Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3873/20 (M. Ć.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3873/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3873/20, rješavajući apelaciju Mladena Ćavara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Mladena Ćavara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002295 19 U 3 od 9. srpnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Mladenu Ćavaru u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mladena Ćavara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002295 19 U 3 od 9. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 28. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002295 19 U 3 od 9. srpnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 26. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 29. srpnja i 5. kolovoza 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-2658/05 od 24. studenog 2006. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi ranjavanja, povreda i oboljenja, počevši od 1. siječnja 2006. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisani Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Istim rješenjem određeno je da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine u mjesečnom iznosu od 234,88 KM, te da mu pripadaju i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.

Osporeni postupak

6. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-3917/11 od 29. ožujka 2012. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 29. ožujkom 2012. godine.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002295 12 U od 17. srpnja 2014. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 29. ožujka 2012. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

8. Dalje, Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-7473/14 od 15. listopada 2014. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 29. ožujkom 2012. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002295 14 U 2 od 24. kolovoza 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 15. listopada 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-7473/14-1 od 27. ožujka 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida IX. skupine sa 30% vojnog invaliditeta po osnovi povrede zadobijene za vrijeme službe u Oružanim snagama (HVO) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 51,00 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja. Istim rješenjem određeno je da priznata prava apelantu pripadaju od 27. ožujka 2019. godine i da traju dok postoje Zakonom o pravima branitelja propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine liječničkoj komisiji kantonalnog odjela Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Dalje, navedeno je da je navedena liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 22. veljače 2012. godine utvrdila da je apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka (kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), te je ukazalo da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 24. kolovoza 2017. godine kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je donijela novi nalaz i mišljenje od 18. siječnja 2018. godine kojim je utvrđen apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Nadalje, navedeno je da je apelant, sukladno članku 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja, uložio prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 18. siječnja 2018. godine. S tim u svezi, navedeno je da je liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) u postupku kontrole po uloženom prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine kojim je apelantov vojni invaliditet ocijenjen u visini 30%. Federalno ministarstvo je ukazalo da se apelant odazvao pozivu liječničke komisije na pregled, na koji način je sudjelovao u postupku utvrđivanja postotka invaliditeta po osnovi oštećenja organizma. Dakle, navedeno je da je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja donio novi nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine na koje je stavljena klauzula da je konačan (19. rujan 2018. godine). Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona, zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta dana sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka. Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002295 19 U 3 od 9. srpnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 27. ožujka 2019. godine. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbom osporio nalaz i mišljenje liječničke komisije od 18. rujna 2018. godine i pozvao se na Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, te je predložio da se održi javna rasprava. Nadalje, naveo je da je apelantov punomoćnik prije zakazane javne rasprave podneskom od 16. travnja 2020. godine precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se održi nejavna sjednica (Vrhovni sud je održao nejavnu sjednicu 9. srpnja 2020. godine). Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo u ponovnom postupku, na temelju članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole, ukinulo konačno rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine i upravnu stvar riješilo tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida IX. skupine sa 30% vojnog invaliditeta. Dalje, navedeno je da je nalazom i mišljenjem od 18. siječnja 2018. godine liječnička komisija, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta, utvrdila apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Zatim, navedeno je da je po apelantovom uloženom prigovoru liječnička komisija donijela nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine kojim je apelantov vojni invaliditet ocijenjen u visini od 30%. Vrhovni sud je naveo da je liječnička komisija tom prilikom izvršila uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju i da je izvršila neposredan pregled apelanta. Vrhovni sud je naveo da je vojni invaliditet ocijenjen po točki 174-b u visini od 30%, te po točki 234-a ispod 20% (sve bliže navedeno u obrazloženju presude), a da se nisu mogle primijeniti toč. 201.a i 234.b zbog razloga bliže navedenih u obrazloženju presude, pa je ukupni vojni invaliditet ocijenjen u visini od 30%. Vrhovni sud je naveo da su nalaz i mišljenje liječničke komisije od 18. rujna 2018. godine potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi i da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja sukladno članku 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija), a da je dan na temelju neposrednog pregleda apelanta. S tim u svezi, navedeno je da nisu utemeljeni tužbeni navodi da su povrijeđene odredbe Pravilnika o radu liječničkih komisija i Zakona o upravnom postupku. Također,Vrhovni sud je ukazao da je kao neutemeljene ocijenio i ostale prigovore iz tužbe, jer nemaju utjecaja na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

15. Apelant je naveo da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 18/13 od 3. srpnja 2014. godine proglašen neustavnim, te da nisu ocijenjeni određeni nalazi iz 2005. godine. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Dalje, naveo je da je Federalno ministarstvo pobijano rješenje donijelo pozivajući se u uvodu rješenja na odredbu koja nije na pravnoj snazi (članak 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole). Također, naveo je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku), te da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje. Apelant je ukazao da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovaljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, naveo je da je postupak koji je značajan za njega i koji nije složen trajao više od osam godina (apelant je naveo kronologiju postupka).

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju konačne odluke. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se pozvao apelant, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Federalno ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe materijalnih propisa na apelantovu štetu. Zatim, navelo je da nisu utemeljeni apelacioni navodi da je u upravnom postupku došlo do povrede pravila postupka. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari, te je, također, predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravak, 4/13 - OUSFBiH i 24/13 - OUSFBiH), u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27. ožujka 2013. godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

19. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 45.

Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.

20. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1)Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

21. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da bude nazočna nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju budu nazočne, odnosno održati usmenu raspravu javno.

(...)

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 002295 19 U 3 od 9. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 1. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 27. ožujka 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida IX. skupine sa 30% vojnog invaliditeta i apelant ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije od 18. rujna 2018. godine, sukladno odredbi članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo sukladno odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.

33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio punomoćnik apelanta u podnesku od 16. travnja 2020. godine. Nadalje, zapaža da su u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom doneseni novi nalaz i mišljenje liječničke komisije od 18. siječnja 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet onavocijenjen ispod 20%). Zatim, navodi da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje po kojim je liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine, tj. da je liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 18. rujna 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta sukladno relevantnim odredbama, na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ukoliko stranka u sporu zatraži da bude nazočna nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je s tim u svezi dao Vrhovni sud, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.

34. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

35. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni članka 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, odnosno da nisu ocijenjeni određeni nalazi iz 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) je utvrđeno da citirana odredba nije sukladna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je člankom 45. Zakona o pravima branitelja ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 - OUSFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. S tim u svezi, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dani od Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, odnosno da su, sukladno članku 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija, nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje pravilnog rješenja. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je presudom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim.

36. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 29. ožujka 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. srpnja 2020. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i oko tri mjeseca, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

40. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 29. ožujka 2012. godine po službenoj dužnosti ukinuto rješenje Službe od 24. studenog 2006. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon dvije godine i oko četiri mjeseca donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon tri mjeseca, dok je Vrhovni sud nakon dvije godine i oko deset mjeseci donio presudu kojom je uvažio apelantovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Zatim, Federalno ministarstvo je donijelo rješenje nakon jedne godine i sedam mjeseci, a Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i tri mjeseca da po apelantovoj tužbi donese presudu kojom je predmetni postupak okončan. Sukladno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u dva navrata poništavao rješenja Federalnog ministarstva i predmet vraćao na ponovni postupak. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sustav na takav način da njezini sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obvezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. Lipnja 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stavak 129). Zatim, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu Vrhovnog suda, jer su mu u tijeku predmetnog postupka bile potrebne dvije godine i četiri mjeseca, dvije godine i oko deset mjeseci, odnosno jedna godina i tri mjeseca da donese odluke o apelantovim tužbama. Dakle, predmetni postupak pred Vrhovnim sudom je trajao ukupno šest godina i oko pet mjeseci, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na duljinu trajanja postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao osam godina i oko tri mjeseca, da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, te pasivnost u postupanju Vrhovnog suda, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

44. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

45. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

46. U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao osam godina i oko tri mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo vraćanje predmeta Federalnom ministarstvu na ponovni postupak, kao i duljina postupka pred Vrhovnim sudom, za što u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava) za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

50. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

51. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3873/20 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio