Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2765/20 (A. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2765/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2765/20, rješavajući apelaciju Aleksandra Bulatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Bulatovića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 019581 20 Kvlz od 4. novembra 2020. godine i 11 0 K 019581 19 Kž 11 od 19. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 019581 18 K 2 od 13.
septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Bulatović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa advokat Mirna Avdibegović iz Tuzle, te advokati Mr. Mirko Dabić i Milan D. Petković iz Banje Luke, podnio je 3. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019581 19 Kž 11 od 19. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019581 18 K 2 od 13. septembra 2019. godine.
2. Podneskom od 28. decembra 2020. godine apelantova zastupnica – advokat Mirna Avdibegović je obavijestila Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Vrhovni sud donio Presudu broj 11 0 K 019581 20 Kvlz od 4. novembra 2020. godine kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti (koji su podnijeli apelantovi branioci protiv osporene presude Vrhovnog suda od 19. maja 2020. godine), te da apelaciju podnosi i protiv navedene presude Vrhovnog suda od 4. novembra 2020. godine.
3. Apelant je 10. januara 2022. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak naslovljen kao „Dopuna apelacije“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 12. novembra 2021. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko javno tužilaštvo su u periodu od 23. do 26. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
6. Ustavni sud je 19. decembra 2021. godine apelantovim pravnim zastupnicima dostavio odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
7. Apelantova pravna zastupnica – advokat Mirna Avdibegović je 7. januara 2022. godine Ustavnom sudu dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
9. Republičko javno tužilaštvo je 5. aprila 2017. godine podnijelo optužnicu (potvrđena 6. aprila 2017. godine) protiv Saše Vidovića i apelanta zbog krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelima oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav (1) KZRS, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) u vezi sa članom 23. KZRS.
10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 019581 17 K od 2. februara 2018. godine optuženi Saša Vidović i apelant su osuđeni da su počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav (2) KZRS u sticaju s krivičnim djelima oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav (1) KZRS, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) u vezi sa članom 23. KZRS. Zbog navedenog, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Dalje je presudom odlučeno da se optuženim izriče mjera sigurnosti oduzimanja označenih predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, dok su oštećeni B. L. i S. L. s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Presudom su optuženi također obavezani da solidarno naknade troškove postupka i sudskog paušala u označenim iznosima. Na kraju je navedeno da je sud donio posebno rješenje o tužiočevom prijedlogu da se optuženim produži pritvor nakon izricanja presude.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine uvažene su žalbe optuženog Saše Vidovića i njegovog branioca, te apelantovih branilaca i ukinuta presuda Okružnog suda od 2. februara 2018. godine, pa je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 019581 18 K 2 od 13. septembra 2019. godine optuženi Saša Vidović i apelant su proglašeni da su u vremenskom periodu od 22. jula do 16. oktobra 2016. godine, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, organizirano drugog lišili života (oštećenog M. L.), neovlašteno nabavili i držali vatreno oružje, čije držanje uopće nije dozvoljeno i požarom izazvali opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima, čime su počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav (1) KZRS u sticaju s krivičnim djelima nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) KZRS, a u vezi sa članom 23. istog zakona. Presudom je apelantu za krivično djelo teško ubistvo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 17 godina, za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci i za krivično djelo izazivanje opće opasnosti kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru počev od 16. oktobra 2016. godine pa nadalje. Presudom je optuženim izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja označenih predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, dok je odbijen kao neosnovan prijedlog Republičkog javnog tužilaštva da se izrekne mjera sigurnosti oduzimanja drugih pojedinačno označenih predmeta kako od optuženog Saše Vidovića tako i od apelanta. Presudom su oštećeni B. L. i S. L. s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, dok su optuženi obavezani da solidarno naknade troškove krivičnog postupka i plate troškove sudskog paušala u označenim iznosima. Konačno, u presudi je navedeno da je o tužiočevom prijedlogu da se optuženim produži pritvor nakon izricanja prvostepene presude sud donio posebno rješenje koje je uručeno nakon objavljivanja presude.
13. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na (subjektivne i objektivne) dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 6-11. presude), a zatim i na završne riječi apelantovih branilaca (str. 12. i 13. presude). Zatim je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka optužbe i vještaka (pobliže opisano na str. 14-30. presude). Pritom je navedeno i da je Tužilaštvo kao dodatni dokaz izvelo dokaz subjektivne prirode, s obzirom na to da je odbrana prigovorila da se radi o nezakonitom dokazu uzimanja folije sa ruku optuženih, kao i njihove odjeće. U tom smislu je ukazano da je saslušan svjedok D. S. koji je zaposlen kao krim. tehničar, koji je preduzimao navedene radnje (pobliže opisano na str. 30. i 31. presude). Zatim je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka odbrane (pobliže opisano na str. 31-34. presude), kao i da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se saslušaju označeni vještaci, uključujući i vještaka Brunu Franjića. U odnosu na tog vještaka (balističke struke) Okružni sud je naveo da je on već saslušavan kao vještak, te da se u prethodnom vještačenju izjasnio da se sa sigurnošću i ne može izjasniti o mogućem učešću (optuženih) u izvršenju djela. Također je istaknuto da odbrana nije predložila da se nalaz i mišljenje tog vještaka uvrsti kao dokaz, već je samo nepotrebno predlagala da on bude saslušan na glavnom pretresu. Navedeno je, između ostalog, i da sud nije prihvatio navedeni prijedlog odbrane zato što je cijenio da je označene okolnosti dovoljno razjasnio vještak optužbe Branka Milić (pobliže opisano na str. 34. i 35. presude).
14. S obzirom na navedeno, a u smislu člana 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Okružni sud je istakao da utvrđenje da su optuženi izvršili predmetna krivična djela proizlazi iz iskaza označenih svjedoka optužbe, te nalaza i mišljenja vještaka dr. Hamze Žuje (specijalista sudske medicine), Mladena Novakovića (vještak balističke struke) i Branke Milić (vještak hemijske struke), te vještaka Anđelke Vučetić-Dragović, Marine Saviće i Jelene Kecman koji su svoje nalaze i mišljenja prilikom saslušanja do detalja razjasnili, kao i materijalnih dokaza optužbe (pobliže opisano na strani 35. presude). U svjetlu navedenog Okružni sud je istakao da nije prihvatio tezu odbrane da se optuženi nisu poznavali prije kritičnog događaja, te da optužba nije dokazala organizirano ubistvo zbog nepostojanja tri ili više lica. Naime, kako je to ukazao Okružni sud, ne radi se o organiziranoj zločinačkoj organizaciji ili pak organiziranoj kriminalnoj grupi, kako to smatra apelantova odbrana, niti se djelo organiziranog kriminala stavlja na teret optuženim, već se radi o djelu koje je učinjeno od strane više lica. Postojanje organiziranog zločinačkog udruženja, kako je to istaknuto, osnov je postojanja organiziranog kriminala, kao i postojanje kriminalne grupe gdje je nužno da učestvuju najmanje tri lica i samo navođenje da su optuženi organizirano počinili krivično djelo ubistva podrazumijeva postojanje dva ili više lica (u smislu člana 147. stav (9) KZRS). U nastavku je Okružni sud ukazao na sadržaj dokaza u prilog prednjem utvrđenju (pobliže opisano na str. 35-47. presude). Tako je, između ostalog, navedeno i da sud nije prihvatio prigovor odbrane da se radi o nezakonitom dokazu uzimanja rukavice za barutni test sa ruku optuženih. Ovo iz razloga, kako je istaknuto, jer je navedena radnja preduzeta kao uviđajna radnja, te se radi o pregledu gdje i nije potrebna bilo kakva sudska naredba, a pregledom se otkrivaju izvori saznanja ili određene okolnosti u smislu njihovog postojanja i pregledom se okolnost ne utvrđuje kao činjenica. S obzirom na to da su ovlaštena službena lica preduzimala radnje kriminalističko-operativne djelatnosti, i to radnju pregleda, Okružni sud je naveo da se ne može raditi o nezakonitom dokazu kako to pogrešno smatra odbrana (pobliže opisano na str. 43. i 44. presude). Zatim je navedeno i da je bez osnova prigovor odbrane da se radi o nezakonitom dokazu optužbe koji se odnosi na postupanje HT Eroneta po naredbi Okružnog suda od 31. januara 2017. godine, te koji se odnosi na način na koji je oduzet telefon marke „Samsung“ (pobliže opisano na strani 44. presude). Obrazlažući neprihvatljivost prigovora zakonitosti dokaza izvršenog vještačenja DNK profila u Republici Srbiji, Okružni sud je naveo da se navedena država nije usprotivila vršenju tog vještačenja, te da se o tome Vrhovni sud jasno izjasnio da se takva vještačenja mogu povjeriti i ustanovi druge države ukoliko se navedena država ne protivi, a ni Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/2009) s izmjenama ne propisuje takvo postupanje zabranjenim. Okružni sud je dalje istakao da nije prihvatio prigovor nepostojanja lanca zakonitog pribavljanja dokaza (pobliže opisano na str. 44. i 45. presude). Cijeneći neosnovanim i nedokazanim prigovor odbrane da su dokazi „lutali od Beograda“, Okružni sud je naveo da upravo iz materijalnih dokaza proizlazi da su predmeti po naredbi tog suda dostavljani vještacima i po izvršenom vještačenju propisno deponirani u sudu, na koji način je potpuno ostvarena sudska kontrola kretanja dokaza (pobliže opisano na strani 45. presude). S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da su optuženi predmetna krivična djela izvršili u uračunljivom stanju jer nema osnova za isključenje njihove krivice. U pogledu vinosti optuženih, Okružni sud je istakao da su oni krivična djela izvršili s direktnim umišljajem koji je bio usmjeren na lišavanje života oštećenog M. L. (pobliže opisano na strani 47. presude).
15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 19 Kž 11 od 19. maja 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe republičkog javnog tužioca i optuženog Saše Vidovića, a djelimično su uvažene žalbe apelantovih branilaca i u odnosu na njega preinačena presuda Okružnog suda od 13. septembra 2019. godine u odluci o kazni tako što mu se za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav (2) KZRS utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 15 godina, a kazne za krivična djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) istog zakona od po devet mjeseci zatvora uzimaju pravilno utvrđenim, za koja je proglašen krivim tom presudom, pa se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu je odlučeno da pobijana prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
16. U obrazloženju presude je, kada je u pitanju razumljivost prvostepene presude, navedeno da ona sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnih djela za koja su optuženi proglašeni krivim, kao i one od kojih zavisi primjena ostalih odredbi krivičnog zakona. U vezi s tim je navedeno da su radnje optuženih opisane kako u njihovoj realnoj djelatnosti, kao objektivnoj komponenti, tako i u jasno izraženom elementu svijesti i volje, koji definira njihov psihički odnos prema tim radnjama. Ovakav opis je, kako je to naveo Vrhovni sud, po svom sadržaju potpuno jasan i određen i u svemu odgovara biću navedenih krivičnih djela, sa svim elementima koji ih jasno određuju i diferenciraju od drugih krivičnih dijela. U tom smislu je ukazano da je prvostepeni sud sasvim pravilno sve radnje optuženih, koje su oni preduzimali, a za koje nije moguće, niti je u ovakvom opredjeljenju potrebno utvrditi tačno vrijeme, stavio u jedan određen vremenski period. Ovo se, kako je to ukazao Vrhovni sud, odnosi na vrijeme i način pribavljanja putničkog vozila, tablica koje su na vozilo stavljene i automatske puške, koji su korišteni za izvršenje krivičnog djela lišenja života oštećenog (M. L.). S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da kada se ne može utvrditi ko od više lica, koja učestvuju kao saizvršioci u krivičnom djelu organiziranog lišavanja života, preduzima određenu radnju, dovoljno je jasno kada se sve te radnje opišu kao zajedničke ako iz utvrđenih činjenica proizlazi da za to postoji njihova zajednička svijest i volja. Ovo obuhvaća, kako je navedeno, i radnje nabavljanja oružja i izazivanja opće opasnosti paljenjem vozila radi prikrivanja osnovnog krivičnog djela, koje u okviru radnje izvršenja čine pojedinačna krivična djela. Ovim se, kako je naveo Vrhovni sud, izreka prvostepene presude ne čini nerazumljivom, niti se to odražava na pravilnost primjene odgovarajuće odredbe krivičnog zakona koja bi mogla biti na štetu optuženih. U tom smislu Vrhovni sud je ukazao da to su dispozitiv optužnice, a shodno tome i izreka prvostepene presude, bili jasni optuženim po svim elementima bića krivičnog djela, tako da nema mjesta ni prigovorima o povredi prava na odbranu zbog njihove nerazumljivosti.
17. Dalje je Vrhovni sud naveo da je protiv apelanta provedena istraga u kojoj je on ispitan na okolnosti izvršenja svih krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i potvrđena optužnica, čime je valjanost istrage i uvjeta za vođenje postupka ispitana. Stoga su, kako je to navedeno, postojali svi zakonom propisani uvjeti da se održi glavni pretres, da apelant da svoju odbranu i da se donese odgovarajuća odluka. Zatim je Vrhovni sud istakao da prvostepeni sud, opisujući i utvrđujući sve elemente bića krivičnih djela kroz radnje optuženih, njih sklapa u jednu cjelinu i shodno tome iz njih izvodi i utvrđuje oblik vinosti, dajući o tome jasne razloge. Zato se, kako je to navedeno, žalbeni navodi o izostanku razloga o obliku vinosti za kvalificirani oblik krivičnog djela ne mogu prihvatiti kao osnovani.
18. Kada je u pitanju žalbeni prigovor koji se ticao odbijanja prijedloga za saslušanje označenih vještaka, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio pravo optuženih na odbranu jer je o tome dao sadržajne i jasne razloge. Ovo se odnosi, kako je to istakao Vrhovni sud, i na razloge koje prvostepeni sud navodi prilikom odbijanja saslušanja vještaka Brune Franjića, koje je crpio iz njegovog nalaza koji nije izveden kao dokaz na glavnom pretresu. U tom smislu je ukazano da samo odbijanje i osnov za zaključivanje suda da li su predloženi dokazi potrebni ili nisu ne povređuje pravo optuženog na odbranu.
19. Zatim je Vrhovni sud obrazložio i žalbeni prigovor u odnosu na zakonitost pribavljanja pojedinačno označenih dokaza (pobliže opisano na strani 6. presude). U vezi s tim je navedeno da su za pribavljanje dokaza skidanjem tragova sa ruku i odjeće optuženih sve radnje provedene pravilno i u skladu sa zakonom, a o tome je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge koje kao takve prihvaća i Vrhovni sud i na njih upućuje žalioce. Kada je u pitanju pribavljanje izvještaja HT Eroneta, Vrhovni sud je istakao da je postojala naredba suda i dodatni izvještaj, koji je na zahtjev tužioca pribavljen od operatera u skladu je s tom naredbom, kako u pogledu vremena na koje se odnosi tako i na druge dijelove te naredbe. Očigledno je, kako je to navedeno, da je ovim otklonjena greška u prvom izvještaju i da Tužilaštvo nije izašlo van svojih ovlaštenja, pa ni dokaz koji je pribavljen nije nezakonit. U vezi s naredbom za DNK koja je dostavljena u Republiku Srbiju, Vrhovni sud je naveo da se žalbe branilaca neosnovano pozivaju na kršenje odredbi zakona koji uređuje oblast međunarodne pravne pomoći. Ovdje se, kako je to ukazano, radi o zahtjevu koji se neposredno upućuje odgovarajućoj instituciji druge države i od nje traži da po njemu postupi, te da je ovakvo upućivanje zahtjeva dozvoljeno ukoliko ustanova na to pristane ili domicilna država te ustanove ne pokaže protivljenje. U konkretnom slučaju, kako je to istakao Vrhovni sud, institucija koja je provela vještačenje prihvatila je naredbu organa iz Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, a Republika Srbija se tome nije protivila, kao i ranije u nizu drugih predmeta. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da tim postupkom, suprotno žalbenim prigovorima, nije pribavljen dokaz na nezakonit način.
20. U nastavku je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim je istaknuto da prvostepeni sud, ozbiljnom ocjenom procesne građe, sve radnje optuženih stavlja u odgovarajući vremenski okvir, čime utvrđuje vrijeme, a shodno tome i mjesto izvršenja krivičnih djela koja se optuženim stavljaju na teret (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Označeni dokazi, kako je to između ostalog istaknuto, određuju i potvrđuju apelanta kao saizvršioca u predmetnom krivičnom djelu. Pošto nije počinio bitne povrede odredbi krivičnog postupka, a sve odlučne činjenice je pravilno i potpuno utvrdio, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se u radnjama optuženih stiču svi elementi bića krivičnih djela teško ubistvo iz člana 149. stav (2) KZRS, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) KZRS u sticaju i za ta ih djela proglasio krivim. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao da organizirano lišenje života podrazumijeva više radnji koje se preduzimaju u određenom vremenu i na određenom prostoru s ciljem da se neko liši života. Pri tome je navedeno da broj lica i postojanje organizacije, u smislu veze između tih lica koja karakterizira organiziranu grupu koja u tome učestvuju, nije odlučujući element, već su to prvenstveno radnje kojim se olakšava ili stvaraju uvjeti da se ono izvrši, kao što su nabavljanje sredstava izvršenja, vozila, novca, izviđanje terena, prikupljanje obavještenja i slično, kao i radnje koje su usmjerene na njegovo prikrivanje. Ovo su sve elementi koji ga čine bliskim, ali i distanciraju ga od postojanja organizirane kriminalne grupe koja zahtijeva da su u izvršenju učestvovala najmanje tri lica, što u konkretnom nije neophodno. Svijest o tome i htijenje posljedice predstavljaju nužne komponente, koje po svom karakteru ove radnje određuju kao zajedničke radnje nužnog saizvršilaštva. Organiziranje izvršenja ovog krivičnog djela, kako je to istakao Vrhovni sud, učinilac može da izvrši dozvoljenim radnjama (npr. legalna kupovina vozila, oružja, sredstava za vezivanje, maskiranje i slično), ali može da ostvari i elemente bića nekog krivičnog djela (npr. krađa, falsificiranje pasoša, nedozvoljeno nabavljanje oružja, paljenje nečije kuće i slično). Zato je Vrhovni sud istakao da su ocijenjeni kao neosnovani žalbeni navodi da se ne radi o lišenju života na organiziran način i povredi krivičnog zakona takvom pravnom kvalifikacijom.
21. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da krivična djela iz člana 399. stav (1) i člana 402. stav (1) KZRS ne mogu egzistirati kao samostalna djela već da su, zbog primjene načela konsumpcije, konsumirana krivičnim djelom teško ubistvo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o tri potpuno različite radnje izvršenja, i to u pogledu vremena i načina izvršenja, kao i posljedica djela, kako je to naznačeno u izreci prvostepene presude. Dalje je navedeno da navedena krivična djela postoje kao potpuno samostalna djela, s obzirom na to da između njih ne postoji prividni idealni sticaj po osnovu konsumpcije koja podrazumijeva da biće jednog krivičnog djela redovno i u potpunosti obuhvaća biće nekog drugog krivičnog djela. Zato se, kako je to navedeno, ne može govoriti o prividnom realnom sticaju ukoliko je jedno krivično djelo izvršeno nakon i radi prikrivanja prethodno izvršenog krivičnog djela, već isti predstavljaju sticaj dva krivična djela. Ovo se odnosi, kako je Vrhovni sud istakao, i na prethodno nabavljanje i držanje oružja za izvršenje krivičnog djela teško ubistvo, koje je svršeno samim nabavljanjem. Zbog njegove opasnosti zakonodavac, i propisivanjem stroge kazne zatvora do pet godina, zahtijeva da ono samostalno postoji. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da se radi o realnom sticaju tri krivična djela, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, a ne o prividnom realnom sticaju kako to žalbe sugeriraju.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 20 Kvlz od 4. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijela apelantova braniteljica protiv presude Vrhovnog suda od 19. maja 2020. godine.
23. Obrazlažući neosnovanost prigovora iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je istakao da su u drugostepenoj presudi dati konkretni razlozi koji se odnose na saizvršilaštvo optuženih u izvršenju krivičnih djela za koja su proglašeni krivim, postojanje realnog sticaja tih djela, obliku vinosti, te stvarne apelantove uloge kao saizvršioca u izvršenju djela. Dalje je navedeno da su u obrazloženju drugostepene presude analizirani i ocijenjeni kao neosnovani i oni žalbeni prigovori kojim je odbrana osporavala pravilnost ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe člana 295. stav (2) ZKPRS. Slijedom navedenog je istaknuto da se na prigovorima iz predmetnog zahtjeva ne može graditi tvrdnja da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim nedostacima koji manifestiraju povredu prava na odbranu. Također je navedeno i da su bez osnova argumenti kojim se ukazuje na povredu krivičnog zakona s aspekta pravne kvalifikacije djela, u odnosu na krivično djelo teško ubistvo.
24. U odnosu na argumente iz zahtjeva koji se tiču nerazumljivosti izreke prvostepene presude i da je nalaz vještaka Brune Franjića cijenjen suprotno odredbi člana 295. stav (1) ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da se ovaj vanredni pravni lijek, kao restriktivan, ne može podnijeti u smislu člana 350. stav (1) tač. a) i b) ZKPRS. Kada je u pitanju osporavanje pravilnosti ocjene dokaza (da nije razjašnjena apelantova uloga u paljenju vozila nakon ubistva oštećenog), Vrhovni sud je istakao da ovi prigovori, u suštini, predstavljaju reviziju činjeničnog stanja po kojem osnovu se ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti. Konačno, navedeno je i da se povrede na koje se ukazuje u zahtjevu u smislu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) – pravo na adekvatno obrazloženje presude – odnose na bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) ZKPRS. One, kako je to istaknuto, u postupku donošenja „pobijane pravomoćne presude“ nisu počinjene.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
26. U opširno koncipiranoj apelaciji apelant, prije svega, ukazuje na nerazumljivost osporene prvostepene presude, navodeći da se iz njene izreke ne može identificirati nijedna konkretna apelantova radnja, a posebno ne kao saizvršioca u krivičnom djelu. Stoga apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi člana 299. stav (1) tačka a) ZKPRS, a posljedično navedenom i povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Pritom apelant ukazuje da izreka osporene prvostepene presude predstavlja prepisani činjenični opis izmijenjene optužnice, te da takav opis, uslijed nerazumljivosti, čini odbranu nemogućom i stavlja je u neravnopravan položaj jer apelant ni ne zna za šta je konkretno optužen. Zbog toga, kako to apelant ističe, on nije mogao efikasno koristiti svoje pravo na odbranu da odmah i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Dalje se navodi da se povreda prava na odbranu ogleda u tome što osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Tako apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni formalni uvjeti za vođenje krivičnog postupka protiv njega jer on nije u istrazi ispitan na sve okolnosti. Zatim se ističe da osporena prvostepene presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na konkretan vremenski period kada je ko od optuženih počinio koje konkretno radnje koje im se stavljaju na teret. Problematizira se i obrazloženje osporene prvostepene presude u odnosu na način i identifikaciju izvršenja krivičnog djela, kao i u odnosu na prigovor odbrane da je dokaz tzv. „parafinske rukavice“ apelanta kontaminiran. Također se navodi i da osporena prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje u pogledu oblika apelantove vinosti za izvršenje krivičnog djela, kao i njegove navodne saizvršilačke uloge. U nastavku se, u svjetlu navoda o povredi prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, navodi proizvoljnost u primjeni člana 14. stav (1) i člana 295. stav (1) ZKPRS zbog odbijanja provođenja vještačenja po vještaku Bruni Franjiću i njegovog saslušanja na glavnom pretresu na okolnost vještačenja barutnih čestica s transparentnih folija skinutih sa apelantovih ruku. Isto tako, apelant na opširan način argumentira da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima (prigovori zakonitosti dokaza tzv. „parafinske rukavice“, označenog dopisa HT Eroneta, oduzimanja mobilnog telefona „Samsung“, te odnošenja čahura u Republiku Srbiju i njihovo vraćanje u Bosnu i Hercegovinu). Dalje, apelant ukazuje da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe o sticaju iz člana 42. KZRS, a koje, prema njegovom shvaćanju, nisu mogle biti primijenjene. Kada je u pitanju postupanje Vrhovnog suda, apelant navodi da taj sud nije ispravio greške koje su počinjene u prvostepenom postupku, već da su one samo produbljene, što je za posljedicu imalo kršenje navedenih prava. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama potpuno proizvoljno utvrdili odlučne činjenice i okolnosti ovog krivičnog postupka, a koje su cijenjene suprotno presumpciji nevinosti i načelu in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da se predmetna apelacija usvoji, utvrdi kršenje navedenih prava, ukinu osporene presude, te apelantu dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da mu se isplate troškovi nastali radi utvrđenja povrede navedenih prava.
27. Podneskom od 28. decembra 2020. godine apelantova pravna zastupnica – advokat Mirna Avdibegović je obavijestila Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Vrhovni sud donio presudu kojom je odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti. Navedeni podnesak – dopuna apelacije sadrži iste navode kao i prvobitno podnesena apelacija.
28. Apelantov podnesak od 10. januara 2022. godine sadrži iste navode kao i prvobitno podnesena apelacija.
II.Odgovori na apelaciju
29. Vrhovni sud je istakao da je predmetna apelacija u potpunosti neosnovana, pa je predloženo da se kao takva i odbije.
30. Okružni sud je naveo da su u ovom krivičnom postupku ispoštovana sva apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
31. Republičko javno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi nesporno utvrdili i pravilno ocijenili sve označene okolnosti u predmetnoj apelaciji. Također je navedeno da je „sud“ u svojim odlukama dao konkretne i valjane razloge, na koji način apelantu nije povrijeđeno bilo koje apelantovo pravo na koje se neosnovano ukazuje izjavljivanjem apelacije. Stoga je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
32. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantova pravna zastupnica – advokat Mirna Avdibegović je navela da su navodi Republičkog javnog tužilaštva, Vrhovnog suda i Okružnog suda u potpunosti paušalni i neosnovani, te da se oni nisu konkretno izjasnili na apelantove navode iz apelacije. Stoga je navedeno da se apelant nije u mogućnosti adekvatno izjasniti na takve navode navedenih učesnika u postupku, kao i da apelant ovom prilikom ostaje pri svim navodima koji su izneseni u apelaciji.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Sticaj krivičnih djela Član 42. stav (1) (1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.
ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU
Član 147. stav (9) (9) Više lica je najmanje dva lica.
Teško ubistvo Član 149. stav (1) (1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:
1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način, Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 399. stav (1) (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Izazivanje opšte opasnosti Član 402. stav (1) (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom drugom opšteopasnom radnjom ili opšpteopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Pravo na odbranu Član 7. stav (3) (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Zakonitost dokaza Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14. stav (1) (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Angažovanje vještaka Član 284. stav (1) (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Presuda kojom se optuženi proglašava krivim Član 299. stav (1) tačka a) (1) U presudi u kojoj se optuženi proglašava krivim sud će izreći:
a) za koje se djelo proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakonika, Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji podnesenoj 3. augusta 2020. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 19 Kž 11 od 19. maja 2020. godine, koja mu je uručena 16. novembra 2020. godine. Podneskom (dopunom apelacije) od 28. decembra 2020. godine apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda 11 0 K 019581 20 Kvlz od 4. novembra 2020. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, te s obzirom na to da je navedena presuda donesena 4. novembra 2020. godine, a dopuna apelacije podnesena 28. decembra 2020. godine, proizlazi da su i apelacija i navedena dopuna apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i navedena dopuna apelacije ispunjavaju uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija ili navedena njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane. Pritom, Ustavni sud ne smatra potrebnim samostalno razmatrati dopustivost (blagovremenost) dopune apelacije od 10. januara 2022. godine budući da su njom pokrenuta suštinski i sadržajno pitanja obuhvaćena prvobitno podnesenom apelacijom.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a)da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b)da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
[...] d)da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
42. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
43. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Dalje, apelant ukazuje i da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava obrazloženu sudsku odluku i da nije bio blagovremeno obaviješten o optužbi, zbog čega nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu. Ukazuje se i na kršenje presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo, kao i načela jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. Osim navedenih općih načela u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant posebno problematizirao postupanje redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari zbog odbijanja izvođenja pojedinih dokaza, i to saslušanjem Brune Franjića (vještaka balističke struke) na okolnost vještačenja barutnih čestica sa transparentnih folija skinutih s apelantovih ruku. U vezi s tim, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). S obzirom na navedeno, Ustavni sud, analizom sadržaja osporenih odluka, ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da je u konkretnom slučaju (ponovno) izvođenje navedenog dokaza u ponovljenom postupku bilo nepotrebno budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je navedeno činjeničnopravno pitanje na dovoljan način i u dovoljnoj mjeri razjasnio drugi vještak (Branka Milić). Pri tome, iz stanja spisa predmeta proizlazi (a što se ne dovodi u pitanje apelacijom) da je apelantova odbrana imala efektivnu mogućnost unakrsno ispitati navedenog vještaka i pobijati kako sadržaj iskaza koji je ona dala na glavnom pretresu tako i sadržaj nalaza i mišljenja koji je sačinila. Zbog toga su neosnovani navodi apelacije da je odbijanjem ponovnog saslušanja vještaka Brune Franjića prekršeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da je apelant takvim postupanjem redovnog suda doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da u sklopu ocjene dokaza apelant također problematizira i zakonitost pojedinih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Posebno je potrebno ispitati je li apelantu data prilika da ospori autentičnost dokaza te da se usprotivi njihovoj upotrebi. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. Imajući u vidu navedena načela, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje su redovni sudovi dali u osporenim odlukama kada je u pitanju, prije svega, zakonitost uzimanja rukavice za barutni test sa apelantovih ruku. Ovo iz razloga što je navedena uviđajna radnja – pregled preduzeta u sklopu kriminalističko-operativne djelatnosti, za koju radnju nije bila potrebna sudska naredba kako to smatra apelant. Isto tako se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim zaključak redovnih sudova o neosnovanosti prigovora odbrane u odnosu na zakonitosti pribavljanja izvještaja HT Eroneta, s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je za pribavljanje tog dokaza postojala sudska naredba. Zatim, ne čini se proizvoljnim ni stav prvostepenog suda iz osporene prvostepene presude da je bez osnova prigovor odbrane da nije jasno na koji način je oduzet telefon marke „Samsung“ budući da se o tome izjasnila vještak Jelena Kecman, te da je označeni telefon oduzet prilikom pretresa vozila koje koristi apelantova supruga. Konačno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u stavu redovnih sudova kada je u pitanju prigovor odbrane koji se ticao vještačenja DNK materijala izvršenog u Republici Srbiji, budući da u konkretnom slučaju nije postojalo protivljenje navedene susjedne države i da je institucija koja je izvršila predmetno vještačenje prihvatila naredbu za vještačenje Republičkog javnog tužilaštva kao nadležnog organa iz Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima.
47. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi. Ovim navodima se, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštovanje načela in dubio pro reo na koje je ujedno ukazano i predmetnom apelacijom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji – dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.
48. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Republičko javno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza svjedoka optužbe, kao i saslušanih vještaka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vještačenja u ovoj krivičnopravnoj stvari, Okružni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se nalazi i mišljenja vještaka, kao i njihove izjave date na glavnom pretresu cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti. Dakle, redovni sudovi su izvedene dokaze detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda i Vrhovnog suda da je upravo apelant lice koje je kao saizvršilac počinilo inkriminirane radnje koje su mu (zajedno s optuženim Sašom Vidovićem) stavljene na teret u sklopu predmetnih krivičnih djela (teško ubistvo, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija, te izazivanje opće opasnosti), odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o realnom sticaju navedena tri krivična djela. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud raspravio pitanje apelantove svijesti prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela (vinost). Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegovi branioci pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Okružni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac počinio predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
49. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke (kao i osporene odluke po vanrednom pravnom lijeku) sadržani svi prigovori apelantove odbrane od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelantova odbrana isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku, uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Okružnog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu načela prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu – osporena prvostepena presuda Okružnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali odluke (donesene u ponovnom suđenju i po vanrednom pravnom lijeku) u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud također smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku kako u smislu člana 14. stav (1) ZKPRS, tako i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
51. Konačno, apelant ukazuje i da mu nisu pružene potpune i iscrpne informacije o optužbama protiv njega, posljedično čemu nisu ispunjeni uvjeti za vođenje predmetnog krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, te da se optuženom u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi Evropski sud, I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, presuda od 25. marta 1999. godine, st. 52-54, ECHR 1999 II) i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženi ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, presuda od 1. marta 2001. godine, st. 49-52. i Zhupnik protiv Ukrajine, presuda od 9. decembra 2010. godine, st. 39-43). Dovodeći istaknuta načela u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je apelant osuđen upravo za inkriminirane radnje u okviru krivičnih djela koja su mu optužbom stavljena na teret – teško ubistvo u sticaju s nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija, te izazivanje opće opasnosti. Isto tako, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom iznesu svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi s proceduralnim propustima, uključujući i predmetni prigovor, čemu je u obrazloženju osporene drugostepene presude posvećena pažnja i u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost (vidi tačku 14. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana, imao dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno – neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim gore navedene apelantove tvrdnje u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje njegove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
53. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a koje je apelant doveo u vezu s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, u svjetlu zaključaka o kršenju prava na pravično suđenje, smatra da nije potrebno zasebno ispitati navode o kršenju člana 13. Evropske konvencije.
54. Konačno, apelant je, između ostalog, tražio od Ustavnog suda da mu se (osim pravične naknade – naknade za nematerijalnu štetu) isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj zahtjev se odnosi na troškove na ime sastavljanja predmetne apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav (1) KZRS u sticaju s krivičnim djelima nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav (1) KZRS i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. stav (1) KZRS, a u vezi sa članom 23. KZRS. Redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić