Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1704/20 (J. Đ.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1704/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1704/20, rješavajući apelaciju Jelene Đuranović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Đuranović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 027725 19 Rev od 12. februara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Rs 027725 18 Rsž od 16.

maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 Rs 027725 17 Rs od 25. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelena Đuranović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kneževa, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 027725 19 Rev od 12. februara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 027725 18 Rsž od 16. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 027725 17 Rs od 25. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 10. novembra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantkinjinom zastupniku.

5. Apelantkinjin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 027725 17 Rs od 25. decembra 2017. godine odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba u dijelu u kojem je tražila da sud poništi kao nezakonita rješenja načelnika tužene od 27. decembra 2016. i 19. januara 2017. godine (stav I), dok je odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da apelantkinja, nakon što je rešenjem tužene od 14. decembra 2016. godine razriješena vršioca dužnosti načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove, ima pravo da kod tužene bude raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo odgovarajuće radno mjesto za koje ispunjava posebne uslove, da se poništi rješenje načelnika tužene o prestanku radnog odnosa od 28. februara 2017. godine, da sud naloži tuženoj da apelantkinju vrati na rad na način da je rasporedi na odgovarajuće radno mjesto radi obavljanja poslova i radnih zadataka u skladu sa njenom stručnom spremom i sposobnostima stečenim radom, da sud naloži tuženoj da na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa apelantkinji za period od marta 2017. zaključno sa oktobrom 2017. godine isplati iznose precizno navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i da sud obaveže tuženu da Poreskoj upravi Republike Srpske uplati za apelantkinju doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za utuženi period (stav II), te je apelantkinja obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja diplomirani inženjer građevinarstva i da je radni odnos zasnovala kod tužene kao pripravnik, nakon čega je primljena u radni odnos na određeno vrijeme, na period od 29. juna 2011. do 1. oktobra 2012. godine, da je rješenjem načelnika tužene od 1. oktobra 2012. godine primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme, na radno mjesto stručni saradnik za prostorno uređenje i urbanizam, te da je apelantkinja od 29. decembra 2012. godine vršila dužnost načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno - komunalne poslove i da je razriješena te dužnosti rješenjem načelnika tužene od 14. decembra 2016. godine. Zatim, navedeno je da je rješenjem Upravne inspekcije od 18. januara 2013. godine naloženo načelniku tužene da ukine, između ostalih, i rješenje od 1. oktobra 2012. godine kojim je apelantkinja primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme, nakon čega je apelantkinja rješenjem načelnika tužene od 4. juna 2013. godine ponovo primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za prostorno uređenje i urbanizam, te da je načelnik tužene po nalogu upravne inspekcije rješenjem od 25. septembra 2013. godine ukinuo rješenje od 4. juna 2013. godine. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je rješenjem tužene od 27. decembra 2016. godine apelantkinja primljena u radni odnos na određeno vrijeme, na period od dva mjeseca i raspoređena na radno mjesto komunalni policajac i da je apelantkinjin prigovor protiv tog rješenja odbijen rješenjem tužene od 19. januara 2017. godine, te da je apelantkinja protiv tog rješenje podnijela žalbu Odboru za žalbe i da o toj žalbi nije odlučeno. Takođe je utvrdio da je načelnik tužene donio rješenje od 28. februara 2017. godine kojim je utvrđeno da apelantkinji prestaje radni odnos sa tim danom zbog isteka vremena na koje je zasnovan, da je apelantkinja protiv navedenog rješenja izjavila žalbu Odboru za žalbe o kojoj nije odlučeno, te da je predmetnu tužbu podnijela 5. maja 2017. godine.

9. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja, s obzirom na radna mjesta na kojima je bila raspoređena kod tužene, imala status opštinskog službenika u smislu odredbe člana 59 stav 2 tačka b Zakona o službenicima i namještenicima u jedinicama lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Zakon o službenicima) u vezi sa članom 6 stav 2 Zakona o komunalnoj policiji, te da se stoga u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o službenicima, koji je lex specialis u smislu odredbe člana 1 tog zakona u vezi sa odredbom člana 2 stav 2 Zakona o radu i člana 10 stav 1 Zakona o komunalnoj policiji. Ukazao je da je odredbom člana 151 Zakona o propisano da protiv akta kojim je odlučeno o njegovim pravima službenik ima pravo da podnese prigovor (stav 2), da se prigovor podnosi načelniku opštine u roku od osam dana od dana prijema rešenja a načelnik opštine dužan je da o prigovoru odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja (stav 3), da ako službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, službenik može da se obrati Odboru za žalbe u roku od 15 dana od prijema odluke (stav 5), te da, ako Odbor za žalbe nije odlučio o žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana isteka roka za rešavanje po žalbi (stav 6). S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je apelantkinja protiv rješenja od 27. decembra 2016. godine (kojim je primljena u radni odnos na određeno vrijeme na radnom mjestu komunalni policajac) blagovremeno podnijela prigovor 28. decembra 2016. godine, da je načelnik opštine blagovremeno rešenjem od 19. januara 2017. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor, te da je apelantkinja blagovremeno 27. januara 2017. godine podnijela žalbu Odboru za žalbe koji o toj žalbi nije odlučio u roku od 30 dana od podnošenja žalbe. S obzirom na to da je rok za odlučivanje o žalbi istekao 27. februara 2017. godine a rok za podnošenje tužbe od 30 dana istekao 29. marta 2017. godine, dok je predmetna tužba podnesena 5. maja 2017. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba u dijelu kojim su pobijana rješenja od 27. decembra 2016. i 19. januara 2017. godine nije blagovremena, te je tužbu odbacio primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Nadalje je naveo da kod zaključka o neblagovremenosti tužbe u dijelu u kojem je pobijano rješenje 27. decembra 2016. godine pravno djejstvo tog rješenja nije prestalo, te kako je isteklo vrijeme na koje je apelantkinja shodno tom rješenju primjena u radni odnos kod tužene (dva mjeseca), Osnovni sud je zaključio da je apelantkinji radni odnos prestao zakonito, u smislu odredaba člana 14 stav 1 tačka 1 i 14 Zakona o službenicima. Nadalje je ukazao da se, shodno odredbama čl. 119, 120 i 121 Zakona o lokalnoj samoupravi, upražnjena radna mjesta u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave popunjavaju putem javnog konkursa. S tim u vezi je istakao da je apelantkinja primljena u radni odnos kod tužene bez prethodno sprovedene konkursne procedure, što je utvrdio upravni inspektor prilikom vršenja isnpekcijskog pregleda i apelantkinja u svom iskazu datom na glavnoj raspravi, te da je stoga apelantkinja nezakonito zasnovala radni odnos kod tužene. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinji rešenjem tužene od 28. februara 2017. godine zakonito prestao radni odnos, te je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo poništenje navedenog rešenja (stav II izreke). S obzirom na to da nije utvrdio da je apelantkinji radni odnos prestao nezakonito, odbio je kao neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantkinja tražila vraćanje na rad, isplatu izgubljene zarade sa zakonskim kamatama i uplatu doprinosa, te zahtjev kojim je apelantkinja tražila da bude raspoređena kod tužene na neodređeno vrijeme.

11. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 027725 18 Rsž od 16. maja 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 151 i 153 Zakona o službenicima, te, kako Odbor za žalbe nije odlučio o žalbi protiv rješenja o prijemu u radni odnos na određeno vrijeme koju je apelantkinja izjavila 27. januara 2017. godine u zakonom propisanom roku koji je istekao 27. februara 2017. godine, a apelantkinja je predmetnu tužbu podnijela 5. maja 2017. godine, ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužba u tom dijelu neblagovremena, te istakao da je rješenje o prijemu apelantkinje u radni odnos na određeno vrijeme od dva mjeseca od 27. decembra 2016. godine postalo pravosnažno. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantkinjino pozivanje na rješenje o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme 1. oktobra 2012. godine, kojim je bio utvrđen prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu stručni saradnik za prostorno uređenje i urbanizam zbog rada na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine, te rješenje načelnika opštine od 4. juna 2013. godine kojim je utvrđeno da apelantkinja ispunjava uslove i da se prima u radni odnos na neodređeno vrijeme na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za prostorno uređenje i urbanizam, po javnom konkursu od 5. aprila 2013. godine. S tim u vezi je istakao da je načelnik tužene, po nalogu upravne inspekcije, donio rješenje od 25. septembra 2013. godine kojim su ukinuti odluka o izboru apelantkinje za kandidata sa kojim će biti zasnovan radni odnos od 3. juna 2013. godine i rješenje o prijemu apelantkinje u radni odnos na neodređeno vrijeme od 4. juna 2013. godine, koja su postala pravosnažna jer ih apelantkinja nije pobijala. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud zauzeo pravilno stanovište da je neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 27. februara 2017. godine, jer je tim rješenjem samo utvrđeno da je apelantkinjin radni odnos kao službenika zaposlenog na određeno vrijeme prestao zbog proteka vremena od dva mjeseca, za koji period je i bio zasnovan, te da je stoga pravilno odbijen i apelantkinjin zahtjev za utvrđenje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, vraćanje na rad, isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Pri tome je naglasio da apelantkinjini žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je apelantkinja bila službenik u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i da je samo privremeno na dva mjeseca raspoređena na radno mjesto komunalnog policajca nemaju uporišta u dokazima, u prvom redu pojedinačnim aktima tužene kojim je rješavano o apelantkinjinim pravima i obavezama iz radnog odnosa.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 027725 19 Rev od 12. februara 2020. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Ukazao je na sadržaj odredaba čl. 151 i 153 Zakona o službenicima i podržao zaključak da je predmetna tužba neblagovremena u dijelu kojim su pobijana rješenja od 27. decembra 2016. i 19. januara 2017. godine, kao i razloge koje su s tim u vezi dali nižestepeni sudovi, te je istakao da su apelantkinjini revizioni prigovori u tom pravcu neosnovani. S obzirom na to da se nižestepeni sudovi, usljed zaključka o neblagovremenosti tužbe u tom dijelu, nisu bavili zakonitošću rješenja od 27. decembra 2016. godine o prijemu tužiteljke u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od dva mjeseca, ocijenio je neosnovanim apelantkinjine revizione navode da je nižestepenim presudama „propušteno da se utvrdi da je nezakonito“ to rješenje. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 141 stav 1 Zakona o službenicima propisano da službeniku prestaje radni odnos istekom vremena na koje je zasnovan. S obzirom na to da je apelantkinja rješenjem od 27. decembra 2016. godine radni odnos kod tužene zasnovala na određeno vrijeme, u kom slučaju radni odnos po samom zakonu prestaje istekom vremena na koje je zasnovan, zaključio je da su nižestepeni sudovi zauzeli pravilno stanovište kada su zaključili da je zakonito rješenje tužene od 28. februara 2017. godine i kada su odbili apelantkinjin zahtjev da se ponište pobijana rješenja, zahtjev za radno-pravnu reintegraciju i za isplatu izgubljene plate za periode i u iznosima kao u izreci prvostepene presude. S obzirom na to da je apelantkinja pravosnažnim rješenjem od 14. decembra 2016. godine razriješena dužnosti načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne djelatnosti (čija pravosnažnost prezumira zakonitost tog rješenja) i da je zakonito rješenje tužene od 28. februara 2017. godine o prestanku apelantkinjinog radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je apelantkinja, nakon što je rješenjem tužene od 14. decembra 2016. godine razriješena vršioca dužnosti načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove, ima pravo da bude raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo odgovarajuće radno mjesto, jer je zaštitu tog prava apelantkinja mogla tražiti nakon donošenja tog rješenja, a što ne može sa osnovom tražiti u predmetnoj parnici. Pri tome je istakao da su bez značaja za pravilnost pobijane presude apelantkinjino pozivanje na Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave Opštine Kneževo i na postojeće upražnjeno radno mjesto na koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te da, kako predmet spora u predmetnoj parnici nije bilo rješenje tužene od 1. oktobra 2012. godine, zaključio da apelantkinja „ne može sa osnovom ukazivati u reviziji na to rješenje“. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, nema mjesta revizioni prigovor da drugostepena presuda nije obrazložena, jer sadrži valjane razloge u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava - Zakona o službenicima, kao lex specialis propisa u odnosu na Zakon o radu, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U konačnici je naveo da ostali navodi revizije nisu od uticaja na zakonitost drugostepene presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinja navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da je nepravilna odluka kojom su redovni sudovi odbacili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja od 27. decembra 2016. i 19. januara 2017. godine, jer se radi o zahtjevu koji predstavlja pravno jedinstvo sa zahtjevom za poništenje rješenja od 28. februara 2017. godine, a za koji su sudovi utvrdili da je blagovremen. Nadalje, navodi da njen radni odnos na neodređeno vrijeme, zasnovan rješenjem od 1. oktobra 2012. godine, nikada nije prestao jer tužena nikada nije poništila, ukinula ili na drugi način stavila van snage navedeno rješenje uprkos nalogu upravnog inspektora i da nalog za ukidanje rješenja i ukidanje rješenja nisu iste pravne radnje. Apelantkinja se s tim u vezi pozvala na stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2737/15 od 25. oktobra 2017. godine i stav Okružnog suda iz Presude broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine. Navodi da je, shodno tome, navedeno rješenje konvalidiralo, u smislu odredaba čl. 248 stav 2 i 249 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku, te da apelantkinja nije mogla zasnovati radni odnos na određeno vrijeme jer se već nalazila u radnom odnosu kod istog poslodavca na neodređeno vrijeme neprekidno duže od sedam godina, iz kog razloga je osnovan apelantkinjin zahtjev za poništenje rješenja od 28. februara 2017. i rješenja od 27. decembra 2016. godine. Apelantkinja nadalje navodi da osporene odluke ne sadrže stav o pitanju primjene Zakona o radu iako je apelantkinja u toku cijelog postupka isticala da Zakon o lokalnoj samoupravi ne reguliše situaciju kada lice kod poslodavca provede više od dvije godine u radnom odnosu na određeno vrijeme, usljed čega je došlo do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku. Takođe, navodi da je, s obzirom da joj radni odnos na neodređeno vrijeme nikada nije prestao, imala pravo da nakon razrješenja sa dužnosti v.d. načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove bude vraćena na poslove koji odgovaraju njenom stepenu stručne spreme, te se s tim u vezi pozvala na odredbe čl. 2 i 30 Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave. U konačnici, navodi da joj je, usljed nezakonitog prestanka radnog odnosa, povrijeđeno pravo na imovinu jer trpi štetu koja se odnosi na izgubljenu zaradu i troškove postupka koje je dužna naknaditi tuženoj.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da apelacioni navodi nemaju osnov u utvrđenom činjeničnom stanju i primijenjenom materijalnom pravu i da se u apelaciji ponavljaju navodi isticani u toku postupka. Naveo je da osporena presuda sadrži jasno i valjano obrazloženje, zasnovano na činjeničnom utvrđenju koje nije moglo biti predmet preispitivanja u revizionom postupku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

17. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude jasno naveo propise koje je primijenio i dao razloge za odlučne činjenice i primjenu propisa. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

18. Osnovni sud je naveo da je postupak sproveden u skladu sa pravilima procesnog prava a da je osporena odluka zasnovana na materijalnom pravu.

19. Tužena je navela da su apelacioni navodi paušalni i da apelantkinja zanemaruje činjenicu da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme rješenjem od 1. oktobra 2012. godine nezakonito, bez sprovođenja javnog konkursa u smislu odredaba čl. 119 - 124 Zakona o lokalnoj samoupravi, te da joj stoga ne može pripadati pravo da bude vraćena na posao kod tužene i da joj budu isplaćene plate, doprinosi i naknade iz radnog odnosa. Navela je da je apelantkinja osporavala rješenja načelnika tužene od 27. decembra 2016. i 19. januara 2017. godine po proteku rokova propisanih odredbama člana 151 Zakona o službenicima. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“ broj 97/16) glasi:

PRESTANAK RADNOG ODNOSA

Član 141.

Službeniku prestaje radni odnos:

1) istekom vremena na koje je zasnovan, […] 14) ako se utvrdi da je nezakonito zasnovao radni odnos […] Član 151.

(1) Radi ostvarivanja svojih prava, službenik se pismeno obraća gradonačelniku, odnosno načelniku opštine.

(2) Protiv akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, izuzev o statusnim pitanjima, službenik ima pravo da podnese prigovor.

(3) Prigovor se podnosi gradonačelniku, odnosno načelniku opštine u roku od osam dana od dana prijema rješenja ili drugog pojedinačnog akta, a gradonačelnik, odnosno načelnik opštine dužan je da o prigovoru odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja.

(4) U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru gradonačelnik, odnosno načelnik opštine preispituje svoju odluku i može je izmijeniti ili dopuniti.

(5) Ako gradonačelnik, odnosno načelnik opštine u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru ili ako službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, službenik se može obratiti Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema odluke, odnosno isteka roka u kome je trebalo odlučiti o podnesenom prigovoru.

(6) Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora za žalbe ili ako Odbor za žalbe nije odlučio o žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe, smatraće se da je žalba odbijena, a službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke Odbora, odnosno isteka roka za rješavanje po žalbi.

(7) Ako Odbor za žalbe nije odlučio po žalbi iz osnova utvrđenih članom 153. stav 1. ovog zakona u rokovima propisanim ovim zakonom, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od isteka roka za rješavanje po žalbi.

ODBOR ZA ŽALBE

Član 153.

(1) Odbor za žalbe, u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima, odlučuje u drugom stepenu o žalbama učesnika javnog konkursa u postupku zapošljavanja u gradsku, odnosno opštinsku upravu, o žalbama koje se odnose na statusna pitanja službenika, kao i o drugim žalbama utvrđenim ovim zakonom.

(2) Pod statusnim pitanjem službenika podrazumijevaju se zasnivanje radnog odnosa, premještaj, raspoređivanje, ocjenjivanje, napredovanje, disciplinska odgovornost i prestanak radnog odnosa.

(3) Odluke Odbora su konačne, a mogu se preispitivati od nadležnog suda, u skladu sa zakonom.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13) glasi: Član 67.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

[…] 2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

[…] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 027725 19 Rev od 12. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 12. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i da su povrijedili standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da li su ispoštovali standard prava na obrazloženu sudsku odluku.

32. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli uniforman stav da je apelantkinjina tužba neblagovremena u dijelu u kojem je tražila da sud poništi kao nezakonito rješenje načelnika tužene od 27. decembra 2016. godine, na osnovu koga je apelantkinja primljena u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od dva mjeseca na radno mjesto komunalni policajac u Odjeljenju za inspekcijske poslove i komunalnu policiju i rješenje načelnika tužene od 19. januara 2017. godine kojim je odbijen apelantkinjin prigovor podnesen protiv rešenja od 27. decembra 2016. godine. Naime, redovni sudovi su istakli da je apelantkinja blagovremeno podnijela žalbu protiv rješenja načelnika tužene od 19. januara 2017. godine Odboru za žalbe, koji o toj žalbi nije odlučio u roku od 30 dana od podnošenja žalbe, te kako je rok za odlučivanje o žalbi istekao 27. februara 2017. godine a rok za podnošenje tužbe od 30 dana, u smislu odredbe člana 151 stav 6 Zakona o službenicima, istekao 29. marta 2017. godine, dok je predmetna tužba podnesena 5. maja 2017. godine, odbacio je tužbu u tom dijelu primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 2 ZPP. Dovodeći u vezu navedene odredbe Zakona o službenicima i ZPP sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

33. Ustavni sud nadalje primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelantkinja, bez konkursne procedure, primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme rješenjem načelnika tužene od 1. oktobra 2012. godine i da tužena nikada nije postupila po nalogu upravne inspekcije iz rješenja od 18. januara 2013. godine i ukinula navedeno rješenje načelnika tužene. Zatim, primjećuje da je apelantkinja, nakon što joj je prestala dužnost načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno - komunalne poslove (koju je vršila od 29. decembra 2012. do 14. decembra 2016. godine), primljena u radni odnos na period od dva mjeseca, rješenjem tužene od 27. decembra 2016. godine koje je apelantkinja osporavala u predmetnom parničnom postupku, a koji tužbeni zahtjev su redovni sudovi osporenim odlukama odbili kao neosnovan. Naime, redovni sudovi su istakli da je apelantkinja rješenjem od 27. decembra 2016. godine primljena u radni odnos na određeno vrijeme i da joj je radni odnos ex lege prestao istekom vremena na koje je zasnovan, shodno odredbi člana 141 stav 1 Zakona o službenicima. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je rješenje od 14. decembra 2016. godine, kojim je apelantkinji prestala dužnost načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno - komunalne poslove koju je obavljala prije zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, steklo svojstvo pravosnažnosti i da to pretpostavlja njegovu zakonitost, te da stoga apelantkinja u predmetnom parničnom postupku nije mogla da zahtijeva da ostvari pravo da, nakon razrješenja sa funkcije načelnika odjeljenja, bude raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo odgovarajuće radno mjesto, jer je to mogla zahtijevati samo u postupku osporavanja rješenja od 14. decembra 2016. godine. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da, suprotno apelantkinjinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu. Iz navedenog razloga, kako iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantkinja nije osporavala rješenje od 14. decembra 2016. godine (o razrješenju vršioca dužnosti načelnika), Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjino pozivanje na odredbe čl. 2 i 30 Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, na koje odredbe se apelantkinja pozvala u kontekstu prava da bude raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo odgovarajuće radno mjesto, što je, između ostalog, zahtijevala predmetnom tužbom. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se navedene odredbe odnose na načelnika opštine, a ne na načelnika pojedinog odjeljenja unutar opštinske organizacione strukture, koju funkciju je apelantkinja u konkretnom slučaju obavljala.

34. Ustavni sud nadalje primjećuje da apelantkinja smatra da njen radni odnos na neodređeno vrijeme, zasnovan rješenjem od 1. oktobra 2012. godine, nikada nije prestao jer tužena nikada nije poništila, ukinula ili na drugi način stavila van snage navedeno rješenje uprkos nalogu upravnog inspektora i da nalog za ukidanje rješenja i ukidanje rješenja nisu iste pravne radnje i da se s tim u vezi pozvala na stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2737/15. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odlukom Ustavnog suda afirmisan stav da je rješenje za koje je upravna inspekcija naložila da se ukine a taj nalog nije sproveden, što je u konkretnom slučaj, i dalje na pravnoj snazi. Međutim, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je apelantkinja nakon zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme rješenjem od 1. oktobra 2012. godine ponovo primljena u radni odnos na period od dva mjeseca rješenjem od 27. decembra 2016. godine, koje je apelantkinja neblagovremeno osporavala predmetnom tužbom i koje je stoga postalo pravosnažno, neprihvatljivo apelantkinjino stanovište da je rješenje od 1. oktobra 2012. godine i dalje na pravnoj snazi i da ona, stoga, ima pravo da bude vraćena u radni odnos kod tužene. Naime, Ustavni sud smatra da je pravosnažnošću rješenja tužene od 27. decembra 2016. godine (o prijemu u radni odnos na period od dva mjeseca) stavljeno van snage rješenje od 1. oktobra 2012. godine, shodno principu vremenskog važenja (lex posterior derogat legi priori), te da bi suprotno stanovište, na kojem apelantkinja insistira, bilo u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti i vladavine prava jer se radi o dva pravna akta iste pravne snage koji regulišu isto pitanje - apelantkinjin radnopravni status kod tužene.

35. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, dao jasne i precizne razloge za odlučenje, koje Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantkinja smatra da joj je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, dao jasne i precizne razloge za odlučenje, koje Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatrarezultatom proizvoljne primijene materijalnog i procesnog prava, pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1704/20 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio