Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1724/20 (R. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Nekretnina
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1724/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1724/20, rješavajući apelaciju Radeta Planinčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radeta Planinčića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 005917 19 Gži 3 od 17. februara 2020. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Višegradu – Odjeljenje u Rogatici br.
91 0 I 005917 17 I 5 od 4. oktobra 2019. godine i 91 0 I 005917 17 I 5 od 26. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rade Planinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 11. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 I 005917 19 Gži 3 od 17. februara 2020. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Višegradu – Odjeljenje u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 91 0 I 005917 17 I 5 od 4. oktobra 2019. godine i 91 0 I 005917 17 I 5 od 26. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Nenada Nerića (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 7. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tražilac izvršenja je dostavio odgovor 15. septembra 2021. godine, Okružni sud 16. septembra 2021. godine, a Osnovni sud 20. septembra 2021. godine.
4. Apelantu su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tražioca izvršenja na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Na osnovu izvršne i pravosnažne presude Osnovnog suda broj 091-1-P-07-4021 od 1. novembra 2007. godine obavezan je apelant da tražiocu izvršenja na ime duga plati iznos od 46.960,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. juna 2007. godine pa do isplate, kao i troškove postupka precizirane u presudi. Izvršenje je određeno na nepokretnostima preciziranim u presudi čiji je apelant bio suvlasnik sa dijelom ½, odnosno 1/3 nepokretnosti označene kao nekategorisani put i čija je ukupna utvrđena vrijednost iznosila 151.646,00 KM, odnosno apelantov suvlasnički dio u vrijednosti od 75.820,50 KM. Na navedenim nepokretnostima nije bilo uspostavljeno založno pravo u korist tražioca izvršenja po osnovu notarski obrađene isprave, već je u skladu sa članom 72 Zakona o izvršnom postupku određena zabilježba izvršenja nakon donošenja rješenja o izvršenju, čime je tražilac izvršenja stekao pravo da svoje potraživanje namiri iz navedenih nepokretnosti.
8. Na drugom ročištu za prodaju predmetnih nepokretnosti kao kupac se pojavio tražilac izvršenja, koji je kupio navedene nepokretnosti na osnovu zaključka Osnovnog suda od 15. novembra 2018. godine za iznos od 1/3 njihove utvrđene vrijednosti, odnosno za iznos od 25.273,50 KM.
9. Osnovni sud je nakon toga donio Rješenje o dosudi broj 91 0 I 005917 17 I5 od 15. novembra 2018. godine kojim je tražiocu izvršenja dosudio navedene nepokretnosti. Navedeni zaključak o prodaji i rješenje o dosudi Osnovni sud je, između ostalih, dostavio i apelantovom punomoćniku, advokatu Vasiliju Novoviću, koji je rješenje o dosudi primio 3. decembra 2018. godine, te je rješenje od dosudi nepokretnosti postalo pravosnažno 12. decembra 2018. godine.
10. Nakon pravosnažnosti navedenog rješenja o dosudi, Osnovni sud je donio rješenje o namirenju od 7. marta 2019. godine kojim je određeno da se tražilac izvršenja iz prodajne cijene navedenih nepokretnosti smatra namirenim za iznos od 25.273,50 KM, i to za troškove izvršnog postupka, zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka, za troškove parničnog postupka i za dio kamata za glavni dug, te je utvrđeno da tražilac izvršenja ostaje nenamiren za dio kamata za glavni dug u iznosu od 43.286,60 KM i iznos glavnog duga od 46.460,30 KM.
11. Osnovni sud je, nadalje, donio rješenje isti broj od 26. juna 2019. godine kojim je utvrđeno da se radi naplate potraživanja tražioca izvršenja na ime nenamirenog dijela kamata na glavni dug po rješenju o namirenju od 7. marta 2019. godine u iznosu od 43.286,60 KM određuje izvršenje zapljenom ½ penzije koju apelant prima kod Fonda PIORS, Filijala Istočno Sarajevo, matični broj preciziran u rješenju, te prenosom zaplijenjenog iznosa na račun tražioca izvršenja preciziran u rješenju do konačnog namirenja tražioca izvršenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tražilac izvršenja predložio da sud odredi izvršenje za naplatu duga za dio neisplaćenih kamata na apelantovoj penziji, pa je na osnovu člana 8 Zakona o izvršnom postupku odlučeno kao u izreci rješenja jer dug nije namiren u cijelosti, a tražilac izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Osnovnom sudu koji je rješenjem od 4. oktobra 2019. godine prigovor odbio i osporeno rješenje održao na snazi. Rješenjem je odbijen i zahtjev tražioca izvršenja za naknadu troškova izvršnog postupka koji se odnosi na sastavljanje odgovora na prigovor. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje, te istaknuto da tražilac izvršenja po izvršnoj ispravi nije bio založni povjerilac u ovoj pravnoj stvari te da je tražilac izvršenja predmetne nepokretnosti kupio za 1/3 utvrđene vrijednosti i smatra se da je tražilac izvršenja namiren za iznos prodajne cijene nepokretnosti. Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju procijenjena vrijednost predmetnih nepokretnosti nije veća od visine potraživanja tražioca izvršenja zbog čega se ne može smatrati da je tražilac izvršenja u potpunosti namiren, pa kako on nije namiren u cijelosti, to mu, prema obrazloženju Osnovnog suda, pripada pravo da na drugom predmetu i sredstvu izvršenja ostvaruje naplatu preostalog dijela svog potraživanja, pa je taj sud i donio rješenje kao u dispozitivu.
13. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem isti broj od 17. februara 2020. godine žalbu odbio i potvrdio rješenje od 4. oktobra 2019. godine. U obrazloženju je navedena hronologija postupka te istaknuto da su odredbama člana 23 Zakona o izvršnom postupku taksativno propisane izvršne isprave kao izvršni naslovi na osnovu kojih se određuje i sprovodi izvršenje. Kao izvršni naslov, kako je obrazložio taj sud, izvršna isprava predstavlja materijalnopravno ovlašćenje za vođenje postupka, a u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku iz izvršne isprave proističe dužnost suda da na prijedlog tražioca izvršenja dozvoli i sprovede izvršenje. Okružni sud je obrazložio da u izvršnom postupku nije dozvoljeno odstupanje od dispozitiva izvršne isprave, a strankama je data mogućnost da disponiraju sa svim onim što im je izvršnom ispravom dato. Prema obrazloženju tog suda, članom 47 istog zakona propisani su razlozi za prigovor koji nisu taksativno navedeni, što znači da se prigovor može podnijeti i iz drugih razloga čije bi postojanje sprečavalo izvršenje. Obrazloženo je da su to svi oni razlozi koji ukazuju na nepravilnost rješenja o izvršenju, pri čemu se misli na postojanje procesnih i materijalnopravnih pretpostavki koje dovode u pitanje zakonitost rješenja o izvršenju. Okružni sud je naveo da ove pretpostavke nisu iscrpno navedene tako da se razlozima za prigovor smatraju i sve druge opšte procesne pretpostavke i povrede izvršnog prava koje u postupku donošenja rješenja o izvršenju predstavljaju pravilnu primjenu materijalnog prava.
14. Imajući u vidu razloge koji su navedeni u apelantovom prigovoru protiv rješenja od 26. juna 2019 godine radi dalje naplate preostalog novčanog potraživanja, Okružni sud je istakao da i taj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je pobijanim rješenjem odbio apelantov prigovor kao neosnovan, o čemu je dao valjane razloge koje kao takve prihvata i Okružni sud. Razlozi dati u prigovoru protiv navedenog rješenja, a koji razlozi se pominju i u žalbi na osporeno rješenje, prema mišljenju Okružnog suda, ne predstavljaju razloge koji sprečavaju izvršenje u smislu odredbi člana 47 Zakona izvršnom postupku. Okružni sud je obrazložio da saglasno načelu formalnog legaliteta kao jednog od osnovnih načela izvršnog postupka izvršni sud nije ovlašćen niti smije da se prilikom donošenja rješenja o izvršenju upušta u razmatranje materijalne zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave jer je vezan za konačan rezultat postupka iz kojeg izvršna isprava i potiče. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je apelant sve navode iz prigovora mogao isticati u postupku koji je prethodio donošenju rješenja od 26. juna 2019 godine. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, izvršna isprava, na osnovu koje je donijeto rješenje o izvršenju, nije stavljena van snage, pa prema zaključku Okružnog suda prvostepeni sud nije učinio povrede postupka na koje se apelant poziva jer iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da je tadašnji apelantov punomoćnik (advokat Vasilije Novović) rješenje o dosudi i zaključak o prodaji predmetnih nepokretnosti od 15. novembra 2018 godine primio 3. decembra 2018. godine, rješenje o namirenju od 7. marta 2019. godine je primio 11. marta 2019. godine, te na predmetna rješenja nije podnosio žalbe. Okružni sud je zaključio da kako je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, valjalo je apelantovu žalbu odbiti kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrditi.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi pogrešno odredili vrijednost nepokretnosti s obzirom na to da iznosi 151.646,00 KM a ne 75.820,50 KM, kako su to utvrdili sudovi, pri čemu apelant smatra da nije od značaja činjenica da je on vlasnik samo ½ nepokretnosti. Navodi i da je nepokretnost prodata znatno ispod 1/3 vrijednosti, ali da je s obzirom na njenu stvarnu vrijednost nesporno da je izvršni postupak morao biti okončan jer je tražilac izvršenja, koji je potraživao ukupan iznos od 115.020,60 KM, namiren u potpunosti. Apelant navodi i da je Ustavni sud u svojim odlukama broj U 3/16 i AP 4380/13 zauzeo stav da je tražilac izvršenja u cijelosti namirio svoje potraživanje u visini procijenjene vrijednosti nepokretnosti, a ne u visini prodajne cijene, a sve u situaciji kada nakon licitacije postaje vlasnik nepokretnosti, što je trebalo primijeniti i u apelantovom slučaju. Navodi i da mu nikada nije dostavljeno rješenje o dosudi jer nikada nije ni doneseno, što, takođe, predstavlja proizvoljnost u primjeni prava od redovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasne i opširne razloge za njeno donošenje i da ostaje pri tim razlozima zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u rješenju, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. Navodi i da nije istina da apelantu ili njegovom punomoćniku nije dostavljeno rješenje o dosudi jer je to rješenje i zaključak o prodaji dostavljeno i tadašnjem apelantovom zastupniku, advokatu Vasiliju Novoviću, i sadašnjem advokatu Siniši Dergancu, te je taj sud uz odgovor na apelaciju dostavio i sporne dostavnice.
18. Tražilac izvršenja je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, kao i da je sam apelant krivac za visoke kamate i sudske troškove jer je zbog njega postupak dugo trajao, te da apelant sada pokušava da izbjegne da plati dug podnošenjem apelacije.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka Ustavnog suda RS, 60/17 – odluka Ustavnog suda BiH, 115/17 – odluka Ustavnog suda BiH, 58/18 – rješenje Ustavnog suda BiH i 66/18) relevantne odredbe glase:
Nepokretnost kao predmet izvršenja Član 69. st. 1, 2. 3. i 3a.
(1) Ukoliko nije drugačije određeno, predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju svojinu i druga stvarna prava.
(2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.
(3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom dijelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponudi cjelokupna nepokretnost i suvlasnički dio, koji je predmet izvršenja, samo ako na to izričito pristane suvlasnik nepokretnosti koji nije izvršenik. Prije donošenja rješenja o izvršenju, sud mora da pribavi izričit pristanak suvlasnika nepokretnosti koji nije izvršenik i u rješenju o izvršenju svojim zaključkom iz člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost. Izjava suvlasnika koji nije izvršenik mora biti notarski obrađena, a ukoliko suvlasnik koji nije izvršenik ne dostavi notarski obrađenu ispravu u roku od 15 dana, smatra se da nije dao pristanak za prodaju njegovog suvlasničkog dijela.
(3a) U slučaju da nema izričitog pristanka suvlasnika nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, koji nije izvršenik, sud će nastaviti postupak izvršenja na suvlasničkom dijelu izvršenika.
Zabilježba izvršenja Član 72. st. 1. i 2.
(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
3. Utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti Način utvrđivanja vrijednosti Član 80.
(1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o izvršenju. Ako je to potrebno, sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa strankama.
(2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupiće se nakon što rješenje o izvršenju postane izvršno, ali i prije toga ako tražilac izvršenja to predloži, unaprijed obezbijedi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i u slučaju da izvršenje bude obustavljeno. (3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodiće se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje.
(4) Umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. ovog člana, sud može dostavljanje podataka o vrijednosti nepokretnosti zatražiti od nadležnog organa poreske uprave.
(5) U postupku izvršenja na suvlasničkom dijelu iz člana 69. ovog zakona, procjena će sadržavati utvrđene vrijednosti i za cjelokupnu nepokretnost i za suvlasnički dio, te vrijednost suvlasničkog dijela koja bi se dobila u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, u skladu sa stavom 4. člana 69. ovog zakona. (6) Odredbe st. 1. do 4. ovog člana neće se primjenjivati ukoliko stranke i druga lica koja se u izvršnom postupku namiruju postignu sporazum o vrijednosti nepokretnosti.
Ograničenje izvršenja Član 138.
(1) Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine.
(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000 KM mjesečno, izvršenje se može sprovesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 91 0 I 005917 17 I5 od 17. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Kako je u konkretnom slučaju nakon sprovođenja izvršenja na nepokretnosti potraživanje tražioca izvršenja ostalo nenamireno do konačnog iznosa, na traženje tražioca izvršenja dozvoljeno daljnje izvršenje na apelantovom novčanom primanju – penziji, to Ustavni sud smatra da se u izvršnom postupku odlučivalo o novoj apelantovoj obavezi, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.
28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja donesena u izvršnom postupku tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz citiranih odredbi Zakona o izvršnom postupku proizlazi da se, u slučaju kada je predmet izvršenja nepokretnost koja je u susvojini, utvrđuje vrijednost i cjelokupne nepokretnosti i dijela koji pripada suvlasniku – izvršeniku, kao i vrijednost suvlasničkog dijela koja bi se dobila u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, te da se cijela nepokretnost može prodati samo uz isključivu saglasnost suvlasnika koji nije izvršenik (čl. 69 i 80 Zakona o izvršnom postupku). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da je u konkretnom postupku i postupljeno u skladu s navedenim zakonskim odredbama, a što je jasno vidljivo iz činjenica predmeta koje su prezentovane u prethodnim tačkama ove odluke. Ovo stoga jer je izvršni sud utvrdio vrijednost kako cijele nepokretnosti tako i apelantovog suvlasničkog dijela koji je, shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku, i prodat tražiocu izvršenja za 1/3 vrijednosti na drugom ročištu za prodaju, a ne cjelokupna nepokretnost, pa su apelantovi navodi koji se odnose na ovo pitanje neosnovani.
31. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda broj U 3/16 i AP 4380/13. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je rješavao pitanje da li se tražilac izvršenja smatra u potpunosti namirenim ako je u izvršnom postupku putem licitacije postao vlasnik nepokretnosti koja je bila založena s ciljem objezbjeđenja njegovog potraživanja i koja je procijenjena na znatno veću vrijednost nego što je bilo njegovo potraživanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u Odluci broj U 3/16 (vidi odluku Ustavnog suda broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao: „Međutim, u situaciji o kojoj se govori u zahtjevu mora se voditi računa da je tražilac izvršenja postao vlasnik založene nepokretnosti, kojom je njegovo potraživanje bilo obezbijeđeno. Zakon o izvršnom postupku (nijednom svojom odredbom) ne garantuje tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nepokretnost za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja u ovim slučajevima jest založena nepokretnost (jer ukoliko dužnik ne vrati dug, rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nepokretnosti koju je založio kao osiguranje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnik založene nepokretnosti, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz 'prodajne cijene' koja, zaista, jest niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik nepokretnosti koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnik založene nepokretnosti ili, preciznije rečeno, da 'uzme' založenu nepokretnost zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug.“
32. Takođe, i u Odluci broj AP 4380/13 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavano pitanje namirenja tražioca izvršenja čije potraživanje je bilo osigurano hipotekom na nepokretnostima izvršenika, Ustavni sud je istakao da je „u konkretnom slučaju tražilac izvršenja postao vlasnik predmetnih nepokretnosti čija je vrijednost procijenjena na iznos (195.109,00 KM) koji je skoro tri puta viši od iznosa njegovog potraživanja (72.048,41 KM), a za to je platio samo 1.000,00 KM. Tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, na način kako su to uradili redovni sudovi, štite se isključivo interesi povjerioca, odnosno banke. S pravom bi se moglo postaviti pitanje šta je rizik banke, odnosno povjerioca prilikom zaključenja ugovora o kreditu i plasiranju sredstava, ako bi povjerilac (kao u ovom slučaju tražilac izvršenja) mogao u bescijenje postati vlasnik nepokretnosti, koju je on prihvatio kao osiguranje svog potraživanja i čija vrijednost je zbog toga morala biti viša (u skladu sa odlukom banke kao kreditora) od iznosa duga, a nakon toga nastaviti sa izvršenjem protiv dužnika i njegove ostale imovine. Založno pravo (hipoteka) u konkretnom slučaju zasnovano je radi osiguranja potraživanja koje povjerilac (tražilac izvršenja) ima prema apelantu. Prema članu 139 stav 1 Zakona o stvarnim pravima založno pravo daje ovlašćenje svom nosiocu da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća 'namiri iz vrijednosti te stvari'. Dakle, povjerilac se namiruje iz 'vrijednosti stvari' a ne iz 'prodajne cijene' prema odredbama Zakona o stvarnim pravima, a Zakon o izvršnom postupku propisuje proceduru prodaje založene stvari (…).“
33. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u konkretnom slučaju potraživanje tražioca izvršenja, za razliku od prezentovanih slučajeva, nije bilo osigurano hipotekom na apelantovoj imovini, već je u zemljišnim knjigama, nakon donošenja rješenja o izvršenju, samo sačinjena zabilježba o namirenju u skladu sa odredbama člana 72 Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, iz uporedbe procijenjene vrijednosti apelantovog suvlasničkog dijela predmetne nepokretnosti i ukupnog potraživanja tražioca izvršenja, koji iznosi su precizirani u prethodnim tačkama ove odluke, vidljivo je da tražilac izvršenja nije ni mogao biti namiren u potpunosti iz vrijednosti dijela nepokretnosti koji je pripadao apelantu. Zbog navedenog je predmetni izvršni postupak i nastavljen, ali samo u odnosu na nenamireni dio zakonskih zateznih kamata (ali ne i u odnosu na razliku u prodajnoj cijeni i procijenjenu vrijednost apelantovog suvlasničkog dijela nepokretnosti) i daljnje izvršenje je određeno na način da se izvrši zapljena dijela apelantove penzije i njeno prenošenje na račun tražioca izvršenja do konačnog namirenja potraživanja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi vezani za ovo pitanje neosnovani. Pri tom, Ustavni sud ističe da iz činjenica predmeta i odgovora Osnovnog suda na apelaciju, suprotno apelantovim navodima, proizlazi i da su oba apelantova punomoćnika – advokata koja su u toku postupka zastupala apelanta primila sporno rješenje o dosudi, kao i zaključak o prodaji, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, kada je u konkretnom slučaju izvršni postupak nakon prodaje apelantovog suvlasničkog dijela nepokretnosti nastavljen na način da je određena zapljena ½ apelantove penzije i njeno prenošenje na račun tražioca izvršenja do konačnog namirenja njegovog potraživanja u odnosu na nenamirenu zakonsku zateznu kamatu, a sve s obzirom na to da vrijednost nepokretnosti koja je bila predmet izvršenja, ali na kojoj nije bila zasnovana hipoteka nije prelazila vrijednost potraživanja tražioca izvršenja, zbog čega tražilac izvršenja i nije u potpunosti namiren.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđene, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić