Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/21 (D. K.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3643/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3643/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragoslav Kantar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoslav Kantar protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 30633 20 Rsž od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Kantar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 301633 21 Rev od 13. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 30633 20 Rsž od 7. aprila 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2046/21 od 8. jula 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 301633 21 Rev od 13. avgusta 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) od 16. novembra 2018. godine i rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 21. januara 2019. godine, te da se obaveže tužena (Republika Srpska, MUP RS) da apelantu nadoknadi nezakonito umanjenje plate od 20% za vremenski period pobliže označen rješenjem MUP RS od 16. novembra 2018. godine (u pojedinačnim mjesečnim iznosima, kako je pobliže naznačeno izrekom prvostepene presude), kao i da apelantu, na ime naknade štete po osnovu troškova zastupanja u disciplinskom postupku, isplati iznos od 1.795,95 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz prvostepenog spisa proizlazi da da je rješenjem MUP RS od 16. novembra 2018. godine (koje je potvrđeno rješenjem Odbora državne uprave za žalbe od 21. januara 2019. godine) apelantu izrečena disciplinska mjera, novčana kazna, smanjenje plate od 20% u trajanju od dva mjeseca zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 68. stav (2) tačka v) Zakona o državnim službenicima. Dalje, da je apelant predmetnu povredu radne obaveze učinio na način da je u vrijeme i na (radnom) mjestu pobliže označenom predmetnom presudom, za vrijeme radnog vremena, fizički napao svog neposrednog rukovodioca (M.R.) prilikom njenog pokušaja da vidi šta je apelant radio na računaru za kojim je sjedio na šalteru. Naime, da se M.R., obavljajući redovne poslove i zadatke, našla u neposrednoj blizini šaltera za kojim je sjedio apelant i primijetila da je apelant u trenutku njenog nailaska na monitoru računara nešto minimizirao zbog čega mu je prišla i upozorila ga da računar ne smije koristiti u privatne svrhe i za igranje igrica, te zatražila da joj pokaže šta je minimizirano na ekranu monitora, što je apelant odbio. Nadalje, da joj apelant, kada je pokušala da uzme računarski miš i otvori ikonu koja se nalazila na startnoj liniji kako bi vidjela šta je apelant minimizirao, to nije dozvolio i da je rukom odgurnuo, nakon čega je ponovo pokušala da uzme računarski miš, a isti je ponovo odgurnuo, te kada je treći put pokušala da uzme računarski miš, apelant je ponovo rukom odgurnuo od sebe i u tom momentu je izgubila ravnotežu i pala preko stolice koja se nalazila sa njene desne strane, a potom na pod. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka tužena dokazala da je apelant počinio težu povredu na opisani način, što, suprotno navodima žalbe, proizlazi i iz iskaza samog apelanta datog u svojstvu parnične stranke (da kritičnog dana nije dozvolio neposrednom rukovodiocu da neposredno izvrši uvid u računar na okolnosti kontrole obavljanja poslova od strane apelanta i da je podigao ruke u pravcu da se od iste odbrani). Takođe, Okružni sud je ukazao da iz izjava svjedoka B.D., M.K. i P.M. datih u toku disciplinskog postupka proizlazi da je apelant tom prilikom odgurnuo neposrednog rukovodioca M.R. kada je htjela da provjeri rad apelanta na računaru (koji je, po opisu poslova njegovog radnog mjesta, obavljao elektronsko arhiviranje dokumenata), te da je M.R. nakon toga pala preko stolice, dok su ostali detalji, prema izjavama prisutnih, nepoznati. Međutim, kako je to ukazao Okružni sud, bez obzira na iskaze imenovanih (koji, navodno, zbog zauzetosti svojim radnim zadacima nisu vidjeli sve detalje predmetnog događaja) cijeneći kvalifikaciju povrede iz odredbe člana 68. stav (2) tačka v) Zakona o državnim službenicima, u ponašanju apelanta ima elemenata nedostojnog i neprimjernog ponašanja prema pretpostavljenom, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je takođe naveo da je apelantu, shodno odredbama člana 70. stav (1) tačka a) Zakona o državnim službenicima, za učinjenu povredu izrečena i adekvatna disciplinska mjera. Konačno, Okružni sud je zaključio da, nasuprot tome, apelant nije dokazao da njegov neposredni rukovodilac (M.R. u konkretnom slučaju) nema ovlašćenje da vrši neposrednu kontrolu rada zaposlenih, što podrazumijeva i kontrolu rada na računaru, u kojem slučaju bi se nalog neposrednog rukovodioca smatrao nezakonitim.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da niko od svjedoka nije čuo bilo kakvu raspravu, svađu, niti fizički obračun, pa da nije jasno kako su redovni sudovi izveli zaključak da je apelant učinio predmetni disciplinski prekršaj. Dalje ističe da pitanje šta je apelant radio na svom radnom mjestu nije od uticaja na predmetni postupak, te da eventualno može biti predmet nekog drugog postupka, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi isključivo o postojanju ili nepostojanju fizičkog napada i nastalih tjelesnih povreda, a apelant je dokazao da nema odgovornosti za djelo koje mu je stavljeno na teret.
Relevantni propisi
6. Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16) Član 68.
(1)Povrede radnih dužnosti mogu biti teže i lakše.
(2)Teže povrede radnih dužnosti su:
[…]
v) nedostojno, uvredljivo ili na drugi način neprimjereno ponašanje prema pretpostavljenom, drugim uposlenicima, građanima, pravnim i fizičkim licima i drugim strankama u postupku pred organom uprave.
[…]
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima, te dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama naprijed navedenog zakona, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić