Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3623/21 (M.B.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3623/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3623/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 188779 20 Rev od 8. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 188779 19 Rsž od 2. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 188779 20 Rev od 8. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 188779 19 Rsž od 2. juna 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 188779 17 Rs od 7. decembra 2018. godine usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, te je poništena kao nezakonita odluka tuženog („Aluminij“ d.d. Mostar) o otkazu ugovora o radu apelanta sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 6. decembra 2016. godine i odluka nadzornog odbora tuženog od 23. marta 2017. godine. Poništen je ugovor o radu od 7. decembra 2016. godine zaključen između apelanta i tuženog i utvrđeno je da se apelant nalazi u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, na radnom mjestu Proizvođač zalivenih anoda sa punim radnim vremenom, pa je obavezan tuženi da apelanta vrati na ovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto, da mu reguliše radno-pravni status, isplati mu naknadu plate u visini plate koju bi apelant ostvario da je radio i omogući mu obavljanje poslova i radnih zadataka na istom radnom mjestu. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi parnične troškove u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 7. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 188779 19 Rsž od 2. juna 2020. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je apelant sa tuženim zasnovao radni odnos na osnovu ugovora o radu od 15. maja 2013. godine na radnom mjestu Proizvođač zalivenih anoda I, te da je, zbog usklađivanja sa Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji tuženog od 23. jula 2015. godine tuženi donio odluku od 6. decembra 2016. godine kojom se apelantu otkazuje raniji ugovor o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Dalje, da je apelant nevoljno potpisao ugovor o radu od 7. decembra 2016. godine, a blagovremeno se obratio nadzornom odboru tuženog sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, na koji zahtjev je odgovoreno odlukom nadzornog odbora tuženog od 23. marta 2017. godine u kojoj je apelantu data mogućnost da se izmijeni sporni član 16. stav (2) ugovora o radu od 7. decembra 2016. godine. Takođe, da je apelant odgovorio na ovu odluku zahtjevom za zaključivanje novog ugovora, ali da do dana podnošenja tužbe (4. maj 2017. godine) tuženi nije odgovorio na prednji zahtjev apelanta. Konačno, nesporno je i da je nakon podnošenja predmetne tužbe apelant sa tuženim zaključio novi ugovor o radu od 16. novembra 2017. godine čijim članom 5. je ugovoreno da će apelant obavljati poslove na radnom mjestu Proizvođač zalivenih anoda, a članom 18. je ugovoreno da potpisivanjem tog ugovora ugovorne strane bez mana volje i prisile saglasno ističu da ranije zaključeni ugovor o radu od 7. decembra 2016. godine prestaje da važi danom potpisivanja tog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanta proizlazi iz sadržaja navedenog dokaza (ugovora o radu od 16. novembra 2017. godine), jer apelant nema pravni interes da poništava akte koji su izgubili pravnu snagu, te da se osnovano žalbom tuženog ukazuje na iskaz apelanta koji kaže da mu je „na novom radnom mjestu lakše i da je plata veća“. Pri tome, navodi punomoćnika apelanta iz završnog izlaganja da su akti čije poništenje traži već proizveli pravne posljedice nisu obrazloženi, niti se iz spisa može utvrditi u čemu bi se ogledale te posljedice, pa su takvi navodi neosnovani. Konačno, kako je neosnovan zahtjev za poništenje ugovora o radu od 7. decembra 2016. godine i poništenje odluka donesenih u vezi zaključivanja tog ugovora, to je neosnovan i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme na opisanom radnom mjestu, da ga tuženi vrati na ovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto, da mu uspostavi radno-pravni status i isplati naknadu plate (u kojem dijelu je, kako je Kantonalni sud naveo, predmetni zahtjev i neodređen).

5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 2. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 188779 20 Rev od 8. jula 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu, te je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova revizijskog postupka.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da apelant ne može s uspjehom tražiti poništenje ugovora o radu od 7. decembra 2016. godine koji je po njegovom sporazumu sa tuženim (član 18. ugovora o radu od 16. novembra 2017. godine) prestao da važi i da proizvodi pravne posljedice. Takođe je naveo da apelant u postupku koji je prethodio reviziji nije osporio, niti doveo u pitanje i sumnju, svoj potpis na ugovoru o radu od 16. novembra 2017. godine, niti je tvrdio da je u odnosu na odredbu člana 18. tog ugovora ishodio sudsku odluku o ništavosti te odredbe, a niti je u tom smislu postavio zahtjev u konkretnom predmetu, pa su neprihvatljivi prigovori apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da se revizijski navodi usmjereni na pobijanje činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova (dok je tekla predmetna parnica apelant je vodio postupak pred Općinskim sudom u Konjicu u kojem je donesena nepravosnažna prvostepena presuda o isplati novčanih potraživanja) ne mogu uzeti u razmatranje, shodno odredbama člana 240. stav (2) Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su nezakonite odluke tuženog čije je poništenje apelant tražio predmetnim tužbenim zahtjevom, te da je morao potpisati ugovor o radu od 16. novembra 2017. godine jer bi mu u suprotnom prestao radni odnos kod tuženog (što, s obzirom na svoju ekonomsku i socijalnu situaciju, nije mogao da dozvoli). Takođe ističe da u konkretnom slučaju nije cijenjena činjenica da su mu odlukom Općinskog suda u Konjicu dosuđena novčana potraživanja iz radnog odnosa kod tuženog. Navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih apelant u predmetnom postupu nije imao pravni interes da poništava akte koji su izgubili pravnu snagu, te da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3623/21 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio