Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/20 (M. K.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Banka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2112/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2112/20, rješavajući apelaciju Milana Katane na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Katane podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 277010 19 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 277010 18 P od 8. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Katana (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 P 277010 20 Rev od 4. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 277010 19 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 277010 18 P od 8. jula 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-295/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv naprijed navedene Presude Okružnog suda od 12. decembra 2019. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 277010 18 P od 8. jula 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria bank“ a.d. Banjaluka, u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati prema ugovoru o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) od 13. februara 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog potraživanja za određeni period. Također, obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
4. Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog predmetnog ugovora, koji je zaključio apelant kao korisnik kredita i tužena u svojstvu davatelja kredita, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantu nenamjenski kredit u određenom novčanom iznosu na rok vraćanja od 15 godina u 180 anuiteta. Zatim je naveo da je predmetnim ugovorom apelant u obavezi da, prema anuitetnom planu, tuženoj plaća mjesečni iznos od 301,68 CHF tako što će uplatu vršiti u KM valuti prema srednjem kursu tužene na dan uplate rate. Također, apelant je obavezan kao ugovorna strana na plaćanje kamate koja će se obračunati tako što će se ista vezati za vrijednost Libora koji je fiksiran na dan 31. decembar i zaokružen na sljedeću veću četvrtinu za cijeli dvanaestomjesečni period, uvećan za 4,5 % kamatne marže godišnje. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita, kao i da je apelant kredit isplatio prije isteka ugovorenog roka, prema anuitetnom planu. Zatim, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 46. stav 2., 47. i 50. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da u tužbenom zahtjevu apelant traži da se tužena obaveže da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za određeni period. Imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno tokom postupka, Osnovni sud je ukazao da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Naime, u vezi s tim, istaknuto je da je članom 1066. ZOO propisano da ugovor o kreditu mora biti zaključen u pismenoj formi i da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos, kao i uslovi davanja, korištenje i vraćanje kredita, dok je članom 1065. ZOO predviđeno da se banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o deviznom poslovanju, Osnovni sud je naveo da tužena ima pravo da u smislu odredbe člana 17. stav 1. i člana 1065. ZOO naplaćuje kredit od apelanta kako je ugovoreno ugovorom, shodno čemu apelant nema pravo da zahtjeva da se kredit otplaćuje u KM prema kursu CHF/KM na dan plasmana kredita. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da pogotovo što tužena i da je postupila suprotno navedenim zakonskim odredbama ima pravo i prema „lex generalis“ odredbi člana 395. ZOO da zahtjeva ispunjenje otplate kredita u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze, tj. na dan uplate svakog mjesečnog anuiteta kredita, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 277010 19 Gž od 12. decembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijeni su zahtjevi apelanta za naknadu troškova sastava žalbe, odnosno tužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je predmetni ugovor, kako je već navedeno, zaključen sa valutnom klauzulom u CHF, a apelant tokom postupka prigovara dopuštenosti primjene navedene klauzule i na tome zasniva zahtjeve u predmetnoj parnici. Naime, valutna klauzula je pravno dopušten vid zaštite banke, povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava, stavljenih na raspolaganje korisniku kredita. Pravno dopuštenje ugovaranja valutne klauzule ima utemeljenje u odredbi člana
395. ZOO, koja odredba propisuje, da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj drugoj stranoj valuti, da se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, a njena je funkcija očuvanje realne tržišne vrijednosti plasiranih novčanih sredstava putem ugovora o kreditu. Također, navedeno je da ni drugim materijalno pravnim propisima, koji reguliraju tu oblast, nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule pa ni Zakonom o bankama, a ni Zakonom o zaštiti potrošača, na koji zakon se poziva apelant u žalbi protiv prvostepene presude.
8. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da se u Republici Srpskoj kreditni poslovi mogu zaključivati i realizirati, tako da se kreditni iznosi isplate u KM, s tim da se konstituira obaveza korisnika kredita, da vrati primljeno u tržišnoj protuvrijednosti opredijeljene valute, kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno vraćanje vezano za kurs CHF. Nadalje, navedeno je da predmetni ugovor, zbog njegove dugoročnosti, ima i elemente aleatornosti, zbog čega ugovorne strane moraju da iskažu posebnu pažnju prilikom zaključenja ugovora. Međutim, objektivno gledajući, zbog dugoročnosti otplate kredita, ni banka, a ni korisnik kredita, nisu u prilici, da u vrijeme zaključenja ugovora, realno sagledaju sva buduća tržišna kretanja kursa valute i obračuna, pa da podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Kod takvog stanja stvari, ukazano je da rast kursa CHF, kao primijenjenog valorimetra nije mogao predstavljati predvidljivu i realnu procjenu banke niti izraz njenih lukrativnih namjera, da pri tome po osnovu sticanja bez osnova stekne nesrazmjernu imovinsku korist na štetu primaoca kredita. Na kraju, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 P 277010 20 Rev od 4. marta 2020. godine revizija apelanta je odbačena.
10. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena, te ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 30.000,00 KM, nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je istakao kako apelantova revizija nije sastavljena u smislu odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP, to nisu ispunjeni uslovi za dozvoljenost revizije ni primjenom te zakonske odredbe.
11. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelant je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelant je naveo da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelant isticao tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također je naveo da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelant navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njegovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača BiH i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se u apelaciji pozvao na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati određeni iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu i određeni iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike u određenom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanta, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka navedenih sudova proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana 395. ZOO, kojom je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
16. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu AP- 3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da mu je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant također navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić