Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3650/21 (H. R.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3650/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3650/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hajrudin Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Ramić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 022123 18 Uvp od 27. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Sanela Kožo advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 022123 18 Uvp od 27. maja 2021. godine.

2. Zaključkom Službe za boračka pitanja Opštine Ilidža (u daljnjem tekstu: Opština Ilidža) od 3. februara 2010. godine odbačen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, jer je nastupila zastarjelost koja se odnosi na rokove za podnošenje predmetnog zahtjeva.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Opštine Ilidža od 3. februara 2010. godine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 12. avgusta 2014. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstva) od 12. avgusta 2014. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 09 0 U 022123 14 U od 19. marta 2018. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 19. marta 2018. godine Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 022123 18 Uvp od 27. maja 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 48. stav (1) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da nadležni organ po službenoj dužnosti vodi postupak za donošenje novog rješenja o pravima ratnog vojnog invalida kome je procenat vojnog invaliditeta utvrđen privremeno, dok je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da rješenje iz stava (1) ima pravno djelovanje od prvog dana po isteku važnosti rješenja kojim su bila utvrđena prava. Takođe, da je odredbama člana 48. stav (3) naprijed navedenog zakona propisano da, ako ratni vojni invalid iz tog člana ne pristupi na pregled ili na drugi način onemogući da ljekarska komisija iz člana 47. tog zakona da nalaz i mišljenje, smatraće se da je odustao od zahtjeva za ostvarivanje prava prema tom zakonu, dok je odredbama člana 48. stav (4) propisano da u slučaju iz prethodnog stava pravo prestaje sa danom do koga je bilo utvrđeno privremeno pravo. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju apelant (kojem je privremenim rješenjem Opštine Novi Grad Sarajevo od 17. marta 1994. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu) nije odazvao na pregled pred nadležnom ljekarskom komisijom (u postupku za donošenje novog rješenja koji je nadležni organ vodio po službenoj dužnosti). Stoga je predmetni postupak za priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida obustavljen 24. februara 1999. godine, pa je apelantu, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, svojstvo ratnog vojnog invalida prestalo tog dana (24. februara 1999. godine). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 35. stav (1) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da prava prema tom zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja, zastarijevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja. Vrhovni sud je ukazao da je naprijed navedeni zakon stupio na snagu 20. juna 2004. godine, pa da je rok za podnošenje zahtjeva za rješavanje o pravima koja proističu iz tog zakona bio 20. jun 2007. godine. Kako je apelant u konkretnom slučaju predmetni zahtjev podnio 14. decembra 2009. godine, proizlazi da je isti podnesen van roka koji je predviđen odredbama naprijed citiranog člana 35. stav (1) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, jer je podnesen nakon 20. juna 2007. godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Dalje ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je rješenjem Opštine Novi Grad Sarajevo od 17. marta 1994. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, pa da, dakle, kod njega postoji invalidnost od 60%, kao i da tu činjenicu niko ne spori. Međutim, navodi da je redovnim sudovima sporno da li on ima svojstvo ratnog vojnog invalida (koje je regulisano odredbama člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), te da o njegovom zahtjevu za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida nije odlučeno u skladu da naprijed navedenim zakonskim odredbama.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1827/19 od 10. septembra 2019. godine i AP-2159/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3650/21 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio