Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3347/21 (D. B.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3347/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3347/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dragana Beffa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragana Beffa protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 123496 21 Gž od 27. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Beffa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnijela je 22. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 123496 21 Gž od 27. jula 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0P 123496 20 P od 9. juna 2021. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 27. jula 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je tuženi (d.o.o. ,,Rottal“ Brezovo Polje), uznemirio apelanticu u vlasništvu nekretnine (parking prostora), na način što je krajem 2019.godine postavio stub na tom parking prostoru, sve bliže označeno na skici vještaka geodetske struke koja je sastavni dio presude, te da se obaveže tuženi da sa navedene parcele i parking prostora ukloni graničnik koji onemogućava apelantici nesmetano korištenje parking prostora i da se ubuduće uzdržava od ovakvog uznemiravanja vlasništva apelantice.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. januara 2012. godine od tuženog kupila stan. Zatim, da su parnične stranke 17. marta 2012. godine zaključile i aneks tog ugovora kojim su precizirali zemljišno knjižne oznake tog stana tako što su naveli da je predmet kupoprodaje stan, na kojem je tuženi bio upisan kao vlasnik sa djelom 1/1, kao i cijeli suvlasnički udio tuženog na nekretninama (stambeno - poslovna zgrada sa zemljištem ispod zgrade i dvorištem) na kojima je bio upisan kao suvlasnik sa djelom 53/1315. Dalje je na osnovu uviđaja na licu mjesta, uz pomoć vještaka geodetske struke, utvrđeno da se parking mjesta nalaze na parceli upisanoj u listu nekretnina u kojem su kao posjednici upisani korisnici na posebnim dijelovima zgrade na toj parceli sa djelom 1/1, te da je ta parcela upisana u zemljišnoknjižni uložak u kojem je kao suvlasnik upisana apelantica sa djelom od 53/1315, te drugi vlasnici etažnih jedinica sa pripadajućem dijelovima. Također je utvrđeno da je apelantica upisana kao vlasnik navedenog stana sa dijelom l/1 i kao suvlasnik zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta koji služe za redovnu upotrebu zgrade sa drugim suvlasnicima, da nije upisana kao vlasnik bilo kojeg parking mjesta u okviru katastarske parcele na kojoj se nalazi navedena stambeno - poslovna zgrada, te da u ugovoru, a ni u aneksu ugovora nije navedeno da apelantica kupuje, pored stana, bilo koje parking mjesto u okviru predmetne parcele. Okružni sud je naveo da prema shvatanju prvostepnog suda svi suvlasnici zemljišta, odnosno vlasnici stanova, pa i apelantica imaju pravo da koriste sva parking mjesta koja se nalaze na tom zemljištu, ukoliko su u tom trenutku slobodna, jer apelantica nije vlasnik parking mjesta, nego je s tuženim i trećim licima uknjižena sa pravom susvojine korištenja zemljišta na kojima se nalazi stambeno-poslovna zgrada i parking mjesta. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala da je vlasnik parking mjesta, pa time nije mogla ni dokazati da je uznemirena u pravu vlasništva koje i nema, te da je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 132. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima. Također je naveo da to što je apelantica jedno vrijeme parkirala automobil na određenom parking mjestu, ne znači da je isto i kupila, jer to ne proizlazi iz notarski obrađenog ugovora na osnovu koga je kupila stan. U konačnici je naveo da se sticanjem suvlasništva na zemljištu na kome je kasnije izgrađen parking ne stiče i pravo isključivog vlasništva na određenom parking mjestu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te na povredu člana
17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelantica navodi, između ostalog, da je tuženi sagradio zgradu i da je stanove i zemljište na kome se nalaze parking mjesta prodao kupcima tj. stanarima, među kojim se nalazi i apelantica, a da je jedan stan zadržao za sebe, te da se i poslije prodaje nastavio ponašati kao da je isključivi vlasnik zemljišta na kome se nalaze parking mjesta. Dalje navodi da se u navedenoj zgradi nalazi deset stanova i da su se stanari dogovorili da svaki stan ima svoje parking mjesto. Također navodi da je nesmetano koristila parking mjesto broj 10 nekoliko godina, pa je na prijedlog tuženog parkirala auto na parking mjestu broj jedan sve dok tuženi nije postavio graničnik na to parking mjesto.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u toku postupka, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić