Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1292/20 (N. M., N. S., A. I., S. I. i A. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Nekretnina
  • Troškovi postupka
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1292/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1292/20, rješavajući apelaciju Nahide Mujakić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nahida Mujakić, Nadža Smajić, Amir Ismić, Sabina Ismić i Almasa Hadžimejlić protiv rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Ip 014423 19 Pž 6 od 6. decembra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Ip 014423 17 Ip 5 od 16.

augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nahida Mujakić, Nadža Smajić, Amir Ismić, Sabina Ismić i Almasa Hadžimejlić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac advokati iz Visokog, podnijeli su 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Ip 014423 19 Pž 6 od 6. decembra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Ip 014423 17 Ip 5 od 16. augusta 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Konzum d.o.o. Sarajevo je 23. marta 2010. godine, na osnovu mjenice bez protesta, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na nekretninama izvršenika (KTK Visoko d.o.o. Visoko, u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate preciziranog novčanog iznosa sa pripadajućim kamatama. Općinski sud je rješenjem broj 41 0 Ip 014423 10 Ip od 25. marta 2010. godine usvojio predloženo izvršenje na navedenim nekretninama (iz zk. uloška br. 964., 966. i 967. KO Visoko), te u nastavku postupka odredio da se utvrdi vrijednost predmetnih nekretnina, dok je predmetnom postupku pripojio kasnije pokrenute postupke izvršenja na predmetnim nekretninama u preciziranim predmetima. Nakon što je odlučio o prigovorima i žalbama izjavljenim na zaključak o prvoj prodaji nekretnina javnim nadmetanjem, Općinski sud je predmetne nekretnine izvršenika (iz zk. uloška broj 966. KO Visoko) prodao 28. decembra 2015. godine na drugom ročištu za prodaju nepokretnosti, nakon čega je 30. oktobra 2010. godine donio rješenje o namirenju iz kupoprodajne cijene navedene nekretnine (iz zk. uloška broj 966. KO Visoko).

3. Dalje, Općinski sud je nekretninu izvršenika (iz zk. uloška broj 964. KO Visoko) prodao na trećem ročištu za prodaju nepokretnosti (za iznos od 1.015.000,00 KM) nakon čega je 8. aprila 2019. godine donio rješenje o namirenju (kojim su obuhvaćeni i apelanti) a koje je izmijenio rješenjem od 22. aprila 2019. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 Ip 014423 19 Pž 5 od 3. juna 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i ostalih tražitelja izvršenja, kao i izvršenika, dok je uvažena žalba N.H., ukinuto je prvostepeno rješenje o namirenju i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije u skladu sa članom 73. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odlučio o prijedlogu N. H. (od 23. novembra 2017. godine) odnosno, nije odlučio o njenom prijedlogu za izvršenje (na nekretninama iz zk. uloška broj 964. KO Visoko) prije donošenja zaključka o dosudi iz člana 90. stav 6. ZIP.

Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

4. Općinski sud u ponovnom postupku donio rješenje o namirenju broj 41 0 Ip 014423 17 Ip 5 od 16. augusta 2019. godine kojim je u stavu I odbačen kao nedozvoljen zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka podnesen 22. jula 2019. godine od strane punomoćnika apelanata, stavom II izreke su dosuđeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od 22.709,90 KM tražiteljima izvršenja (između ostalim i apelantima) koje zastupaju punomoćnici apelanata, dok je stavom IX izreke odbijen prijedlog za namirenje koji su podnijeli apelanti kao tražitelji izvršenja protiv izvršenika.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se u ponovnom postupku trebalo jedino raspraviti o zahtjevu za naknadu troškova tražiteljice izvršenja N. H. i njenom zahtjevu za pripajanje ovom postupku njenog predmeta. Obzirom da je N.H. povukla svoje zahtjeve u cijelosti Općinski sud je ocijenio da nije potrebno zakazivati ročište za namirenje u ponovljenom postupku, iz razloga što je odlučeno o svim zahtjevima tražitelja izvršenja nakon raspravljanja na ročištu u ranijem postupku, kao i činjenicu da su sve žalbe tražitelja izvršenja odbijene i da se ne može ponovno odlučivati o raspravljenim zahtjevima za namirenje ostalih tražitelja izvršenja. Vezano za zahtjev punomoćnika apelanata od 22. jula 2019. godine (za naknadu troškova izvršnog postupka) Općinski sud je naveo da su punomoćnici apelanata u ponovnom postupku postavili troškovnik u većoj visini od postavljenog zahtjeva u ranijem postupku za iste predmete. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je o njihovom zahtjevu za namirenje pravosnažno odlučeno rješenjem Kantonalnog suda od 3. juna 2019. godine, dok raspored sredstava određen rješenjem o namirenju od 8. aprila 2019. godine ne treba mijenjati imajući u vidu odustanak tražiteljice izvršenja N. H. zbog čijeg zahtjeva je prethodno rješenje ukinuto.

6. Dalje, Općinski sud je pristupio rasporedu sredstava odnosno namirenju, tako što je raspravljao o zahtjevima za namirenje kao u rješenju o namirenju od 8. aprila 2019. godine. Između ostalog, Općinski sud je naveo pojedinačne iznose punomoćnika apelanata koje potražuju na ime troškova postupka u pojedinačnim predmetima, te je tražiteljima izvršenja koje zastupaju punomoćnici apelanata dosudio ukupan iznos od 22.709,90 KM na ime naknade troškova postupka. Dalje, sud je odbio kao neosnovane zahtjeve apelanata kojima su tražili naknadu za svoja potraživanja (glavna potraživanja sa zakonskom zateznom kamatom) uz obrazloženje da su apelantima u cijelosti namirena potraživanja dosudom pokretnih stvari apelantima. Pri tome sud je naveo za svakog apelanta visinu iznosa koje potražuju, kao i pokretne stvari (i procijenjenu vrijednost istih) koje su im dosuđene u izvršnom postupku. Općinski sud je istakao da je odbio zahtjeve apelanata (u pogledu troškova postupka, glavnog i sporednog potraživanja) iz razloga što je utvrdio da su apelanti namireni dosudom u vlasništvo zaplijenjenih pokretnih stvari izvršenika, te da je prilikom odlučivanja imao u vidu stav iz odluke Ustavnog suda u predmetima br. U-3/16 od 1. decembra 2016. godine i AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine. Također, sud je istakao da se u konkretnom slučaju (u odnosu na apelante) radi o situaciji kada su tražitelji izvršenja (apelanti) kao jedini ponuđači kupili predmetne pokretne stvari koje su im dosuđene u vlasništvo, te je uzimajući u obzir procijenjenu vrijednost pokretnih stvari utvrdio da je ukupno potraživanje apelanata (glavno i sporedno) manje od procijenjene vrijednosti pokretnih stvari zbog čega je utvrđeno da su apelanti u cijelosti namireni.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 Ip 014423 19 Pž 6 od 6. decembra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i izvršenika i potvrđeno je osporeno prvostepeno rješenje od 16. augusta 2019. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio tok predmetnog postupka i odluke koje su donesene u prethodnom postupku, te je ukazao na odredbe čl. 73. stav 3., 89. stav 2. , 92. stav 8., 97. stav 1., 98., 99. stav 2. i 131. ZIP koje su primijenjene u predmetnom postupku. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbacio kao nedozvoljen njihov zahtjev od 22. jula 2019. godine za naknadu troškova izvršnog postupka, uz obrazloženje da je o njihovoj žalbi odlučeno rješenjem od 3. jula 2019.godine. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da navedeno nije od uticaja na pravilnost prvostepene odluke, dok zbog zabrane propisane članom 230. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) taj sud ne može po žalbi apelanata istu preinačiti na način što bi odbio zahtjev apelanata od 22. jula 2019. godine, s obzirom da su samo oni u tom pogledu i izjavili žalbu.

8. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti, pored predloženog izvršenja na nekretninama koje su prodate i o čijem se namirenju odlučuje u pobijanom rješenju, predložili i izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika. Dalje, apelanti su kupili popisane procijenjene i prodate pokretne stvari izvršenika za novčane iznose koji su znatno niži od procijenjene vrijednosti prodatih stvari, kao i da apelanti nisu prigovarali na procjenu pokretnih stvari, niti su kao kupci polagali iznos kupoprodajne cijene u skladu sa članom 92. stav 8. ZIP. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelanata za namirenje uz obrazloženje da su isti namireni do visine procijenjene vrijednosti pokretnih stvari koje su kupili, budući da bi svaki drugi pravni zaključak bio u suprotnosti sa odredbom čl. 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, Kantonalni sud je naveo da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u svojim odlukama (AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, AP- 4435/11 od 7. oktobra 2012. godine, i U-3/16 od 1. decembra 2016. godine) kao i Vrhovni sud F BiH u svojoj odluci broj 070-0-Rev-09-001509 od 6. jula 2010 godine, a obzirom da vrijednost kupljenih pokretnih stvari više puta premašuje iznos ukupnog potraživanja to se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelanata. Ovo tim prije što se u izvršnom postupku, shodno članu 98. stav 1. ZIP, iz iznosa dobivenog prodajom prvenstveno namiruju troškovi izvršnog postupka tako da apelanti nemaju pravo ni na troškove postupka, dok su u drugom predmetu tražitelja izvršenja K. G. kojeg zastupaju punomoćnici apelanata dosuđeni traženi troškovi koji su navedeni u zahtjevu za naknadu troškova izvršnog postupka od 22. jula 2019. godine, koji nije sadržavao iznos za troškove za zastupanje više lica po članu 27. advokatske Tarife. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja. Apelacioni navodi

9. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti su obrazložili navodima kojima ukazuju da su osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su u apelaciji, između ostalog, naveli hronologiju postupka i prezentirali odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slažu, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja. Dalje, apelanti su naveli da je pogrešno pozivanje redovnih sudova na stav Ustavnog suda zauzet u predmetima AP-4380/13 i U- 3/16 iz razloga što se u konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta, radi o izvršnom postupku koji je pokrenut radi naplate potraživanja iz radnog odnosa i gdje su predmet izvršenja pokretne stvari izvršenika. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu u odnosu na druge tražitelje izvršenja, kod kojih redovni sudovi nisu primijenili navedenu praksu kao u konkretnom slučaju. Također, apelanti su izrazili sumnju u procjenu pokretnih stvari izvršenika koja je vršena od strane sudskih izvršilaca na licu mjesta, te su istakli da nisu imali sredstava za angažovanje vještaka koji bi izvršili procjenu pokretnih stvari koje su im dosuđene. Pored toga, apelanti su naveli da pokretne stvari izvršenika u vrijeme zapljene i popisa godinama nisu bile u procesu bilo kakvog rada i iste su bile već amortizovane (prosjek starosti pokretnih stvari je bio 30-40 godina), tako da je na javnim prodajama višestruko umanjivana cijena istih i nije bilo zainteresovanih kupaca.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje odnosno za zaključak da su apelanti namireni u pogledu troškova izvršenja, dok je odbijen zahtjev apelanata za namirenje njihovih glavnih potraživanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili da su apelanti svoja potraživanja, pored predloženog izvršenja na nekretninama izvršenika, namirili u postupku koji su pokrenuli na pokretnim stvarima izvršenika. Naime, Općinski i Kantonalni sud su u obrazloženju istakli da su apelantima kao jedinim ponuđačima dosuđene pokretne stvari čije procijenjene vrijednosti premašuju njihova ukupna potraživanja, kao i da apelanti nisu prigovarali procjeni pokretnih stvari, pa u takvim okolnostima apelanti to pitanje ne mogu problematizirati u apelacionom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pozvali na relevantne odredbe ZIP i ZOO uz zaključak da su apelanti namireni do visine procijenjenih vrijednosti kupljenih pokretnih stvari izvršenika, pri čemu su redovni sudovi (mutatis mutandis) ukazali i na stav Ustavnog suda u predmetima AP-4380/13 i U-3/16. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u navedenim predmetima zauzet stav da „niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku...“. Vezano za apelacione navode o pogrešnom pozivanju redovnih sudova na stav Ustavnog suda u navedenim predmetima, Ustavni sud zapaža da osporene odluke redovnih sudova nisu isključivo zasnovane na navedenom stavu Ustavnog suda iz navedenih predmeta, već su iste rezultat ocjene redovnih sudova (na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja) u konkretnim postupcima izvršenja koje su apelanti pokrenuli protiv izvršenika radi izvršenja na njegovim pokretnim stvarima.

14. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1292/20 (N. M., N. S., A. I., S. I. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio