dijelom 1/1.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je 26. augusta 1991. godine apelant kao kupac sa tuženim kao prodavačem zaključio ugovor o prodaji nekretnine (parcela broj 1272, u naravi njiva), te da iz tog ugovora proizlazi da je kao predmet prodaje naveden "neograničen komad zemlje zvana Baščina". Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li, pored parcele broj 1272, predmet prodaje po navedenom ugovoru predstavlja i predmetna nekretnina (u naravi šuma, upisana kao posjed Republike Srpske, a vodi se u zemljišnoknjižnom ulošku kao vlasništvo tuženog), da li je apelant držao u posjedu predmetnu nekretninu i da li je održajem stekao pravo svojine na istoj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da za sticanje prava svojine na predmetnoj nekretnini nedostaje element zakonitog posjeda (član 72. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), ali i element savjesnog posjeda (član 72. stav 2. istog zakona), te da je pravilno zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je ugovorom od 21. augusta 1991. godine dogovorena kupovina parcele broj 1272, ali ne i predmetne nekretnine. Nadalje, naveo je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je stekao pravo svojine (član 21. istog zakona) na predmetnoj nekretnini niti je dokazao da je tokom 20 godina neprekidno kao savjesni posjednik držao predmetnu nekretninu (član 28. stav 4. istog zakona), cijeneći da je apelantu bilo poznato da predmetna nekretnina nije bila predmet ugovora i da mu je moralo biti poznato da se pod Baščinom podrazumijeva samo njiva, a ne šuma, što proizlazi iz dokaznog postupka, kao i iz apelantovog iskaza. U vezi s tim je naveo da je apelant u svom iskazu izjavio da u ugovoru nije navedeno da se kupuje šuma jer se ista u katastarskoj evidenciji vodila na Šumarstvu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijeneći istinitim iskaze svjedoka R.I., V.S. (koji su kao svjedoci potpisani na ugovoru) utvrdio da je predmet ugovora parcela Baščina, pod kojom se podrazumijeva livada/njiva, a ne i šuma. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijeneći istinitim iskaze svjedoka S.A. i T.V. (koji su u vrijeme zaključena ugovora radili u šumariji) utvrdio da je apelant zatečen u jesen 1991. godine kako krči šumu na predmetnoj nekretnini i da je tada izjavio da je kupio šumu od tuženog, ali da ovi iskazi ne dokazuju da je apelant zaista i kupio predmetnu nekretninu, jer ovi svjedoci nemaju neposrednih saznanja o zaključenju ugovora. Također je naveo da je prvostepeni sud cijeneći istinitim iskaze svjedoka Đ.D., M.P., M.M. i D.P. u dijelu da su apelanta viđali na predmetnoj nekretnini, ali ne i u dijelu da je apelant držalac iste, pri čemu je imao u vidu da se apelantova kuća nalazi uz predmetnu nekretninu, pa je logično da je apelant viđan u tom predjelu, ali da iskazi ovih svjedoka ne dokazuju da je apelant predmetu parcelu držao kao svoj posjed.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da sud nije savjesno i brižljivo cijenio provedene dokaze i da nije pravilno primijenio materijalno pravo. Također navodi da je od tuženog kupio zemlju oranicu i zemlju koja je šuma (predmetna nekretnina), da je predmetna nekretnina nakon zaključenja ugovora o prodaji više nikada nije bila u posjedu tuženog, te da svi drugi dokazi govore da je apelant posjednik predmetne nekretnine od 1991. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozivao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, jasno obrazložio svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić