Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/21 (JKP „KOMRAD“ d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3699/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3699/21, rješavajući apelaciju koju je podnio JKP „KOMRAD“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JKP „KOMRAD“ d.o.o. Bihać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 106631 21 Pžp od 6. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JKP „KOMRAD“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 27. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 106631 21 Pžp od 6. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 106631 20 Pr od 12. maja 2021. godine apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 4. stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Takođe, apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, cijeneći dokaze izvedene u postupku pred tim sudom (prekršajna prijava i zapisnik o izvršenom uviđaju sa fotografijama oštećenog vozila Policijske stanice Bihać, ugovor o obavljanju djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje za period od 1. januara 2020. godine do 31. decembra 2020. godine, te drugi materijalni dokazi, kao i izjave svjedoka, A.S. koji je upravljao oštećenim vozilom, te E.B. i A.H.) utvrdio da je apelant, kao javna ustanova koja vrši obavljanje djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje, 4. februara 2020. godine u ulici Aleja Alije Izetbegovića u Bihaću, propustio da blagovremeno održava predmetnu ulicu. Naime, Općinski sud je naveo da je tog dana u navedenoj ulici pad grane sa drveta na vozilo prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je to vozilo oštećeno. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant 30. decembra 2019. godine zaključio sa Javnom ustanovom „Zavod za prostorno uređenje“ Bihać Ugovor o obavljanju djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje za period od 1. januara 2020. godine do 31. decembra 2020. godine. Dalje, da je naprijed navedeni ugovor kojim je apelant preuzeo obavezu održavanja javnih površina, u koje spada i ulica Aleja Alije Izetbegovića, odnosno drveće koje se nalazi na trotoaru navedene ulice, bio na snazi i u vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja (4. februara 2020. godine). Imajući navedeno u vidu, Općinski sud je zaključio da apelant, dakle, navedenog dana nije poduzeo sve mjere i radnje, niti je organizovao kontrolisanje i održavanje navedene ulice, usljed čega je došlo do predmetne saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeno vozilo kojim je upravljao A.S. radi čega je odlučio kao u dispozitivu svoje odluke.

4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 12. maja 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 Pr 106631 21 Pžp od 6. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi branioca apelanta da je predmetni postupak vođen od strane neovlašćenog lica, odnosno organa, jer ovlašćenje nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, Prve policijske uprave, Policijske stanice Bihać (koja je i podnijela zahtjev za pokretanje predmetnog prekršajnog postupka) proizlazi iz odredbi člana 3. stav (1) tačka 1.a) u vezi sa čl. 13. i 14. Zakona o prekršajima, dok nadležnost prvostepenog suda proizlazi iz odredbi člana 15. istog zakona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud u predmetnom postupku utvrdio sve odlučne činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, a naročito da je pravilno cijenio ugovor koji je apelant zaključio sa Javnom ustanovom „Zavod za prostorno uređenje“ Bihać 30. decembra 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je u tom smislu neosnovano pozivanje branioca apelanta na pismeno Javnog preduzeća „Ceste Federacije BiH“ od 26. decembra 2018. godine (u kojem pismenu su „Ceste Federacije BiH“ navele da su od 2011. godine do dana sačinjavanja predmetnog pismena ugovarale redovno održavanje dionice magistralne ceste M-5 koja prolazi, između ostalog, određenim ulicama u Bihaću, među kojim ulicama nije navedena ulica Aleja Alije Izetbegovića), jer se navedeno pismeno vremenski ne odnosi na vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je predmetni postupak vođen od strane neovlašćenog lica, odnosno organa. Dalje navodi da ulica Aleja Alije Izetbegovića „nije lokalna, već je federalna cesta“ kojom apelant ne upravlja, te da u prilog tome dostavlja pismeno Javnog preduzeća „Ceste Federacije BiH“ od 26. decembra 2018. godine. Stoga ističe da mu se pogrešno stavlja na teret da je počinio prekršaj jer nije održavao magistralnu cestu za čije održavanje zapravo nije ni nadležan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/21 (JKP „KOMRAD“ d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio