Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1594/20 (P. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1594/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1594/20, rješavajući apelacije Petka Budiše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Petko Budiša protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 286052 19 Gž od 7. februara 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Petko Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 23. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 286052 19 Gž od 7. februara 2020. godine (a protiv koje presude je apelant izjavio i reviziju). Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 1594/20.

2. Nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 286052 20 Rev od 11. decembra 2020. godine (kojim je odbačena apelantova revizija), apelant, kojeg zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu, kojom je ponovo osporio Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 286052 19 Gž od 7. februara 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 903/21.

3. Ustavni sud zapaža da je u apelaciji broj AP 903/21, apelant obavijestio Ustavni sud da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. decembra 2020. godine, njegova revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbačena, pa Ustavni sud konstatuje da je revizija bila neefektivan pravni lijek i da je konačna odluka u konkretnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 286052 19 Gž od 7. februara 2020. godine.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i na istom činjeničnom stanju, odnosno da se osporava ista odluka redovnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1594/20. Činjenično stanje

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 286052 18 P od 5. jula 2019. godine, obavezan je tuženi JP „Autoputevi Republike Srpske" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati određene novčane iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza utvrdio da se 18. juna 2017. godine na određenom djelu auto puta “9. Januar” dogodila saobraćajna nezgoda na način što je apelant upravljajući sopstvenim putničkim vozilom udario psa, kao prepreku koja se iznenada pojavila na putu, i na taj način prouzrokovao značajnu materijalnu štetu apelantu. Nadalje je naveo šta proizlazi iz nalaza vještaka saobraćajne struke, odnosno da je autoput u navedenom dijelu sa obje strane ograđen metalnom mrežnom, zaštitnom ogradom radi zaštite od izlaska na kolovoz divljači i drugih životinja, pa se iz tog razloga na autoputevima ne postavljaju saobraćajni znakovi opasnosti „I-23 (životinje na putu)“ i „I-24 (divljač na putu)“, te da po mišljenju vještaka apelant nije mogao predvidjeti pojavu psa na kolovozu, pa je pojava psa za apelanta bila iznenadna i nepredvidiva.

7. Osnovni sud je istakao da imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, da je na osnovu odredbe čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i na osnovu odredbi čl. 16. stav 3., člana 18. stav 1. tačka z., člana 31. stav 2. tačka z. i člana 35. stav 2. Zakona o javnim putevima našao da je tuženi odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant, te je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu naknade materijalne štete u tužbom traženom iznosu. Nadalje je istakao da je odredbama Zakona o javnim putovima propisana odgovornost tuženog za štetu koja nastane korištenjem javnog puta, zbog propuštanja blagovremenog obavljanja pojedinih radova na redovnom održavanju javnog puta propisanih tim zakonom, odnosno zbog izvođenja tih radova suprotno propisanim tehničkim uslovima i načinu njihovog izvođenja. Takođe je istakao da „naletanje“ vozila na psa lutalicu na autoputu ne može predstavljati činjenicu koja se nije mogla predvidjeti ni izbjeći, ili otkloniti, čime bi se tuženi na osnovu člana 177. ZOO oslobodio odgovornosti jer je bio u obavezi da preduzme sve radove na redovnom održavanju javnog puta, kako bi spriječio situaciju u kojoj bi dolazilo do nastanka štete naletanjem vozila na pse lutalice.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 286052 19 Gž od 7. februara 2020. godine, usvojena je žalba tuženog, te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je ukazao šta proizlazi iz odredbi čl. 31., 40. i 48. Zakona o javnim putevima, te je istakao da je shodno citiranim odredbama tuženi dužan da sa autoputa uklanja postavljene prepreke, rasuti teret i drugi materijal, a nema obavezu da uklanja domaće životinje koje „izlete" na auto put (s izuzetkom da je dužan kontrolisati izlazak većeg broja stoke i divljači na put). Obaveza tuženog je, dakle, da obezbijedi stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na autoputu, pa on odgovara samo za štetu koja je nastala zbog neizvršenja te obaveze (ako je propustio dužnost da ukloni prepreke sa kolovoza i da autoput održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj). Zatim je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, na koji stranke nisu imale primjedbi i koji je prvostepeni sud u cjelosti prihvatio, proizlazi da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda, što znači da je tuženi preduzeo mjere na sprječavanju štete koja može nastati silaženjem životinja na auto put. Nadalje je ukazao da pas na auteputu ima svojstva opasne stvari, ali za štetu koja potiče od psa odgovara njegov vlasnik odnosno imalac (član 174. stav 1. ZOO), a to nije tuženi. Takođe i put ima svojstvo opasne stvari (krivine, nagib, neočekivane i iznenadne prepreke na putu i dr.), ali u konkretnom slučaju šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvar, zbog čega tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu po principu objektivne odgovornosti. Naime, tuženi odgovara za štetu zbog neodržavanja puta po principu pretpostavljene krivice a to znači da se može potpuno ili djelimično osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko se elemenat puta potpuno ili djelimično isključi kao uzrok nastanka štete.

10. Okružni sud je istakao da iz utvrđenja prvostpenog suda proizlazi da predmetna šteta nije nastala zbog propusta u održavanju autoputa, već zbog slučaja koji se desio apelantu kao učesniku u saobraćaju, naletom psa na vozilo, ali tuženi ne snosi odgovornost za štetu nastalu zbog slučaja već samo za onu štetu koja je nastala zbog neizvršavanja obaveze održavanja autoputa. Stoga bi tuženi bio odgovoran za štetu samo ako je ona nastala zbog propuštanja blagovremene popravke puta odnosno njegove opreme ili zbog nepreduzimanja zaštitnih mjera na putu. Dakle, cijeneći da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženi postupio u skladu sa obavezama koje propisuje Zakon o javnim putevima, tuženi nije odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant u konkretnom štetnom događaju. Nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je žalbu tuženog usvojio, prvostepenu presudu preinačio i odlučio na način kao u izreci drugostepene presude.

11. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 286052 20 Rev od 11. decembra 2020. godine, odbačena je apelantova revizija kao nedozvoljena.

12. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke (10.571,61 KM) ne prelazi 30.000,00 KM, pa da nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP. Nadalje je naveo da je taj sud u svojoj ranijoj odluci broj 71 0 Mal 172679 17 Rev od 8. novembra 2018. godine, već izrazio shvatanje o pitanjima vezanim za osnov odgovornosti tuženog za naknadu štete prouzrokovane naletom psa na vozilo u toku vožnje na autoputu, a shvatanje drugostepenog suda u pogledu tog spornog pitanja je podudarno sa već izraženim shvatanjem Vrhovnog suda, pa pitanja na koja se u reviziji ukazuje, nemaju karakter pravnih pitanja iz člana 237. stav 3. ZPP. Stoga je bez značaja za ocjenu dozvoljenosti revizije u ovoj pravnoj stvari, ukazivanje apelanta na odluku Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 099425 19 Pž od 29. novembra 2019. godine. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog ne proizlazi da je revizija apelanta sastavljena u smislu odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP, pa nisu ispunjeni uslovi za dozvoljenost revizije ni primjenom ove zakonske odredbe.

Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

14. Apelant je istakao, između ostalog, da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo „čime standard objektivnosti i nepristrasnosti suda, standard pravičnosti postupka nije zadovoljen, a naročito imajući u vidu da je tuženi javno preduzeće blisko strukturama vlasti“. Nadalje je istkao da je u konkretnom slučaju pretrpio štetu na auto putu, za čije korištenje se plaća naknada, na kome je dozvoljena brzina 130 km/h, a da drugostepeni sud nije dao odgovor na pitanje otkud pas na kolovozu ukoliko je tuženi preduzeo sve neophodne mjere i radnje. Naime, Zakon o javnim putevima obavezuje tuženog da obezbjedi nesmetano odvijanje saobraćaja i da zaštititi javni saobraćaj na najbolji način i omogućiti da se on odvija bez ugrožavanja, a koju funkciju u ovom slučaju nije ispunio. Zatim je vrlo opširno opisao kako smatra da tuženi nije preduzimao neophodne mjere radi osiguranja nesmetanog odvijanja saobraćaja. Apelant je naveo da tuženi nije izvodio dokaze u pogledu činjenice da je preduzeo sve moguće mjere da bi spriječio ulazak psa na kolovoz, niti da je zaštitnu ogradu valjano održavao, odnosno nije dokazivao da nije odgovoran (pa je obrazložio kako je u konkretnom slučaju primjenjiv član 154. stav 1. ZOO, tj. čl. 158. i 172. ZOO). Takođe je istakao da je odluka drugostepenog suda u suprotnosti sa praksom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (Presuda broj 57 0Ps 09942519 Pž od 29. novembra 2019. godine), te da nema mogućnosti da na drugostepenu odluku izjavi žalbu, pa da nema pravo na djelotvorni pravni lijek. Apelant je istakao da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standard „prava na pravično suđenje", "prava na obrazloženje presude", "prava na žalbu" ili mogućnosti za istu. Pored navedenog, apelant je ukazao da se Okružni sud upustio u tumačenje da li se u predmetnoj pravnoj stvari radi o objektivnoj odgovornosti tuženog ili ne, a što nije od presudne važnosti obzirom da je apelant, vještačenjem po vještaku saobraćajne struke (koji je u svom nalazu naveo da je tuženi u cilju obezbjeđenja nesmetanog i bezbjednog saobraćaja na autoputevima obavezan da preduzme radnje koje su potrebne da spriječi ulazak životinja na autoput, odnosno da izvrši uklanjanje istih ukoliko se nađu na putnom pojasu), dokazao da nesporno postoji subjektivna odgovornost tuženog. Relevantni propisi

15. Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 89/13 i 83/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 89/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav 3.

(3) Upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite auto-puteva i brzih puteva vrši Javno preduzeće “Autoputevi Republike Srpske” društvo sa ograničenom odgovornošću Banja Luka (u daljem tekstu: JP “Autoputevi Republike Srpske”).

Član 18. stav 1. tač. b., d., z. i j.

Djelatnosti JP “Autoputevi Republike Srpske” su:

b) povjeravanje poslova izgradnje, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite auto-puteva i brzih puteva, kao i izvještavanje o realizaciji planova i programa,

d) održavanje auto-puteva, brzih puteva i putnih objekata,

z) preduzimanje potrebnih mjera i aktivnosti na unapređenju bezbjednosti saobraćaja na auto-putevima i brzim putevima,

j) obavještavanje javnosti o stanju prohodnosti auto-puteva i brzih puteva, vanrednim događajima, kao i meteorološkim uslovima značajnim za bezbjedno odvijanje saobraćaja, Član 31. st. 1. i 2. tačka z.

(1) Poslovi održavanja javnih puteva u smislu ovog zakona podrazumijevaju radove redovnog i vanrednog održavanja puteva i objekata.

(2) Redovno održavanje puteva i objekata podrazumijeva:

z) druge poslove kojima se obezbjeđuje nesmetan i bezbjedan saobraćaj na putevima.

Član 35. stav 2.

(2) Upravljač puta odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 31. ovog zakona.

Član 40. stav 1. tačka nj Zaštitom javnih puteva u smislu ovog zakona smatra se:

nj) kontrola gradnje ograda i vršenja drugih radova u zaštitnom pojasu puta i Član 48.

(1) Upravljač puta dužan je nakon saznanja, bez odlaganja, sa puta ukloniti sve prepreke ili druge posljedice zabranjenih radnji koje bi mogle oštetiti javni put, ometati odvijanje saobraćaja ili ugroziti bezbjednost saobraćaja na javnom putu. (2) Ako upravljač puta prepreku, odnosno nastalo opasno mjesto na javnom putu ne može ukloniti odmah, do njegovog uklanjanja dužan je obezbijediti to mjesto propisanom saobraćajnom signalizacijom, te o nedostacima na putu odmah obavijestiti učesnike u saobraćaju i nadležne inspekcijske organe.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnim apelacijama, uglavnom odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da tuženi nije dužan da apelantu nadoknadi predmetnu štetu, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, odnosno Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti br. AP 3527/19 od 10. novembra 2020. godine i AP 2650/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci broj AP 3527/19 od 10. novembra 2020. godine, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda, u kojem je Vrhovni sud ukazao da „predmetna šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvari, već zbog činjenice da se na putu našao pas, kao opasna stvar, te da za nastalu štetu, shodno odredbi člana 174. stav 1. ZOO, odgovara imalac opasne stvari (psa). Pri tome je istakao da tuženi odgovora za štetu nastalu zbog neodržavanja puta i to po principu pretpostavljene krivice, te je zauzeo stanovište da je tuženi u predmetnom postupku dokazao da je preduzeo sve obaveze u skladu sa Zakonom o javnim putevima (čl. 31, 40. i 48.), s obzirom da je u toku postupka utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda“. U odnosu na navode o „pristrasnosti suda“, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda, koje veže za navode kojima je osporavao primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda u konkretnom slučaju, nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je u konkretnom slučaju Okružni sud bio pristrasan. Takođe vezano za navode da je osporena odluka u suprotnosti sa praksom redovnih sudova (Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0Ps 09942519 Pž od 29. novembra 2019. godine), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u rješenju od 11. decembra 2020. godine, jasno ukazao da je osporena odluka Okružnog suda u skladu sa pravnim stavom koji je Vrhovni sud zauzeo povodom spornog pravnog pitanja, pa i ove navode Ustavni sud smatra neosnovanim. Ustavni sud napominje da je imao u vidu i ostala apelacione navode, ali su i oni ocjenjeni kao paušalni. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1594/20 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio