Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/20 (E.Ć.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uknjižba
- Ugovor o kupoprodaji
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-949/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP 949/20, rješavajući apelaciju E.Ć., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.Ć. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 034780 19 Gž od 9. prosinca 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN I:836/2002 od 23. lipnja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. E.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 034780 19 Gž od 9. prosinca 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN I:836/2002 od 23. lipnja 2003. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj DN I: 836/02 od 23. lipnja 2003. godine, na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo od 15. listopada 2001. godine dozvoljen je upis prava vlasništva na trosobnom stanu u Sarajevu sa podacima u izreci presude, koji se nalazio u dotadašnjem vlasništvu „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo u korist J.M. i G.M. (u daljnjem tekstu: predlagatelji) sa ½ dijela.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 034780 19 Gž od 9. prosinca 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pobijanim rješenjem dozvoljen upis prava vlasništva u korist predlagatelja na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji je zaključen između „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo, kao prodavatelja i predlagatelja kao kupaca. Postupak polaganja ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda, ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige, što podrazumijeva i stan otkupljen u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, reguliran je Uredbom o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora (u daljnjem tekstu: Uredba). Prema članku 14. Uredbe, pravna pravila zemljišno knjižnog prava i postupka shodno se primjenjuju i u postupku polaganja ugovora i vođenja KPU, kada tom uredbom nije drugačije uređeno. To znači da se u postupku bilo kojeg zemljišno knjižnog upisa, tako i polaganja ugovora, zemljišno knjižni sud ograničava samo na ispitivanje postojanja formalnih pretpostavki za upis propisanih člankom 3. ZZK. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je protivno razlozima žalbe, prvostupanjski sud u predmetnom postupku bio dužan cijeniti da li je prijedlog za upis vlasništva na temelju Ugovora o kupoprodaji podnesen u skladu sa člankom 11. Uredbe. Kako su predlagatelji uz prijedlog dostavili ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji sadrži sve elemente bitne za upis podataka u KPU iz čl. 5., 6. i 7. Uredbe (oznaku, zgrade u kojoj se nalazi stan, zajedničke prostorije i uređaji koji pripadaju zgradi, podaci o stanu, o položenom ugovoru, vlasnicima itd.), koji je ovjeren od Općinskog suda i potvrđen od Kantonalnog pravobraniteljstva broj SU-3616 od 14. siječnja 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dozvolio upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist predlagatelja. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da taj sud nije cijenio ostale žalbene navode, nalazeći da nisu od odlučnog značaja za ocjenu pravilnosti pobijanog rješenja.
Apelacijski navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
6. Obrazlažući apelacijske navode, apelant tvrdi da je do povrede njegovih prava došlo „kroz iskrivljavanje smisla i duha zakona imperativnih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i ZZK. U tom pogledu, apelant smatra da je drugostupanjski sud učinio bitne povrede postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom razmatranja utemeljenosti njegovih žalbenih navoda. Naime, apelant tvrdi da sporni upis nije pravno valjan jer je ugovor o kupoprodaji zaključila osoba koja nije vlasnik stana, te ukazuje da je sporni stan poduzeće „Šipad Šumsko industrijsko poduzeće“ Sarajevo dodijelilo I.H. na korištenje odlukom od 29. svibnja 1972. godine, te da je cijela zgrada gdje se nalazi sporni stan izgrađena od strane poduzeća GP Hercegovina Mostar, te da je kupac tih stanova bilo poduzeće „ Šipad Sarajevo“. Zatim apelant tvrdi da je društvo „Šipad“ d.d. Sarajevo koje je u njegovom vlasništvu jedini pravni slijednik ranijeg poduzeća „Šipad Sarajevo“. S obzirom na to, apelant tvrdi da je predmetni upis prava vlasništva izvršen u korist nevlasnika bez pravne osnove i da sud nije pružio nikakvu mogućnost stvarnom vlasniku da se izjasni u vezi navedenog upisa. Osim navedenog, apelant smatra da je sporni upis nezakonit jer upisane osobe nisu dostavile sudu dokaze da su oni zaista imali pravo korištenja predmetnog stana te da je njima od navedenog data bilo kakva suglasnost ili odluka za korištenje ili posjedovanje predmetnog stana, pri čemu je posebno vidljivo da predmetni ugovor nije moglo zaključiti društvo „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo kao prodavatelj jer to nije ničim potkrijepljeno. Apelant ističe da je te tvrdnje isticao u žalbi ali da se Kantonalni sud nije bavio tim navodima već je paušalno elaborirao prvostupanjsku odluku bez ikakvog uporišta u zakonu. U tom pogledu, apelant se u apelaciji pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2915/11 od 10. prosinca 2013. godine, te smatra da se stavovi Ustavnog suda iz te odluke mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su osporene odluke očigledno nezakonite i protivne materijalnim dokazima u spisu predmeta.
Relevantni propisi
7. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. st. (1) i (2) Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis.
Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravosuđa.
(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji. To mogu biti:
1) isprava koja je osnov za stjecanje stvarnog prava;
2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo;
3) ovjeren preslik sudske odluke koja je temelj za upis;
4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;
5) dokumenti navedeni u članku 7. ovog zakona;
6) drugi dokumenti potrebiti za upis određeni zakonom.
Članak 41. st. (1) Zainteresirane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz suglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
Članak 42.
Provjera zahtjeva za upis Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1) jesu li podneseni potrebiti dokumenti u propisanoj formi, 2) jesu li dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) postoji li odobrenje iz članka 41. stavak 1. ovog zakona.
Članak 43.
Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tomu da li će zahtjev potpuno ili djelomice prihvatiti.
(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;
2) osoba nije ovlašćena da zahtijeva upis;
3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;
4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.
8. Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 11/08, 40/08 – ispravka i 7/10). U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 11/08) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
U Zbirku isprava pohranjuje se ovjereni i od pravobranioca potvrđeni ugovor o kupoprodaji stana, sa pripadajućom dokumentacijom na osnovu koje se vrši upis u KPU, odnosno sudska presuda koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana.
Član 11. st. (1) i (2) Polaganje ugovora i upis u KPU Sud provodi na prijedlog jedne od ugovornih strana.
Uz prijedlog za upis u KPU predlagač je dužan zemljišnoknjižnoj službi Suda priložiti ispravu o kupoprodaji stana (ugovor o kupoprodaji ili presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor), sa svim elementima bitnim za upis podataka u KPU iz čl. 5, 6. i 7. ove Uredbe.
Član 14.
Pravna pravila zemljišno-knjižnog prava i postupka shodno se primjenjuju i u postupku polaganja ugovora i vođenju KPU, ako ovom Uredbom nije drugačije utvrđeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redoviti sudovi odlučivali od prijedlogu za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi odnosno način na koji su odlučili o apelantovoj žalbi kojom je osporavao pravnu valjanost toga upisa. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u smislu članka 42. ZZK koja se na temelju članka 14. Uredbe primjenjuje i u konkretnom slučaju, nadležni zemljišnoknjižni referent prilikom provjere zahtjeva za upis ispituje jesu li podneseni potrebiti dokumenti u propisanoj formi, jesu li dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi i postoji li odobrenje iz članka 41. stavak 1. ZZK odnosno suglasnost osobe koja je u trenutku podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva. Dovodeći navedeno u svezu sa apelantovim tvrdnjama kojima pravnu valjanost upisa osporava osporavajući valjanost upisa prodavatelja i zakonitost zaključenja ugovora o kupoprodaji, Ustavni sud zapaža da se ne može smatrati da su te apelantove tvrdnje relevantni čimbenici koji su trebali biti razmatrani prilikom odlučivanja o osnovanosti u upisa u zemljišnoj knjizi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi niti iz činjeničnog stanja ne proizlazi da je poduzeće koje je u apelantovom vlasništvu pravni slijednik dotadašnjeg vlasnika spornog stana „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo, koje je prema utvrđenju redovitih sudova ranije polagalo pravno vlasništva na spornom stanu. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da apelant pitanje pravne valjanosti upisa „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo kao vlasnika na spornom stanu, odnosno pitanje pravne valjanosti upisa u zemljišnoj knjizi može eventualno osporavati u parničnom postupku, u kojemu može isticati okolnosti na koje se poziva u ovome postupku.
15. Ustavni sud također ukazuje da je prilikom razmatranja apelantovih navoda imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2915/11 od 10. prosinca 2013. godine (dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 28-30). Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci Ustavni sud zaključio da su utemeljene tvrdnje da je osporenim rješenjima nezakonito dopuštena uknjižba prava vlasništva na prijepornim nekretninama u korist „Šipad komerca za trgovinu i inžinjering“, jer isprave na temelju kojih su sudovi dopustili uknjižbu prava vlasništva u korist „Šipad komerca za trgovinu i inžinjering“ ne sadrže pravnu osnovu kao obveznu zakonsku pretpostavku za uknjižbu u smislu čl. 23. i 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer ne sadrže dvije osnovne zakonske pretpostavke za upis: pravnu osnovu upisa prava vlasništva, kao i činidbu brisanja prava vlasništva ranijeg vlasnika prijepornih nekretnina, poduzeća „Vranica“. Prema tome, kod činjenice da su stavovi iz navedene odluke odnose na različito činjenično stanje i pravna pitanja, Ustavni sud smatra da se ti stavovi ne mogu ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.
16. U svezi sa time, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić