Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3941/21 (B. Z.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3941/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3941/21, rješavajući apelaciju Branislava Zeljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Branislava Zeljkovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021.
godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2-p od 14. oktobra 2021. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Zeljkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2-p od 14.
oktobra 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Zeljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnio je 17. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 030072 21 Kv 2-p od 14. oktobra 2021. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio i zahtjev za donošenje privremene mjere opisane u apelaciji, posljedično kojoj bi se apelant pustio na slobodu. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Banjaluka, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 22. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore u periodu od 29. novembra do 1. decembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene – određivanje pritvora
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine apelantu (i osumnjičenim Slavku Bojiću, Draganu Dubravcu i Saši Markoviću, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni), na osnovu člana 199. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) određen je pritvor, i to apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio (dva) krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Pritvor je određen apelantu i ostalim osumnjičenim zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS i po tom rješenju je mogao trajati jedan mjesec, a najduže do 16. oktobra 2021. godine.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su apelant i ostali osumnjičeni da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret na način, u vrijeme i u mjestu kako je opisano u naredbi za sprovođenje istrage, što proizlazi iz dostavljenih dokaza koje je Okružni sud interpretirao i doveo u vezu (str. 10–60). Dalje, Okružni sud je utvrdio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da apelantu i ostalim osumnjičenim odredi pritvor zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant u inkriminirano vrijeme obavljao funkciju v.d. direktora JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Institut), koji je kao ugovorni organ proveo opisane postupke javnih nabavki. Zatim, da je, po navodima Tužilaštva, u daljnjem toku istrage potrebno u svojstvu svjedoka saslušati više lica zaposlenih u Institutu, prije svega predsjednika i članove Komisije za javnu nabavku medicinskih respiratornih maski (u daljnjem tekstu: Komisija) imenovanu od apelanta, i to D. O., J. Đ. D. i J. A., kao i Z. B. – sekretara te komisije. Navedena komisija je nakon izvršene ocjene kvalifikovanosti kandidata – grupe ponuđača „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka i „Promeding“ d.o.o. Laktaši dala preporuku apelantu za donošenje odluke o kvalifikovanosti kandidata. Također, Tužilaštvo je navelo da je potrebno u svojstvu svjedoka saslušati D. A., radnika Instituta, koji je sačinio zahtjev za predmetnu nabavku 27. marta 2020. godine, a apelant je u svojstvu direktora Instituta dva dana prije zahtjeva donio posebnu odluku o pokretanju postupka predmetne nabavke, tačnije 25. marta 2020. godine. Imajući u vidu da apelant obavlja funkciju direktora Instituta, a da su svi navedeni svjedoci, koji do sada nisu bili saslušani, zaposleni u toj ustanovi i kao takvi hijerarhijski podređeni apelantu kao direktoru i s njim su u svakodnevnom kontaktu, Okružni sud je ocijenio da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje upućuju na bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak uticajem na navedene svjedoke, s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane, a u namjeri da izbjegne ili umanji svoju krivičnu odgovornost. Također, Okružni sud je imao u vidu način izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, da se situacija u BiH uzrokovana pandemijom koronavirusa ne smije zloupotrebljavati, kako bi se zaobišle ili kršile odredbe zakona i podzakonskih akata koje regulišu postupak javnih nabavki, iskoristio vanrednu situaciju i vanredno stanje za teritoriju Republike Srpske zbog epidemiološke situacije usljed koronavirusa, te direktno kršilo odredbe Zakona o javnim nabavkama BiH i podzakonskih akata. Na taj način je apelant, kako je navedeno, iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja pribavio imovinsku korist pravnim licima „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka i „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka, na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, umjesto da u takvoj teškoj situaciji opasnoj po živote svih građana postupa s ciljem najefikasnijeg korišćenja budžetskih sredstava. Pri tom je Okružni sud imao u vidu da iz do sada prikupljenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant i prije pokretanja postupka nabavki imao direktan kontakt s ostalim osumnjičenima, i to Slavkom Bojićem, direktorom „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka, i Sašom Markovićem, direktorom „Travel for fun” d.o.o. Banjaluka, jer su oni prije pokretanja postupka nabavki znali sve detalje u vezi s predmetnim nabavkama (vrsta, količina, specifikacija robe, kao i vrijednost nabavke). Navedeno ukazuje, kako je pojasnio Okružni sud, da 1 Ustavni sud konstatuje da se u rješenjima kojim je apelantu određen i produžen pritvor negdje navodi da je apelant obavljao funkciju v. d. direktora Instituta, a negdje funkciju direktora Instituta, te će stoga Ustavni sud u nastavku odluke za funkciju apelanta koristiti termin direktor.
njihovo međusobno poznanstvo datira i prije predmetnih postupaka, pa stoga sud smatra da te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak (i) uticajem na saučesnike, odnosno na osumnjičene Slavka Bojića i Sašu Markovića prilagođavanjem međusobnih odbrana.
7. Dalje, Okružni sud je razmotrio postojanje uslova da se apelantu odredi pritvor zbog posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke a), v) i g) ZKPRS, te su u rješenju navedeni razlozi koje je istakao tužilac u prilog stavu da je apelantu potrebno odrediti pritvor po tim osnovima. Zatim je Okružni sud obrazložio zašto smatra da ne postoji posebni pritvorski razlog (osnov) iz člana 197. stav 1. tačke a), v) ZKPRS za određivanje pritvora prema apelantu. Vezano za uslove da se apelantu odredi pritvor zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka
g) ZKPRS, Okružni sud je naveo da je mišljenja da je ispunjen objektivni uslov za primjenu ovog pritvorskog razloga jer je za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS propisana kazna zatvora od tri do 15 godina, dakle u trajanju dužem od 10 godina. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, nije dokazano da je ispunjen drugi uslov propisan navedenom odredbom ZKPRS jer nije dokazano, niti je valjano obrazloženo, da postoje vanredne okolnosti vezane za način izvršenja ili posljedice učinjenog krivičnog djela zbog kojih bi puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Okružni sud je istakao da posljedice učinjenog krivičnog djela, u vidu nanošenja štete budžetu Republike Srpske, nisu takve da bi mogle izazvati veće uznemirenje i revolt javnosti, te da bi dovele do većeg okupljanja građana i remećenja javnog reda i mira jer činjenice ne ukazuju na postojanje takve mogućnosti. Postojanje većeg interesovanja predstavnika medija za ovaj krivični postupak i njihovo prenošenje informacija u vezi s njim, po mišljenju Okružnog suda, ne znači da je njegovo vođenje izazvalo veće uznemirenje javnosti, niti da bi ga moglo izazvati. Zbog toga Okružni sud nije udovoljio prijedlogu tužioca i nije osumnjičenima odredio pritvor i zbog postojanja ovog posebnog pritvorskog razloga.
8. Vijeće od troje sudija Okružnog suda donijelo je Rješenje 11 0 K 030072 2 1 Kv-p od 22. septembra 2021. godine kojim je apelantove žalbe odbilo kao neosnovane. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje izvršilo pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog i izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga.
9. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Saše Markovića i Slavka Bojića (suosumnjičenih sa apelantom u istom krivičnom predmetu), podnesenoj protiv rješenja o određivanju pritvora opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3372/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je zaključio (tačka 38) da „nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su odluku o određivanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKP-a, te kada ih je drugostepeni sud potvrdio, uz zaključak da je pritvor jedina adekvatna mjera, a činjenice koje apelanti navode u vezi s istragom pred drugim tužilaštvom ne utiču na suštinu garancija iz osporenih rješenja.“
Osporena rješenja – produžavanje pritvora
10. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, na osnovu odredbe člana 200. stav 2. ZKPRS, apelantu i ostalim osumnjičenim, protiv kojih se sprovodi istraga, i to protiv apelanta, zbog tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, a ostalih osumnjičenih zbog navedenih krivičnih djela, produžio pritvor za još dva mjeseca. Pritvor je produžen iz razloga sadržanih u odredbama člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS i po tom rješenju apelantu može trajati najduže do 16. decembra 2021. godine.
11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora prema apelantu i ostalim osumnjičenima pod brojem T12 1 KTK 0001219 21 od 11. oktobra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prijedlog Tužilaštva) zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS za još dva mjeseca.
12. Okružni sud je naveo da su u rješenju kojim je određen pritvor apelantu opisane radnje koje se odnose na nabavku medicinskih respiratornih maski (tačka 1), dok su u tački 2) navedenog rješenja opisane radnje apelanta i osumnjičenog Saše Markovića koje se odnose na nabavku medicinskih zaštitnih odijela i druge medicinske opreme u periodu od 9. aprila do 25. maja 2020. godine (str. od 2. do 6). Navedeno je da su naredbama o proširenju istrage opisane radnje za koje je Tužilaštvo prikupilo dokaze. Tužilaštvo je predložilo da se svim osumnjičenim produži pritvor za još dva mjeseca zbog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS iz razloga što je potrebno saslušati veći broj svjedoka, prikupiti određenu dokumentaciju, kao i opreme koje su osumnjičeni koristili kao zaposlena lica koja su obavljala poslove u vezi sa opisanim radnjama navedenim u prijedlogu za produženje pritvora.
13. Okružni sud je naveo da je apelantov branilac, između ostalog, osporavao stvarnu nadležnost Okružnog suda (kao i prilikom izjašnjenja kada je određivan pritvor) i Tužilaštva, te ukazivao da se u spisu nalaze opisana rješenja Suda Bosne i Hercegovine i da je evidentno da postoje istrage kod Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH). U vezi s tim, Okružni sud je naveo razloge zašto nije prihvatio istaknuti prigovor i pozvao se na odredbe člana 13. stav 1. Zakona o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, kao i člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH. Zatim je Okružni sud naveo da je cijenio da se u konkretnom slučaju radi o istrazi, u kojoj fazi se utvrđuju okolnosti izvršenja krivičnih djela kao i kvalifikovanih radnji izvršenja, te da stoga taj sud smatra da je bez osnova prigovor odbrane da se radi o nenadležnom postupanju Tužilaštva, pa je iz tih razloga i odbio navedeni prigovor. Okružni sud je ukazao da u toku daljnje istrage postoji mogućnost da se Tužilaštvo BiH, kao i Tužilaštvo, koje je podnijelo prijedlog za produženje pritvora, usaglase u zavisnosti od sadržaja dokaza i izvrše međusobna ustupanja predmeta i time neće doći do povrede principa ne bis in idem.
14. Dalje, Okružni sud je razmotrio prijedlog za produženje pritvora, kao i izjašnjenja osumnjičenih i njihovih branilaca dato na održanom ročištu, te je na osnovu toga, kao i iz stanja predmetnog spisa, utvrdio da postoji osnovana sumnja kao opći uslov za produženje pritvora da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela, te da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
15. Postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za produženje pritvora da su apelant i ostali osumnjičeni počinili navedena krivična djela je utvrđeno Rješenjem o određivanju pritvora broj 11 0 K 030072 21 Kpp5-p od 18. septembra 2021. godine, a ona proizlazi i iz naredbi Tužilaštva o proširenju istrage od 4. oktobra 2021. godine. Okružni sud je istakao da je analizom dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora utvrdio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koje se protiv njih provodi istraga. Na ovakav zaključak upućuju iskazi saslušanih brojnih svjedoka i brojne dokumentacije dostavljene uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, kao i to da postoje brojne radnje koje se ogledaju u iskorištavanju službenog položaja, propuštanja preduzimanja radnji koje su bile u obavezi preduzeti, kao i preduzimanje radnji u pogledu pomaganja izvršenja krivičnog djela zloupotrebe položaja. Na osnovu analize navedenih dokaza, prema ocjeni Okružnog suda, osnovano se sumnja da je apelant učinio tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja iz člana 315. stav 4. u vezi sa stavom 1 i 2. KZRS za radnje opisane pod tačkom 2) prijedloga za produženje pritvora (sve detaljno opisano na str od 15. do 84. za apelanta).
16. Dalje, Okružni sud je potom ispitao prijedlog Tužilaštva u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je imao u vidu iskaze do sada saslušanih svjedoka, kao i odbrane apelanta (iznesenu na okolnosti krivičnog djela iz naredbe o proširenju istrage u odnosu na „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka), te da je u daljnjem toku istrage potrebno u svojstvu svjedoka saslušati više lica zaposlenih u Institutu, prije svega R. B., pomoćnicu direktora za pravna pitanja, koja je bila najbliži saradnik apelantu, koja je prema do sada prikupljenim dokazima bila u potpunosti upoznata sa svim provedenim postupcima javnih nabavki od Instituta koje su predmet ovih istraga i ostvarivala kontakte sa ponuđačima, a koja je također bila i predsjednik Komisije za nabavku termalnih kamera sa ponuđačem „A.R.M.S. sistemi” d.o.o. Banjaluka. Zatim je potrebno saslušati u svojstvu svjedoka i ostale članove Komisije za ovu nabavku V. Č. i V. M., a V. Č. posebno na okolnosti provedenih postupaka nabavki medicinskih respiratornih maski, koja je prema do sada prikupljenim dokazima ostvarivala direktnu komunikaciju sa B. A., predstavnicom ponuđača „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka, te svjedoka I. D. koja je bila angažovana u procedurama provedenih javnih nabavki po ugovoru o djelu kao stručno lice za javne nabavke i u skladu sa tim preduzimala brojne aktivnosti u provedenim postupcima. Također, u svojstvu svjedoka potrebno je saslušati N. B. i R. R. koji su prema dokumentaciji bili članovi Komisije za prijem medicinskih respiratornih maski, kao i N. Ć., I. S., radnike Instituta koji su zaprimali odijela isporučena od „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka. U svojstvu svjedoka potrebno je saslušati i Z. P. i D. Z., sekretarice u Institutu, koje rade i poslove prijema pošte, kao i G. B. i R. R., na okolnosti prijema robe koja je bila predmet nabavki u Institutu, te J. S., također zaposlenu u Institutu. Također, u svojstvu svjedoka, u daljnjem toku istrage, potrebno je saslušati i Z. B., koja je bila sekretar svih komisija za predmetne javne nabavke, a koja u dosadašnjem toku istrage nije saslušana jer se nalazi na bolovanju, a čiji iskaz je po ocjeni Tužilaštva od posebne važnosti za rasvjetljavanje inkriminsanih djela. S obzirom na to da je apelant obavljao funkciju direktora Instituta, koji je kao ugovorni organ proveo predmetne postupke javnih nabavki, a da su svi navedeni svjedoci zaposleni u toj ustanovi i kao takvi hijerarhijski bili podređeni apelantu kao direktoru i sa njim su u svakodnevnom kontaktu, navedene okolnosti, po ocjeni Okružnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak uticajem na navedene svjedoke, s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane, sve u namjeri da izbjegne ili umanji svoju krivičnu odgovornost.
17. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, suprotno tvrdnjama branilaca osumnjičenih i samih osumnjičenih, osnovan. Naime, Okružni sud je pojasnio da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za pritvor po ovom pritvorskom osnovu. Navedeno je da se apelantu na teret stavljaju tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, i to najteži oblik ovog krivičnog djela iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, koje je posebno teško krivično djelo s obzirom na sam način izvršenja i težinu posljedice, koje se ogledaju u činjenici da je apelant kao visokopozicionirani javni funkcioner iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, u više postupaka javnih nabavki u kratkom periodu zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u Institutu, koji je zaključkom Vlade Republike Srpske bio zadužen za nabavku medicinske opreme, lične zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, koji su u tom trenutku bili najpotrebniji građanima i medicinskom osoblju za zaštitu od virusa korona. Apelant je nekvalifikovanim pravnim licima koja su učestvovala u postupcima javnih nabavki omogućio pribavljanje velike imovinske koristi na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, i to: pravnom licu „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od najmanje 241.500,00 KM, pravnom licu „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od 550.000,00 KM, a pravnom licu „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM. Ono što predmetno krivično djelo čini posebno teškim, kako je navedeno, jest i činjenica da su pored velike štete za budžet Republike Srpske, čiji je priliv sredstava zbog situacije izazvane pandemijom bio znatno smanjen, a apelant kao direktor ugovornog organa bio u obavezi postupati s ciljem najekonomičnijeg trošenja budžetskih sredstava, izvršenjem krivičnog djela dovedeni u opasnost životi i zdravlje velikog broja zdravstvenih radnika koji su bili korisnici opreme, odnosno odijela i maski, za koje je utvrđeno da nisu bili za medicinsku upotrebu, niti su kao takvi mogli pružiti odgovarajuću zaštitu od tako opasnog virusa. Sve navedeno, kako je dalje ocijenio Okružni sud, ukazuje da je apelant postupanjem na naprijed opisani način, čineći tako teško krivično djelo koje spada u kategoriju krivičnih djela koruptivne prirode, svoj službeni položaj podredio ličnim interesima i interesima navedenih fizičkih i pravnih lica, a na štetu kako interesa života i zdravlja zdravstvenih radnika, čije je očuvanje zdravlja u tako teškoj globalnoj epidemiji bilo od neprocjenjivog značaja, tako i na štetu budžetskih sredstava.
18. Kod činjenice da je situacija izazvana pandemijom virusa korona iskorištena za pribavljanje velike koristi navedenim ponuđačima, na štetu budžetskih sredstava, a time i na štetu svih građana Republike Srpske, kao i na štetu zdravlja medicinskih radnika, korisnika nabavljene opreme, postupanje osumnjičenih na opisani način dovelo je do gubitka povjerenja javnosti u rad ustanove, kojoj je nakon proglašene pandemije povjereno preduzimanje svih aktivnosti s ciljem zaštite građana od virusa korona. Kroz brojna medijska izvještavanja, garantovana kroz slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ključnog temelja demokratije, koja ne samo da obavezuje štampu da izvještavaju javnost i građane o pitanjima od javnog interesa, što predmetni slučaj u potpunosti jest, već i građani imaju pravo da prime informacije i ideje od javnog interesa, građani ne samo Republike Srpske i BiH već i regiona sa velikom pažnjom prate dešavanja u vezi s predmetnim slučajem. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je zaključio da bi zbog puštanja osumnjičenih na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanja javnog reda zbog nezadovoljstva građana.
19. Okružni sud je naveo da nije prihvatio navode odbrane da se po navedenom osnovu ne može produžiti pritvor iz razloga što rješenjem o određivanju pritvora odbijen prijedlog po navedenom osnovu. U konkretnom slučaju, cijeneći da je nakon određivanja pritvora proširene istrage u pogledu radnji opisanih u prijedlogu za produženje pritvora, jasno je da su postojali uslovi da se pritvor produži i po navedenom pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Opšte je poznato da je cjelokupno čovječanstvo zabrinuto pojavom virusa COVID-19, da se s ciljem sprečavanja širenja zaraze preuzimaju razne mjere zaštite da je navedeni virus proizveo mnogobrojne smrtne slučajeve, da su mnogobrojne okolnosti još uvijek nerazjašnjenje u pogledu nastanka virusa njegovog širenja, pa cijeneći sve opisane radnje za koje se sumnjiče osumnjičeni, postoji opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu moglo doći do uznemirenja građana, a time narušavanja javnog reda i mira, pa je iz tih razloga Okružni sud usvojio prijedlog Tužilaštva u pogledu produženja pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.
20. Okružni sud nije prihvatio prijedlog branilaca kao i osumnjičenih da se kao restriktivne mjere odrede neke od mjera zabrane kao što su zabrana sastajanja sa određenim lica, odlazak do firmi iz razloga što se na pouzdan način navedenim mjerama ne bi postigla svrha, a to je sprečavanje uticaja na svjedoke. Okružni sud je ocijenio da je osnovan stav Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu kod osumnjičenih bila stvorena mogućnost da drugim vidovima komunikacije, kao što su telefonskim putem, email porukama, izvrše uticaj na svjedoke, pa iz tih razloga sud nije prihvatio prijedlog branilaca za određivanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora
21. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktbra 2021. godine.
22. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore iz žalbi branilaca apelanta i osumnjičenih Slavka Bojića i Saše Markovića kojima se osporava stvarna nadležnost Okružnog suda i ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka
e) ZKPRS te je ponovio stav Okružnog suda, sa kojim je saglasan.
23. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih sprovodi istraga, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS. Obrazlažući postojanje zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u pobijanom rješenju je navedeno da dokazi, koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji su cijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, zatim dokazi koji su pribavljeni u dosadašnjem toku trajanja istrage, te oni dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se istraga sprovodi.
24. Vrhovni sud je potom zaključio da su za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka
b) ZKPRS u pobijanom rješenju dati detaljno obrazloženi razlozi (str. 90, 91. i 92.), koje Vrhovni sud prihvata kao valjane. Posebno je ukazano da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene i da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u pobijanom rješenju, ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
25. Vrhovni sud je potom za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS naveo da se u pobijanom rješenju pravilno cijeni i obrazlaže da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, s obzirom na način, okolnosti i vrijeme izvršenja, te težinu posljedice. U odnosu na apelanta se cijeni njegova pozicija u Institutu, a sve to u povezanosti da se tereti za djelo počinjeno u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja, uzrokovanog pandemijom, da je u više postupaka javnih nabavki, u kratkom vremenskom periodu, zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u Institutu, koje je bilo zaduženo za nabavku medicinske opreme i druge zaštitne opreme i sredstava, koji su, u navedenim okolnostima, bili najpotrebniji medicinskom osoblju i građanima s ciljem zaštite od navedenog virusa. Navedene okolnosti, u kojima je bilo ugroženo zdravlje ljudi i medicinskih radnika, kao cjelokupne populacije, dovode se u vezu s odnosom ličnih interesa svih osumnjičenih i interesa tih ljudi. Težinu djela pravilno cijeni pobijano rješenje i s aspekta visine štete za budžet Republike Srpske, naglašavajući vrijeme i okolnosti izvršenja djela za koje se osumnjičeni terete. Osim navedenih i detaljno obrazloženih okolnosti koje u svojoj ukupnosti ne predstavljaju samo bitne elemente krivičnog djela za koje se istraga sprovodi, kako se to ukazuje žalbama branilaca osumnjičenih, pravilno se cijene i obrazlažu, u pobijanom rješenju, i činjenice koje se odnose na medijska izvještavanja o predmetnom slučaju i u vremenu relevantnom za odlučivanje o pritvoru i zainteresovanost građana jer se radi o pitanjima od javnog interesa. Na tim osnovama pravilno se izvodi zaključak da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage, kojom su obuhvaćena nova krivična djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da je do povrede došlo zbog toga što su u predmetnom postupku postupali stvarno nenadležni Okružni sud i Tužilaštvo jer se za istovjetno krivično djelo protiv njega vodi postupak pred Sudom BiH, kao i da „nezakonit“ pritvor ne može konvalidirati ni naknadno ustupanje krivičnog gonjenja od Tužilaštva BiH Republičkom javnom tužilaštvu u Banjaluci. Dalje, apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS i navodi da su se sudovi na ovaj pritvorski razlog opredijelili po proteku vremena više od jedne godine, od dana počinjenja navodne radnje izvršenja krivičnog djela i za koje vrijeme su osumnjičeni i druga lica koja se s njim stavljaju zajedno bili na slobodi, da je sve vrijeme apelant obavljao poslove i radne zadatke direktora Instituta i imao kontakt s drugim zaposlenim u Institutu, pa time i članovima komisija, da se iz priloga prijedloga za određivanje i produženje pritvora uočava da je postupajući tužilac pribavio iskaze svjedoka – članova Komisija za javne nabavke, ali i objektivne dokaze – izuzeo sve isprave u vezi s radom Komisije, pa je u vezi s tim ostao paušalan i proizvoljan stav suda o ovom pritvorskom osnovu, lišen konkretizacije i navođenja postojanja takvih činjenica i okolnosti koje ukazuju na naročite okolnosti koje bi dovele do rizika po istragu. Apelant smatra da su navodi suda „hipotetički, presumpcijski i apstraktni, lišeni bilo kakve konkretizacije činjenica i okolnosti iz kojih proističe realna opasnost da bi apelant puštanjem na slobodu mogao uticati na te svjedoke“, slijedom toga uticati na istragu i dovesti je u pitanje, čime sud nije dao dovoljne i relevantne razloge kako to zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije. Dalje, apelant navodi da mu je pritvor produžen i po tački g) stav 1. člana 197. ZKPRS, iako pritvor po ovom osnovu nije bio određen, te da težina krivičnog djela ili njegove posljedice, same za sebe, nisu i ne mogu biti dovoljne za određivanje pritvora po ovom zakonskom osnovu i da su potpuno izostali konkretni razlozi i argumenti koji upućuju na postojanje stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda i mira. Obrazlažući ovaj pritvorski osnov na opisani način, Vrhovni sud je zanemario žalbene navode pa i ukazanu praksu Ustavnog suda, Evropskog suda za ljudska prava i Preporuku Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec ( 2006) 13). Osporeno rješenje Vrhovnog suda je ostalo bez argumentacije i konkretizacije zaključka suda, da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda (apelant je ukazao na praksu iz AP 6559/18). Iako prvobitnim rješenjem o određivanju pritvora pritvor nije bio određen po ovom pritvorskom osnovu (član 197. stav 1. tačka g) ZKPRS), kada obrazlaže potrebu „produženja” pritvora zbog uznemirenja javnosti sud zaključuje „da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage, kojom su obuhvaćena nova krivična djela“ (str. 10. pasus treći rješenja). Iznoseći ovakav zaključak, sud ga ne argumentuje niti jednom činjenicom i okolnošću. Imajući u vidu da Vrhovni sud obrazlažući potrebu pritvora po ovom pritvorskom osnovu veže za naredbu o proširenju istrage i s aspekta eventualnog puštanja osumnjičenih, to je jasno i određeno, potrebu pritvora fokusirao i na osumnjičenog Vladimira Vuletića, mada je taj osumnjičeni (direktor „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka) 2. novembra 2021. godine ispitan od tužioca Tužilaštva i nakon toga pušten da se brani sa slobode. Potonje dešavanje je u konačnom direktan pokazatelj različitog pristupa tužioca prema osumnjičenim i diskriminiranja apelanta u njegovom procesnom položaju pred sudom, pa i uprkos obavezi tužioca da pruža zaštitu i garanciju funkcionalnog sistema zaštite ljudskih prava, jednaku primjenu zakona za sve i jednak pristup sudu za sve. Apelant posebno podsjeća da je u postupku i na ročištima za određivanje i produženje pritvora sudu ukazivao na odredbe čl. 181. i 185. ZKPRS, odnosno obavezu suda da se prema osumnjičenom umjesto pritvora kao teže mjere, izreknu mjere zabrane kao blaže mjere, a kojima se može postići ista svrha propisana članom 181. stav 1. ZKPRS. Niti jedan sud nije iznio razloge koji isključuju ovakav prijedlog odbrane. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri na način da će „obustaviti“ izvršenje osporenih rješenja, ukinuti pritvor protiv apelanta i odmah ga pustiti na slobodu.
II.Odgovor na apelaciju
27. Tužilaštvo je u svom odgovoru navelo da je iz pobijanih odluka evidentno da su sudovi u obrazloženju dali potpune i jasne razloge koji opravdavaju postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret kao općeg uslova za pritvor, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS, kao i jasne i argumentovane razloge u pogledu neophodnosti pritvora kao najstrože mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, čija se svrha ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera. Tužilaštvo je navelo da su bez osnova navodi apelacije u pogledu stvarne nenadležnosti Tužilaštva, a time i Okružnog suda i Vrhovnog suda jer Tužilaštvo BiH vodi istragu zbog istog krivičnog djela protiv istog osumnjičenog. U vezi s tim, Tužilaštvo je naglasilo da ono vodi istragu protiv apelanta zbog tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i
2. KZRS, u vezi sa tri provedena postupka javnih nabavki s pravnim licima „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka i ,,Promeding“ d.o.o. Laktaši, „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka i ,,Promeding“ d.o.o. Laktaši i „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka, dok je pred Tužilaštvom BiH vođena istraga protiv apelanta i Saše Markovića samo u vezi s jednim postupkom javne nabavke („Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka i ,,Promeding“ d.o.o. Laktaši. U međuvremenu je Tužilaštvo BiH dopisom broj T 20 0 KTK 0018848 20 od 1. novembra 2021. godine tom Tužilaštvu dostavilo na nadležno postupanje predmet broj T20 0 KTK 0018848 20 protiv osumnjičenih apelanta i Saše Markovića, imajući u vidu da se u konkretnom predmetu vodi istraga protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS koje je učinio u svojstvu direktora Instituta, na koju funkciju je imenovan od Vlade Republike Srpske. Netačni su navodi apelacije da se istraga u ovom predmetu vodi od juna 2020. godine, a pritvor apelantu predlaže i određuje u septembru 2021. godine kada se ispituje za dva krivična djela, a kod produženja pritvora za novo krivično djelo, iako su sva tri djela učinjena u periodu mart – april 2020. godine. Naime, Tužilaštvo je postupajući po prijavama izvršenja predmetnih krivičnih djela preduzimalo neophodne mjere i radnje s ciljem provjere osnovanosti navoda iz prijave, a naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta donijelo 13. septembra 2021. godine zbog dva krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, a 4. oktobra 2021. godine naredbu o proširenju istrage protiv istog osumnjičenog zbog istog krivičnog djela, nakon čega je osumnjičenom odmah i omogućeno da se pred tužiocem izjasni na okolnosti izvršenja krivičnih djela za koja se tereti, i to 16. septembra 2021. godine i 8. oktobra 2021. godine. Tužilaštvo je posebno istaklo da se radi o vrlo složenom i kompleksnom predmetu visoke korupcije, u kojem se istraga vodi protiv šest osumnjičenih lica, sve u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki, za vrijeme trajanja vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja proglašenog usljed epidemije koronavirusa na teritoriji Republike Srpske. Apelant je kao visokopozicionirani javni funkcioner, iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, u više postupaka javnih nabavki u kratkom periodu zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u Institutu, koja ustanova je zaključkom Vlade Republike Srpske zadužena za nabavku medicinske opreme, lične zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, koji su u tom trenutku bili najpotrebniji građanima i medicinskom osoblju za zaštitu od virusa korona, kako bi nekvalifikovanim pravnim licima koja su učestvovala u postupcima javnih nabavki omogućio pribavljanje velike imovinske koristi, na štetu sredstava budžeta Republike Srpske i to pravnom licu „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od najmanje 241.500,00 KM, pravnom licu „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od 550.000,00 KM, a pravnom licu „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM. Konačno, Tužilaštvo je istaklo da su neosnovani i apelantovi navodi o navodnom diskriminirajućem postupanju Tužilaštva prema apelantu u odnosu na osumnjičenog Vladimira Vuletića, protiv kojeg nakon ispitivanja od tužioca nije podnesen prijedlog za određivanje pritvora. Činjenica da Tužilaštvo nije stavilo prijedlog za određivanje pritvora protiv osumnjičenog Vladimira Vuletića koji se tereti da je kao pomagač izvršio jedno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS ni na koji način nije od uticaja na egzistiranje pritvora protiv apelanta jer je iz samog rješenja o produženju pritvora evidentno da je on produžen ne samo zbog krivičnog djela za koja se sumnjiči da je učinio zajedno sa Vladimirom Vuletićem već i zbog drugih krivičnih djela koja su mu naredbom o sprovođenju i naredbom o proširenju istrage stavljena na teret.
28. Vrhovni sud je odgovorio da su izneseni argumenti u apelaciji, koji su sadržajem identični onima iz žalbe apelantovog branioca, koja je izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda, Okružnog suda od 14. oktobra 2021. godine, o produženju pritvora, bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u navedenom rješenju Vrhovnog suda od 25. oktobra 2021. godine i koji prigovori su ocijenjeni kao neosnovani.
29. Okružni sud je naveo da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
38. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, koja se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je produžena mjera pritvora za dva mjeseca. Budući da pritvor produžen osporenim rješenjem može trajati najduže do 16. decembra 2021. godine ili do nove odluke suda, proizlazi da je pritvor, koji je osporen ovom apelacijom, istekao.
39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja se lišava slobode mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
41. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne problematizuje postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti. Apelant ukazuje da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS. Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opći principi
43. Apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Okružni sud pozvao u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije konkretizovao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utičući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, kao i da postoji stvarna opasnost da će, u slučaju njegovog puštanja na slobodu, doći do narušavanja javnog reda. Osim toga, apelant osporava stvarnu nadležnost Tužilaštva i redovnog suda.
44. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1. ZKPRS, dakle pored postojanja osnovane sumnje i zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticajem na svjedoke ometati daljnju istragu i zbog postojanja vanrednih okolnosti usljed kojih bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
Ometanje istrage
45. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, navedena osnova može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
46. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (vidi Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Također, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, što je u osporenom rješenju Okružnog suda detaljno objašnjeno (str. 90, 91. i 92), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno su navedeni svjedoci koje treba saslušati u daljnjem toku istrage, s obrazloženjem njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. Radi se o svjedocima koji su zaposleni u Institutu, u kojem je apelant bio direktor, a prema podacima i dokazima iz spisa, ovi svjedoci (poimenično navedeni u pobijanom rješenju) raspolažu određenim saznanjima u vezi s djelom za koje se osumnjičeni terete. Također, u svojstvu svjedoka u daljnjem toku istrage potrebno je saslušati i Z. B., koja je bila sekretar svih komisija za predmetne javne nabavke, a koja dosadašnjem toku istrage nije saslušana jer se nalazi na bolovanju, a čiji iskaz je po ocjeni Tužilaštva od posebne važnosti za rasvjetljavanje inkriminisanih djela. S obzirom na to da je apelant obavljao funkciju direktora Instituta, koji je kao ugovorni organ proveo predmetne postupke javnih nabavki, a da su svi navedeni svjedoci zaposleni u toj ustanovi i kao takvi hijerarhijski bili podređeni kao direktoru i s njim su u svakodnevnom kontaktu, navedene okolnosti po ocjeni Okružnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak uticajem na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane, sve u namjeri da izbjegne ili umanji svoju krivičnu odgovornost.
48. Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je on naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnovu za produžavanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Stvarna nadležnost
49. U pogledu apelantovih navoda kojim osporava nadležnost Tužilaštva te Okružnog i Vrhovnog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3372/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) ispitao identične navode apelanata. U toj odluci, Ustavni sud je zaključio (tačka 38) da „nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su odluku o određivanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom […].“ Naime, i u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u toku istraga koju vodi Tužilaštvo (povodom koje je donijeto rješenje o određivanju i produžavanju pritvora apelantu), ali i istraga koju vodi Tužilaštvo BiH. Također, iz osporenih odluka (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu odluke) jasno proizlazi zašto su redovni sudovi zaključili da su istaknuti prigovori neosnovani. Dakle, bez obzira na činjenicu da su dva tužilaštva vodila postupak i da su dva suda (Okružni sud i Sud BiH) donijela određene odluke, Ustavni sud može samo da konstatuje da je rješenja osporena apelacijom donio sud koji je smatrao da je nadležan, zakonom ustanovljen, koji je postupao po prijedlogu nadležnog Tužilaštava za određivanje pritvora i u skladu sa zakonskim odredbama, pa ukazivanje na neki drugi postupak pred drugim sudom ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja, niti povredu garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
50. Konačno, suprotno navodima apelanata koji ukazuju da sud nije ispitao mogućnost izricanja blažih mjera, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je vijeće Okružnog suda zaključilo da se samo mjerom pritvora može ostvariti svrha zbog koje je pritvor određen i produžen te Ustavni sud nalazi da je dato obrazloženje u svojoj sveukupnosti jasno i obrazloženo.
Narušavanje javnog reda
51. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora.
52. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja rješenja kojim je apelantu odredio pritvor zaključio da nije osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog ovog osnova (detaljno opisano u uvodnom dijelu ove odluke). Okružni sud je zaključio da nije dokazano, niti je valjano obrazloženo, da postoje vanredne okolnosti vezane za način izvršenja ili posljedice učinjenog krivičnog djela, zbog kojih bi puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Okružni sud je istakao da posljedice učinjenog krivičnog djela, u vidu nanošenja štete budžetu Republike Srpske, nisu takve da bi mogle izazvati veće uznemirenje i revolt javnosti, te da bi dovele do većeg okupljanja građana i remećenja javnog reda i mira jer činjenice ne ukazuju na postojanje takve mogućnosti. Postojanje većeg interesovanja predstavnika medija za ovaj krivični postupak i njihovo prenošenje informacija u vezi sa tim po mišljenju Okružnog suda ne znači da je vođenje postupka izazvalo veće uznemirenje javnosti, niti da bi ga moglo izazvati.
53. Nasuprot tome, Okružni sud je u osporenom rješenju kojim je apelantu produžio pritvor zaključio da je ovaj uslov ispunjen. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ta okolnost sama po sebi može dovesti do određenih sumnji vezano za način na koji je postupao Okružni sud budući da je on u odnosu na iste osnove i svjestan istih činjenica postupao drugačije kada je određivao pritvor apelantu (vidi, mutatis mutandis, Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stav 78, 9. juni 2009).
54. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To, međutim, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
55. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost s aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red.
56. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti i najzad zainteresovanosti medija, a time i javnosti o sumnjama za počinjenje navedenog krivičnog djela, te izvještavanja o tome u informativnim emisijama. Sve navedene okolnosti su od Vrhovnog i Okružnog suda ocijenjene kao vanredne okolnosti, koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda.
57. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporeno rješenje o produžavanju pritvora donijeli imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i način za koji se sumnja da je krivično djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice, ako apelantu ne bude produžena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a. S tog aspekta, Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, obrazlažući te okolnosti visinom propisane kazne, načinom izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči i zainteresovanošću medija, odnosno informisanjem javnosti o navedenom slučaju. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
58. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a.
59. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 16. decembra 2021. godine, mora osigurati garancije člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
60. Konačno, u vezi s apelantovim navodima da je protiv njega izvršena diskriminacija, Ustavni sud, u skladu sa svim materijalima koje posjeduje, smatra da ovaj dio apelacije ne upućuje da je apelant na bilo koji način diskriminisan, te se stoga Ustavni sud neće baviti tim navodima. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su odluku o produžavanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKP-a, te kada ih je drugostepeni sud potvrdio, uz zaključak da je pritvor jedina adekvatna mjera, a činjenice koje apelant navodi u vezi s istragom pred drugim tužilaštvom ne utiču na suštinu garancija iz osporenih rješenja.
63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić