Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2530/20 (Ž. A.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zamjena nekretnina
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2530/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2530/20, rješavajući apelaciju Živane Aćimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živane Aćimović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 000235 20 Gž od 25. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živana Aćimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 000235 20 Gž od 25. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), advokata Dušana Tošića, koji je zastupao Ran. P. i J. P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) i advokata Slavice Ristić, koja je zastupala J. R. i T. E. (u daljnjem tekstu: trećetužena i četvrtotužena) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud, advokat prvotuženog i drugotuženog, te advokat trećetužene i četvrtotužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 8. juna 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 27. decembra 2021. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju (primljeno u Ustavnom sudu 4. januara 2022. godine).

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. SOUR PTK Tuzla PZ „Dojčin Lukić“ OZO Lopare i S. R. su 6. juna 1984. godine zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina (navedena zadruga je nekretnine koje su trenutno u posjedu prvotuženog i drugotuženog zamijenila s određenim nekretninama S. R.), koji je ovjerio Sreski sud u Loparama pod brojem 371/84 (u daljnjem tekstu: Ugovor o zamjeni).

7. S. R. kao prodavatelj i Rad. P. (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotuženog i drugotuženog) kao kupac su 14. augusta 1984. godine zaključili Kupoprodajni ugovor, Ov. broj 375/84 od 20. augusta 1984. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Predmet kupoprodajnog ugovora bile su nekretnine koje su trenutno u posjedu prvotuženog i drugotuženog. Osporeni postupak

8. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 000235 18 P 2 od 11. decembra 2019. godine odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost Ugovora o zamjeni kao i Kupoprodajnog ugovora, te da se na parcelama (pobliže označenim u izreci presude, a koje su u posjedu prvotuženog i drugotuženog) priznaje pravo upisa posjeda sljedbenika D. A. (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik), i to B. A. s dijelom od 1/6, M. A. s dijelom od 1/12, S. S. s dijelom od 1/12, S. A. s dijelom od 2/6, M. A. s dijelom od 1/6, te apelantice s dijelom od 1/6. Dalje, da se utvrdi pravo vlasništva na nekretnini (pobliže označenoj u izreci presude, a koja se vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene), u korist sljedbenika apelanticinog pravnog prednika, i to B. A. s dijelom od 1/6, M. A. s dijelom od 1/12, S. S. s dijelom od 1/12, S. A. s dijelom od 2/6, M. A. s dijelom od 1/6, te apelantice s dijelom od 1/6, te da se prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena obavežu da priznaju i trpe takav tužbeni zahtjev, kao i da snose troškove postupka po odluci suda. Istom presudom apelantica je obavezana nadoknaditi troškove parničnog postupka prvotuženom, drugotuženom, trećetuženoj i četvrtotuženoj.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u dokaznom postupku, kao parnične stranke, saslušani apelantica, prvotuženi, drugotuženi, te četvrtotužena, da je obavljen uviđaj na licu mjesta i vještačenje po vještaku geometru M. V., da su saslušani svjedoci Milo. P., Mila. P. i M. S., te da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju i njeno čitanje (pobrojanu na stranici 3. presude). Nadalje, ukazao je šta proizlazi iz iskaza apelantice, prvotuženog, drugotuženog, te četvrtotužene, zatim svjedoka Mila. P., Milo. P., Va. K., M. S., B. Š. i Vu. K. (str. 3-7 presude). U vezi s tim, naveo je da pri ocjenjivanju iskaza svih saslušanih svjedoka nije našao značajnijih međusobnih oprečnosti koje bi trebalo posebno analizirati i ocjenjivati njihovu vjerodostojnost. Dalje, da ni stranke nisu stavljale značajnije primjedbe na iskaze bilo kojeg od saslušanih svjedoka, tako da je prihvatio sve iskaze kao istinite i vjerodostojne. Osnovni sud je naveo da je vještačenjem po vještaku geometru, te uviđajem na licu mjesta utvrdio činjenice koje se tiču identifikacije spornih nekretnina i njihov položaj i površinu u prirodi, nalazeći da je vještak iz raspoložive zemljišno-knjižne i katastarske evidencije vjerno opisao stanje upisa svih promjena predmetnih nekretnina, nakon čega je dao jasno i nepristrasno mišljenje o činjenicama koje su od njega zahtijevane (na nalaz vještaka ukazano je na str. 7. i 8. presude). U vezi s tim, istakao je da prihvaća nalaz vještaka kao vjerodostojan dokaz.

10. Osnovni sud je dalje ukazao na iskaze parničnih stranka, pri čemu je, pored ostalog, naveo da je apelanticin iskaz uzeo s određenom rezervom, odnosno da ne prihvaća apelanticin iskaz kao objektivan i istinit. Osim toga, Osnovni sud je ukazao i na određene razlike u iskazima apelantice i četvrtotužene, dok je u odnosu na svjedočenje prvotuženog i drugotuženog naveo da je njihovo svjedočenje prihvaćeno kao vjerodostojno (sve detaljno navedeno na str. 8. i 9. presude).

11. Osnovni sud je istakao da među strankama, pored ostalog, nije sporna identifikacija predmetnih nekretnina, postojanje ugovora o zamjeni i kupoprodajnog ugovora, kao ni to da je apelanticin pravni prednik do 1948. godine bio upisan kao titular prava na nekretninama (koje su u posjedu prvotuženog i drugotuženog), te da i sada egzistiraju upisi apelantice i ostalih pravnih sljednika apelanticinog pravnog prednika kao suvlasnika na tim nekretninama.

12. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama, pored ostalog, sporno da li su ništavi Ugovor o zamjeni i Kupoprodajni ugovor i da li su na osnovu tih ugovora prvotuženi i drugotuženi mogli steći pravo vlasništva i posjeda na navedenim nekretninama, te ukoliko su ništavi da li apelantica može steći pravo na njima. Zatim, da li na osnovu izjave trećetužene i četvrtotužene od 1. decembra 2011. godine, tj. po osnovu odluke o nasljeđivanju iza apelanticinog pravnog prednika apelantica može steći pravo na nekretnini koja se odnosi na trećetuženu i četvrtotuženu.

13. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretnine koje su u posjedu prvotuženog i drugotuženog, Osnovni sud je, prije svega, ukazao na činjenice koje su utvrđene nakon ocjene izvedenih dokaza, a koje se odnose na historijat promjene titulara prava nad navedenim nekretninama (detaljno navedeno na str. 9. i 10. presude).

14. Osnovni sud je dalje ukazao na odredbe čl. 455, 47. i 49. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je istakao da nije sporno da su Ugovor o zamjeni i Kupoprodajni ugovor zaključeni u pisanoj formi i da su ovjereni pred sudom. Nadalje, da nema niti jednog elementa za ništavost tih ugovora u smislu odredbe člana 47. ZOO, niti nedopuštenosti predmeta u smislu odredbe člana 49. ZOO. Osnovni sud je naveo da je, shodno članu 50. ZOO, predmet obaveze iz navedenih ugovora potpuno odrediv. Osnovni sud je naveo i da je u zemljišno-popisnom listu od 16. aprila 1948. godine upisano da su predmetne nekretnine prodate kupcu SRZ ,,Jovaš“ od strane tada upisanog titulara, apelanticinog pravnog prednika. Dalje, da je ta činjenica upisana u navedenom listu kao sastavnom dijelu javne knjige i da se vjerodostojnost tog upisa podrazumijeva, bez obzira na način na koji je ta zabilješka konstatirana, a koju činjenicu je potvrdio i vještak u svom dopunskom nalazu. Pri tome je Osnovni sud zaključio da su pogrešni svi ostali upisi i evidencije, koje su nastale nakon toga i u kojima egzistiraju apelantica i njeni srodnici. Nadalje, da je tačno da u toku postupka nije predočen dokaz o tome po kojem pravnom osnovu je zemljište SRZ ,,Jovaš“ prešlo u vlasništvo na ZZ „Dojčin Lukić“, ali da se moraju uvažavati kako upisi u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji tako i faktička stanja i postupanja službenika Geodetske uprave u vrijeme evidentiranja promjena vezanih za navedene parcele. Osnovni sud je naveo da iz podataka u spisu slijedi da je SRZ „Jovaš“ 1948. godine bila vlasnik i posjednik navedenih nekretnina, koje je svojim prestankom prenijela novoformiranoj zemljoradničkoj zadruzi, a nakon što je ZZ „Dojčin Lukić“ dobila na raspolaganje svu imovinu koja je prethodno postojala u okviru seljačkih radnih zadruga, u konkretnom slučaju SRZ ,,Jovaš“, to je za nju bio dopušten osnov da predmetne nekretnine može zamijeniti s nekretninama S. R., a zatim je i S. R. imao dopušten osnov da zaključi kupoprodajni ugovor s pravnim prednikom prvotuženog i drugotuženog, sve shodno članu 51. ZOO, dakle, da nema mjesta zaključku da su se stekli uvjeti za primjenu odredbi čl. 52. i 103. ZOO.

15. Osnovni sud je također naveo da je poklonio povjerenje nalazu i mišljenju, te iskazu vještaka geodetske struke, koji je naveo da se u konkretnom slučaju radi o prilično nesređenom stanju katastra za navedene nekretnine, ali da se može zaključiti da je apelanticin pravni prednik prodao sporne nekretnine i tako uskratio svaku mogućnost svojim nasljednicima da ostvaruju bilo kakva prava na njima, a što je potvrđeno i svjedočenjima skoro svih saslušanih svjedoka. Dalje, da nesređeno stanje upisa u zemljišnoj i katastarskoj evidenciji za predmetne nekretnine ne pruža dovoljno pravnog osnova za apelanticinu tvrdnju da je te nekretnine stekla naslijeđem. Osnovni sud je naveo da je moguće da je prije zaključenja Ugovora o zamjeni i Kupoprodajnog ugovora trebalo srediti određena gruntovna i katastarska stanja u pogledu predmetnih nekretnina, ali da je to sasvim drugo pitanje u odnosu na ono koje je predmet spora, te da činjenica o nesređenom gruntovnom ili katastarskom stanju ne može imati utjecaja na valjanost zaključenog pravnog posla, odnosno daljnje postupanje upravnog organa – katastra nekretnina u vezi s tim pravnim poslom. Osnovni sud je naveo da postupanje upravnog organa po Ugovoru o zamjeni i Kupoprodajnom ugovoru nije od utjecaja na valjanost zaključenih ugovora. Dalje, da katastar nekretnina očigledno nije imao razloga da odbije postupanje po takvim ugovorima i da nije uputio podnosioca zahtjeva na koji način treba osigurati pravni osnov za uknjižbu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je svjedok V. K., koji je postupao kao službeno lice u postupku provođenja navedenih ugovora, izjavio da je prema pravilima katastra tada bilo dovoljno pravnog osnova za provođenje konkretne promjene. Osnovni sud je naglasio i da je apelantica od početka znala za postojanje tih ugovora, odnosno da je znala da je izvršena zamjena spornih nekretnina između ZZ „Dojčin Lukić“ i S. R., a zatim i kupoprodaja koja je zaključena između S. R. i pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog. Dalje, da je apelantici bilo poznato da je Zadruga obilježavala svoj posjed prilikom aviosnimanja, kao i to da je te nekretnine, nakon kupoprodaje od 1984. godine, držao u svom posjedu pravni prednik prvotuženog i drugotuženog, a zatim i prvotuženi i drugotuženi, te da se ona na određeni način tome usprotivila tek 2012. godine, što je i potvrdila.

16. Osnovni sud je naveo da su, ako se uzme u obzir odredba člana 17. stav (1) Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), potpuno jasno određeni svi titulari prava na predmetnim nekretninama u periodima kada su to pravo uživali, a koje pravo sada pripada prvotuženom i drugotuženom u istom obimu koji je imalo lice od koga je to pravo stečeno. U vezi s tim, ukazao je i da su ispoštovane odredbe člana 53. st. (1) i (2) ZSP. Osnovni sud je istakao i da tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i drugotuženog nije osnovan i iz razloga što su prvotuženi i drugotuženi prava na predmetnim nekretninama stekli i dosjelošću u smislu člana 58. ZSP. Dalje, da nije sporno da je pravni prednik prvotuženog i drugotuženog predmetne nekretnine stekao pravnim poslom na zakonom dozvoljen način, te da je, kao savjestan držalac, njih neprekidno držao u svom posjedu od 14. novembra 1984. godine do smrti, da je navedene nekretnine ostavio u naslijeđe prvotuženom i drugotuženom, koji su nastavili kontinuitet njihovog posjedovanja sve do sada, dok ih je apelantica u tom posjedu započela ometati tek 2012. godine. Pri tome je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za utvrđivanje stjecanja prava na nekretninama dosjelošću, te da se navedena činjenica ne može zanemariti, iako nije podnesena protivtužba u tom smislu.

17. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu koja se trenutno vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene, Osnovni sud je naveo da apelantica, osim izjave trećetužene i četvrtotužene, nema nijedan drugi čvrst dokaz na kojem bi mogla zasnovati tvrdnju da je ona njen vlasnik i da ju je posjedovala. Dalje, da je prema zemljišnoknjižnoj evidenciji sporna nekretnina oduvijek bila nekretnina R., te da je i sada upisana na imenu pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene (M. R.), koji je na osnovu odluke Općinskog suda Tuzla upisan kao gruntovni vlasnik na parceli (označenoj u obrazloženju presude). Dalje, da navedena odluka nije predočena sudu, ali da podatak o takvom upisu egzistira u zemljišno-knjižnoj evidenciji koja je u spisu. U pogledu sporne izjave, kojom su se trećetužena i četvrtotužena navodno saglasile da se apelantica upiše u zemljišne evidencije kao vlasnik i posjednik, Osnovni sud je naveo da tako data izjava ne može predstavljati pravni osnov za stjecanje prava na nekretninama.

18. Osnovni sud je naveo da je cijenio i ostale dokaze koji su izloženi u dokaznom postupku, ali da ih nije posebno analizirao u obrazloženju, smatrajući da nemaju onu relevantnost koja bi bila od takvog utjecaja na donošenje drugačije odluke.

19. Osnovni sud je istakao da apelantica, na kojoj je prema članu 123. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev, nije pouzdano dokazala da je ona vlasnik nekretnina koje se odnose na prvotuženog i drugotuženog, bez obzira na formalne upise u zemljišnoknjižnim evidencijama, niti je dokazala da su te nekretnine na protivpravan način zauzete. Nadalje, budući da nije dokazano da je protivpravno prisvojeno apelanticino pravo, u smislu člana 126. stav 1. ZSP, Osnovni sud je naveo da apelantica nema pravo da zahtijeva vraćanje stvari (zemljišta) od lica u čijem se posjedu zemljište nalazi. Dalje, da apelantica, stoga, nema pravo ni zahtijevati nikakvu vlasničku, niti posjedovnu zaštitu, kako to propisuje član 127. stav 1. ZSP. Osnovni sud je naveo da nije pouzdano dokazana ni činjenica koja se odnosi na nekretninu trećetužene i četvrtotužene, da je tu nekretninu njihov prednik dao apelantici, te da ju je apelantica koristila. U konačnici, zaključio je da apelantica nije ponudila dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je tužba osnovana.

20. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 000235 20 Gž od 25. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba, te je prvostepena presuda potvrđena.

21. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda (stranica 2 presude). Pri tome je istakao da se apelantica ne može pozvati na ništavost Ugovora o zamjeni i Kupoprodajnog ugovora u okolnostima kada joj je bilo poznato da parcele (koje su trenutno u posjedu prvotuženog i drugotuženog) nisu u posjedu apelanticinog pravnog prednika, već Zadruge na kojoj se i vode u katastarskom operatu, u čijem je historijatu nakon upisa apelanticinog pravnog prednika, kao posjednika 1947. godine, već sljedeće godine upisana promjena posjednika po osnovu prodaje navedenih parcela od strane apelanticinog pravnog prednika SRZ ,,Jovaš“. Okružni sud je istakao da je bez značaja okolnost da navedeni ugovori nisu upisivani u zemljišnu knjigu, zbog čega je apelanticin pravni prednik ostao uknjižen na navedenim nekretninama s pravom vlasništva. Dalje, da statusna promjena zemljoradničkih zadruga, zatim činjenica da se navedena zadruga udružila u jedinstvenu ZZ „Dojčin Lukić“ na kojoj su se zatim u katastru vodile i sporne nekretnine, kao i činjenica da je apelantici, a time i apelanticinom pravnom predniku, posjed Zadruge na tim nekretninama bio poznat, ukazuje da je Zadruga imala ne samo kvalificirani posjed zasnovan na ugovoru, već i miran i savjestan posjed. Osim toga, da su te činjenice protekom vremena, od 1948. godine pa do zamjene sa S. R. 1984. godine, dovele do stjecanja prava vlasništva po osnovu dosjelosti, kako je to pravilno zapazio prvostepeni sud. Okružni sud je istakao da za takvo utvrđenje nije morao postojati protivtužbeni zahtjev prvotuženog i drugotuženog, već je bio dovoljan njihov peremptomi prigovor koji vodi ka odbijanju tužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ZZ „Dojčin Lukić“ izvršila zamjenu vlastitih nekretnina, pa da je pribavilac istih te nekretnine mogao otuđiti pravnom predniku prvotuženog i drugotuženog kupoprodajnim ugovorom. Nadalje, kako su oba ugovora zaključena u pismenoj formi i ovjerena kod suda, Okružni sud je naveo da zadovoljavaju i zakonsku formu u smislu člana

9. Zakona o prometu nekretnina, zbog čega apelantica i žalbom neosnovano ukazuje na njihovu ništavost.

22. Imajući u vidu navedene činjenice odlučne za gubljenje prava vlasništva od strane apelanticinog pravnog prednika, odnosno stjecanje istog prava od strane kasnijih pravnih sukcesora, Okružni sud je naveo da su bez značaja prigovori koji se odnose na rad upravnih organa. Dalje, da za valjanost ugovora nemaju značaja činjenice koje su se desile naknadno po njihovom zaključenju, pa ni propuštanje upisa kod sačinjavanja prijavnog lista od 14. novembra 1984. godine, konstatacija upisa posjednika samo po posljednjem ugovoru, odnosno narušavanje pravila kontinuiteta upisa po prethodno zaključenom ugovoru, niti eventualna greška upravnog organa učinjena prilikom upisa. Okružni sud je istakao da navedeno pitanje nezadovoljna stranka može rješavati isključivo u upravnom postupku. Dalje, da bilo koji propust upravnog organa nakon zaključenja ugovora o prometu nekretnina nema retroaktivno dejstvo i da se ugovor iz tog razloga ne može činiti ništavim. Okružni sud je naveo i da su propusti u upravnom postupku kod knjiženja nekretnina bez ikakvog utjecaja na stjecanje vlasništva dosjelošću.

23. U pogledu nekretnine koja se trenutno vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene, Okružni sud je naveo da je apelantici poznato da se navedena nekretnina do 1977. godine vodila na apelanticinom pravnom predniku, te da se po osnovu odluke Općinskog suda Tuzla od 4. oktobra 1977. godine vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene. Dalje, da se žalbom neosnovano ukazuje da ta činjenica nema značaja jer trećetužena i četvrtotužena nemaju navedenu odluku radi dokazivanja postojanja osnova navedenog upisa. U vezi s tim, istakao je da činjenica da postoji identitet sudske odluke na osnovu koje je izvršena pravna promjena vlasnika navedene parcele ukazuje da ta odluka postoji, te da je njeno postojanje, za slučaj sumnje, moguće utvrditi i uvidom u ,,R“ upisnik tog suda za 1977. godinu. Okružni sud je istakao da okolnost da apelantica fizički ne raspolaže tom odlukom i da se ona ne nalazi u zbirci isprava u zemljišnoknjižnom ulošku (pobliže označenom u obrazloženju presude) ne utječe na pravno dejstvo odluke nastalo nakon njenog donošenja, zbog čega su bez osnova žalbeni navodi da se radi o nepostojećoj odluci, kao i o nasilnom oduzimanju zemljišta od strane pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene. Nadalje, da izjava trećetužene i četvrtotužene, iako ovjerena kod notara 2011. godine, ne predstavlja pravni posao po osnovu kojeg je moguć prenos prava vlasništva u smislu člana 52. ZSP, niti je u njoj precizno identificirana nekretnina na koju se izjava odnosi (koja bi bila predmet prometa). Osim toga, u okolnostima kada i trećetužena i četvrtotužena osporavaju sadržaj navedene izjave, Okružni sud je istakao da su bez osnova žalbeni prigovori da je izjava predstavljala valjan pravni osnov za prenos prava vlasništva na apelanticu i druge pravne sljednike apelanticinog pravnog prednika.

24. Okružni sud je istakao da je apelantica i bez učešća ostalih nasljednika apelanticinog pravnog prednika legitimirana da zahtijeva utvrđenje ništavosti Ugovora o zamjeni i Kupoprodajnog ugovora, kao i utvrđenje prava vlasništva u korist svih nasljednika, ali samo kao zajedničara. Dalje, kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje visine suvlasničkog dijela ostalih nasljednika, da je neophodno da sva lica koja pripadaju suvlasničkoj zajednici budu i u procesnoj zajednici na tužilačkoj strani. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantica nije ovlaštena da utvrđuje visinu suvlasničkog dijela ostalih nasljednika s kojima je u nasljedničkoj zajednici. Dalje, da je u parničnom postupku moguće tražiti utvrđenje postojanja prava preminulog pravnog prednika, te zatim u ostavinskom postupku raspraviti pitanje zaostavštine, a time i suvlasničkih dijelova na toj imovini. Budući da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, Okružni sud je naveo da nije ukinuo pobijanu presudu zbog potrebe uređenja tužbe i obuhvaćanja svih nasljednika apelanticinog pravnog prednika na strani tužilaca.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje na sadržaj pojedinih dokaza, odnosno činjenice koje, prema njenom stavu, proizlaze iz sadržine tih dokaza, te na dijelove obrazloženja odluka redovnih sudova. Pri tome, pored ostalog, ističe da prvostepeni sud poklanja povjerenje vještaku, ali da navodi da se može zaključiti da je apelanticin pravni prednik prodao nekretnine (koje su u posjedu prvotuženog i drugotuženog), što je suprotno nalazu vještaka. Apelantica tvrdi da ne postoji ugovorni odnos apelanticinog pravnog prednika s bilo kojim od tuženih, niti odluka državnog organa o oduzimanju prava vlasništva. Također, ukazuje na proizvoljnost zaključka da su prvotuženi i drugotuženi pravo vlasništva stekli dosjelošću. Dalje, navodi da je na osnovu ostavinskog rješenja upisano pravo vlasništva nasljednika apelanticinog pravnog prednika, a da su prvotuženi i drugotuženi samo katastarski upisani kao posjednici 1984. godine, dok je do tada upis glasio na ime apelanticinog pravnog prednika. Pri tome, ističe da se Okružni sud u odnosu na navedeno nije očitovao, niti dao bilo kakvo pojašnjenje. U pogledu nekretnine koja se odnosi na trećetuženu i četvrtotuženu, ukazuje da drugostepeni sud govori o prodaji, dok je prema nalazu vještaka ta parcela prešla na pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene odlukom Općinskog suda u Tuzli iz 1977. godine. Također, apelantica navodi da je prvostepeni sud naveo da izjava trećetužene i četvrtotužene ne može biti osnov za stjecanje prava na nekretninama, iako je izjava jedan od ključnih dokaza koji ukazuje na to da one ne spore upis prava vlasništva apelantice i ostalih nasljednika apelanticinog pravnog prednika. Apelantica smatra da je indikativno da oba suda prigovaraju na rad upravnog organa, a da upravnim postupkom apelantica želi ukazati da ne postoji odluka državnog organa o oduzimanju, promjeni upisa vlasništva, kao osnov za promjenu titulara, niti sudska odluka za nekretnine koje su u posjedu prvotuženog i drugotuženog. U konačnici, tvrdi da prijavni list mora održavati stanje kontinuiteta titulara sa valjanim osnovom za upis, dok po priloženim ugovorima uz prijavni list kontinuitet ne postoji. II.Odgovori na apelaciju

26. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u presudi od 25. maja 2020. godine, te da apelaciju smatra neosnovanom.

27. Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku savjesno i brižljivo ocijenio svaki izvedeni dokaz, kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te da je iz tako provedenog dokaznog postupka zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, da su svi apelacioni navodi izvučeni iz konteksta, te da ne mogu predstavljati osnov za zaključak da je u konkretnom slučaju povrijeđeno bilo koje apelanticino pravo u pogledu predmetne imovine. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije.

28. Advokat prvotuženog i drugotuženog je naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da osporenom odlukom Okružnog suda nisu povrijeđena apelanticina prava zagarantirana Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, koja je pravilna i na zakonu zasnovana. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

29. Advokat trećetužene i četvrtotužene je, pored ostalog, navela da su redovni sudovi dobro i temeljno cijenili sve izvedene dokaze, te donijeli pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu. Nadalje, da su osporene presude donesene u skladu s izvedenim dokazima, te da navedenim presudama nije došlo do povreda osnovnih ljudskih prava zagarantiranih Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

30. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelanticin zastupnik je, pored ostalog, naveo da nisu relevantni navodi koje je u odgovoru na apelaciju navela advokat trećetužene i četvrtotužene. Nadalje, da odgovor na apelaciju advokata prvotuženog i drugotuženog ne sadrži značajan podatak o činjenicama, dok odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda ne daju razjašnjenje u odnosu na obrazloženje svojih odluka. Apelanticin zastupnik je naglasio da je suština pribavljanja prava vlasništva kontinuitet, te da je za svako stjecanje navedenog prava bitan osnov, dok u konkretnom slučaju osnov za stjecanje prava vlasništva u korist tuženih ne postoji. U konačnici, naveo je da apelantica ostaje pri apelaciji.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Kad je predmet odrediv Član 50.

(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav. Dopušten osnov Član 51.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Forma prodaje nepokretnosti Član 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod pretnjom ništavosti.

32. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sadržaj prava svojine Član 17. stav (1) (1) Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje slobodno i po svojoj volji stvar držati, koristiti i s njome raspolagati, a svakoga od toga prava isključiti u granicama određenim zakonom.

Pravni osnovi sticanja Član 52.

(1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u javnu evidenciju.

(2) Pravo svojine stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog organa ne može se suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u javnu evidenciju podnijelo zahtjev za upis svog prava prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava.

Sticanje uknjižbom Član 53. st. (1) i (2) (1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

Sticanje održajem Član 58.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebnog za održaj.

(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.

(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.

(7) Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Vlasničke tužbe Član 126. stav (1) (1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav (1) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 000235 20 Gž od 25. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 3. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni i kupoprodajnog ugovora, te utvrđenje prava posjeda i vlasništva, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Apelantica, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, te smatra da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

43. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost Ugovora o zamjeni i Kupoprodajnog ugovora, te da se apelantici i ostalim sljednicima apelanticinog pravnog prednika (navedenim u izreci prvostepene presude) prizna pravo posjeda na nekretninama (koje su trenutno u posjedu prvotuženog i drugotuženog), kao i da se utvrdi pravo vlasništva na nekretnini (koja se vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene), a što su prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena dužni priznati i trpjeti. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi apelantice, prvotuženog, drugotuženog, te četvrtotužene, dati u svojstvu parničnih stranaka, iskazi saslušanih svjedoka, iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka, kao i materijalna dokumentacija), te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Ustavni sud dalje zapaža, a kako to slijedi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da su Ugovor o zamjeni i Kupoprodajni ugovor zaključeni u pisanoj formi i ovjereni pred sudom, u smislu odredbe člana 455. ZOO. Dalje, da su redovni sudovi smatrali da nema niti jednog elementa za ništavost navedenih ugovora u smislu odredbe člana 47. ZOO, niti nedopuštenosti predmeta u smislu odredbe člana 49. ZOO. Osim toga, da je, shodno članu 50. ZOO, predmet obaveze iz navedenih ugovora potpuno odrediv, kao i da je postojao dopušten osnov za zaključenje tih ugovora, shodno članu 51. ZOO, zbog čega se nisu stekli uvjeti za primjenu odredbi čl. 52. i 103. ZOO (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da su prvotuženi i drugotuženi protekom vremena pravo vlasništva nad spornim nekretninama stekli i po osnovu dosjelosti, u smislu odredbe člana 58. ZSP (sporne nekretnine su od 1948. godine bile u posjedu Zadruge, koji je kvalificiran posjed, zasnovan na ugovoru, ali i miran i savjestan posjed, zatim su, nakon kupoprodaje od 1984. godine, bile u posjedu pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog, a zatim i u posjedu prvotuženog i drugotuženog, čemu se apelantica usprotivila tek 2012. godine).

46. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelanticinim navodima, u obrazloženju svojih odluka detaljno i jasno obrazložili zbog čega smatraju da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu trećetužene i četvrtotužene, nalazeći da se sporna nekretnina od 1977. godine, po osnovu odluke Općinskog suda Tuzla od 4. oktobra 1977. godine, vodi kao vlasništvo pravnog prednika trećetužene i četvrtotužene. Nadalje, da izjava trećetužene i četvrtotužene, iako je ovjerena kod notara 2011. godine, ne predstavlja pravni posao po osnovu kojeg je moguć prenos prava vlasništva u smislu člana 52. ZSP, a naročito kada se ima u vidu da u spornoj izjavi nije precizno identificirana nekretnina koja bi bila predmet prometa, kao i kada se ima u vidu okolnost da trećetužena i četvrtotužena osporavaju sadržaj navedene izjave.

47. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da apelantica, u skladu s pravilima o teretu dokazivanja, nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. U odnosu na navode o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2530/20 (Ž. A.) | Sudska praksa | Aktio