Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3861/20 (H. L.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3861/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3861/20, rješavajući apelaciju Hamdije Lipovače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hamdije Lipovače podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 K 043690 20 K od 3. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamdija Lipovača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 K 043690 20 K od 3. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore u periodu od 20. do 23. augusta 2021. godine.

3. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine otpremljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je 30. decembra 2021. godine Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 18 0 K 043690 20 K od 3. marta 2020. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav (2) u vezi sa stavom (1) a sve u vezi sa članom 5. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. „Na osnovu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećeni - Grad Bihać (u daljnjem tekstu: oštećeni) je upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku.“ U izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je „7. januara 2009. godine u Bihaću, kao službena osoba u svojstvu načelnika Općine Bihać, suprotno odredbama člana 1. stav 2. a u vezi sa članom 3. stav 1. i člana 13. stav 3. tač. e), g), i) i m) Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama), očito nesavjesno postupio u vršenju dužnosti navedene funkcije na način da je bez prethodno provedenog postupka javne nabavke […] u ime Općine Bihać, […] sa izvjesnom kompanijom 'Kentrik Europe B.V.' (u daljnjem tekstu: 'Kentrik') zaključio Sporazum za izradu studije izvodljivosti o vodnim resursima (u daljnjem tekstu: Studija o vodnim resursima) Općine Bihać broj 06/1-28-10994/08), te istog dana, […], donio Zaključak o prijenosu sredstava broj 06/1-28-10994 od 7. januara 2009. godine, na osnovu kojeg je Služba računovodstva izvršila isplatu novčanih sredstava u visini od 48.944,65 KM na navedeni račun, za koju isplatu Općina Bihać nikad nije dobila odgovarajuću protučinidbu, na koju posljedicu je pristao, na koji način je oštetio Općinu Bihać za iznos od 48.944.65 KM“. Dakle, kao službena osoba u Federaciji, povredom zakona, očito je nesavjesno postupio u vršenju dužnosti uslijed čega je nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000.00 KM.

6. Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe i odbrane (taksativno nabrojani na str. 3. i 4. presude), među kojim su i akt „Nezavisnih novina“ d.o.o. Banja Luka od 18. januara 2018. godine i akt „Avaz-roto pressa“ d.o.o. Sarajevo od 14. maja 2018. godine (dokazi optužbe), te javni poziv sa podneskom od 9. augusta 2008. godine za nalaženje javno-privatnog partnera iz „Nezavisnih novina“ od 10. augusta 2008. godine i dokument naslovljen kao „Preliminarni nacrt studije izvodivosti“ (dokazi odbrane). Zatim, navedeno je da je nakon provedenog dokaznog postupka i svestrane analize i ocjene izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, na osnovu odredaba čl. 15, 16. i 296. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je, prije svega, naveo sažetak iskaza svjedoka optužbe (N.G., A.M., S.K., N.L., A.H., H.K., D.S. i J.I.), te dao svoju ocjenu vjerodostojnosti tih iskaza.

7. Općinski sud je naveo da je u toku glavnog pretresa, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka (interpretiranih u presudi), kao i izvedenih materijalnih dokaza Tužilaštva utvrdio da je u toku 2008. godine apelant kao načelnik Općine Bihać, ostvario određene kontakte sa predstavnicima kompanije „Kentrik“ u prisustvu predstavnika općinskih službi. Na jednom od tih sastanaka apelant i predstavnik kompanije „Kentrik“ Thomas Dillon su potpisali Memorandum o razumijevanju iz septembra 2008. godine o poslovno-tehničkoj saradnji na implementaciji razvojnih projekata iz oblasti vodnih potencijala na području općine Bihać. Navedena saradnja je trebalo da se odvija po modelu javno-privatnog partnerstva da bi nakon zaključenja navedenog memoranduma bio zaključen i pismeni sporazum između Općine Bihać i „Kentrika“ za izradu studije o vodnim resursima. U Sporazumu je, u uvodnom dijelu, navedeno da Općina Bihać naručuje usluge „Kentrika“ za izradu opsežne studije izvodivosti, istraživanje, analizu tržišta, poslovni razvoj i poslovni plan koji se odnosi na vodne resurse općine Bihać. U tom sporazumu se Općina Bihać obavezala da će finansirati navedenu studiju u iznosu od 100.000,00 eura na način da će 25.000.00 eura isplatiti kompaniji „Kentrik“ po potpisivanju ovog sporazuma, a da će ostatak isplatiti u iznosima od po 12.500,00 eura po dostavljanju svakog od šest odjeljaka studije o vodnim resursima. Navedenim sporazumom je predviđeno da će studija ukupno koštati 200.000,00 eura, te da će kompanija „Kentrik“ finansirati polovinu troškova s tim što iz samog sporazuma nije vidljivo na koji način bi kompanija „Kentrik“ učestvovala u finansiranju navedene studije. Utvrđeno je da je nakon potpisivanja predmetnog sporazuma apelant potpisao zaključak o prijenosu sredstava od 7. januara 2009. godine kojim se iz budžetskih sredstava za 2009. godinu ima izvršiti prijenos sredstava u iznosu od 25.000,00 eura u protivvrijednosti 48.944.65 KM u korist računa kompanije „Kentrik“, što je i urađeno, a da kompanija „Kentrik“ nije izvršila ugovorenu protivčinidbu.

8. Općinski sud je naveo da je osnovno i suštinsko pitanje u ovoj krivičnoj stvari pitanje pravne prirode zaključenog sporazuma između Općine Bihać i kompanije „Kentrik“. Navedeno je da je Tužilaštvo tvrdilo da je ovakav pravni posao morao biti sklopljen u skladu sa važećim Zakonom o javnim nabavkama. Nasuprot tome, odbrana apelanta je tvrdila da se u konkretnom slučaju radi o institutu javno-privatnog partnerstva zbog čega nije bilo potrebno provoditi postupak javne nabavke. Radi potvrđivanja svojih navoda, apelant je saslušan u svojstvu svjedoka, te je, kako je navedeno, u svom iskazu iznio svoje lično mišljenje, da bi se Zakon o javnim nabavkama mogao primijeniti da je Općina Bihać bila samostalan subjekt, te da je za vlastite potrebe trebala studiju izvodivosti o kvalitetu vode. Apelant je potvrdio u svom iskazu da je on lično samostalno odlučio, iako institut javno-privatnog partnerstva nije bio uređen i propisan zakonom, da uprkos pravnoj praznini, koja je tada vladala i koja još uvijek vlada kada je u pitanju javno-privatno partnerstvo, u ime Općine Bihać potpiše prvo memorandum o razumijevanju, a kasnije Sporazum za izradu studije o vodnim resursima.

9. Općinski sud je naveo da je analizom odredaba člana 2. stav 1. Zakona o javnim nabavkama vidljivo da je Ugovor o javnoj nabavci usluga ugovor čiji je predmet nabavka usluga iz Aneksa II, dio A i B, koji su sastavni dio Zakona o javnim nabavkama. Zatim, naveo je da je u Aneksu II dio A propisano da su istraživačke, razvojne usluge, kao usluge ispitivanja tržišta, usluge koje su obligatorno obuhvaćene procedurama koje propisuje Zakon o javnim nabavkama. Općinski sud je pojasnio da je iz predmetnog sporazuma vidljivo da Općina Bihać upravo naručuje takve vrste usluga od kompanije „Kentrik“, koje su obuhvaćene Zakonom o javnim nabavkama. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o uslugama koje su propisane i obuhvaćene Zakonom o javnim nabavkama za koje Zakon propisuje obaveznu proceduru. Činjenica da se predmetnim sporazumom, navodno, i kompanija „Kentrik“ obavezala, iako to nije tačno precizirano, na učešće u određenom novčanom iznosu od 100.000,00 eura, po mišljenju Općinskog suda, nije mogla osloboditi obaveze apelanta - načelnika Općine Bihać da u to vrijeme provede, ukoliko se zaista i ukazala potreba za takvom vrstom usluga, zakonsku proceduru za izradu navedene studije.

10. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti stav i mišljenje apelanta u pogledu pravne prirode predmetnog sporazuma, imajući, prije svega, u vidu da se radi o raspolaganju javnim sredstvima, te da je prilikom raspolaganja takvim sredstvima potrebno osigurati transparentno postupanje, jednako i nediskriminirajuće ponašanje prema svim potencijalnim ugovaračima, konkurentnost i efikasno korištenje javnih sredstava, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Općinski sud je naveo da se pojam javno-privatnog partnerstva spominje u korespondenciji između apelanta i Thomasa Dillona, kao i u memorandumu o razumijevanju. Međutim, to nije bilo dovoljno da se Općinski sud uvjeri da se radilo o pravnom poslu koji, eventualno, nije trebalo da bude obuhvaćen Zakonom o javnim nabavkama. U situaciji kada javno-privatno partnerstvo nije bilo uređeno i regulirano zakonom, apelant nije imao druge mogućnosti da raspolaže javnim budžetskim sredstvima na način kao u konkretnom slučaju, već je javnim budžetskim sredstvima mogao raspolagati samo provođenjem procedura u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama.

11. Općinski sud je naveo da iz uvida (dokazi Tužilaštva) u akt dnevnih „Nezavisnih novina“ d.o.o. Banja Luka broj 01-26/18 od 18. januara 2018. godine proizlazi da u arhivi za sve objave Općine Bihać u toku 2008. godine ne postoji zahtjev za objavu javnog poziva za odabir partnera za javno-privatno partnerstvo radi razvijanja eksploatacije i kapaciteta izvora pitke vode na području općine Bihać i da takav oglas nije objavljen u „Nezavisnim novinama“. Zatim, navedeno je da je iz uvida u akt društva „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo broj 71 l/l 8 od 14. maja 2018. godine utvrdio da ni u arhivi tog društva ne postoji objava javnog poziva Općine Bihać. Pored toga, Općinski sud je naveo da je uvidom u dokaz odbrane - javni poziv sa podneskom od 9. augusta 2008. godine za iznalaženje javno-privatnog partnera iz „Nezavisnih novina“ od 10. augusta 2008. godine utvrdio da je poziv odštampan na novinskom papiru sa naknadnim dodatkom „Nezavisne“ i tekstom „10.08.2008. godine“. Ocjenjujući ovakav dokaz odbrane, kao i popratni dopis od 9. augusta 2008. godine, bez potpisa i pečata, Općinski sud je zaključio da ovakav dokaz ne predstavlja ispravu kojom bi se eventualno izvan svake razumne sumnje potvrdila činjenica da je javni poziv objavljen, kako to tvrdi odbrana apelanta. Kada se ovakav dokaz dovede u vezu sa izvedenim dokazima Kantonalnog tužilaštva, i to navedenim aktima „Nezavisnih novina“ i „Avaz-roto pressa“, koji predstavljaju zvanične akte dnevnih novina i u kojima se zvanično Kantonalno tužilaštvo obavještava da javni poziv Općine Bihać u vezi sa javno-privatnim partnerstvom nije objavljen, niti je dostavljen zahtjev za objavu takvog javnog poziva, logično je da se takvom dokazu ne može pokloniti vjera.

12. Općinski sud je naveo i da je prilikom ocjene materijalnih dokaza odbrane bila upitna njihova vjerodostojnost i autentičnost, jer je iz dostavljenih dokumenata vidljivo da ti dokazi uglavnom predstavljaju određenu pismenu korespondenciju koja se lično vodila između Thomasa Dillona i apelanta, a ne zvanična i službena korespondencija između Općine Bihać i kompanije „Kentrik“ koja bi bila službeno ozvaničena i protokolisana. Općinski sud je naveo da je iz uvida u studiju - preliminarni nacrt Općine Bihać i grupacije „Kentrik“ u vezi sa projektom vodnih resursa - studija izvodljivosti utvrdio da je taj dokument naslovljen kao „Preliminarni nacrt studije izvodivosti“, da se na istom dokumentu potvrđuje da on predstavlja prijevod sa kopije koja je sastavljena na engleskom jeziku. Dakle, radi se o prijevodu kopije nekog dokumenta, a ne o prijevodu originala dokumenta, pa je mišljenje Općinskog suda da je vjerodostojnost ovakvog dokumenta upitna, naročito imajući u vidu da se na navedenom dokumentu ne nalazi niti jedan element, odnosno oznaka iz koje bi bilo vidljivo da je takav dokument eventualno zvanično i službeno zaprimljen na protokol Općine Bihać. Također, iz naslova samog dokumenta proizlazi da je u pitanju preliminarni nacrt studije izvodivosti, pa Općinski sud nije mogao prihvatiti navode odbrane da se eventualno radi o konačnoj i definitivnoj studiji, koja bi eventualno, prema tvrdnjama odbrane, mogla predstavljati protivčinidbu za uplaćena novčana sredstva.

13. Općinski sud je potom ukazao da član 14. Zakona o principima lokalne samouprave FBiH propisuje da je načelnik općine izvršni organ jedinice lokalne samouprave, a da član 15. istog zakona propisuje da načelnik kao izvršni organ predstavlja i zastupa jedinicu lokalne samouprave, te da iz tih zakonskih odredaba nedvosmisleno proizlazi da je apelant optužen u svojstvu službene osobe, odnosno načelnika općine koji je izabran neposrednim izborom i kao takav predstavlja i zastupa općinu Bihać. Da je to bio slučaj i u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, potvrđuje i niz materijalnih dokaza koji su izvedeni u toku trajanja glavnog pretresa (navedeni u presudi), pa navodi odbrane da apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio državni službenik sa konkretno određenim zadacima, te da zbog toga ne može odgovarati za djelo koje mu se stavlja na teret Općinski sud nije mogao prihvatiti kao pravno argumentirane. Da se radi o očigledno nesavjesnom postupanju apelanta, Općinski sud je utvrdio iz materijalnih dokaza, ali i iz iskaza samog apelanta. Naime, u svom iskazu apelant, između ostalog, navodi da je sam došao do zaključka da se u konkretnom slučaju neće primjenjivati Zakon o javnim nabavkama, već da treba primjenjivati „neki drugi model“ iako je znao i mogao znati da za raspolaganje javnim budžetskim sredstvima ne postoji drugi način osim primjene Zakona o javnim nabavkama. Apelant je u svom iskazu potvrdio da mu je dobro bio poznat postupak javnih nabavki, ali da je, unatoč toj činjenici, bez provođenja zakonske procedure koju predviđa Zakon o javnim nabavkama, pristupio zaključenju memoranduma o razumijevanju, a kasnije i zaključenju Sporazuma za izradu studije izvodivosti. Na taj način je apelant, kao službena osoba, svjesnim kršenjem zakona očigledno nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, jer mu je bilo poznato da se navedene vrste usluga mogu naručiti samo uz primjenu Zakona o javnim nabavkama.

14. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine kojom je žalbe Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca odbio i potvrdio presudu Općinskog suda od 3. marta 2020. godine. Istom presudom Kantonalni sud je žalbu oštećenog uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda broj 18 0 K 043690 19 K od 3. marta 2020. godine u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, tako da je „apelant obavezan da oštećenom, na ime naknade štete, isplati iznos od 48.944,65 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude“. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH, određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Sama činjenica da određene dokaze odbrane prvostepeni sud nije prihvatio, ili je izrazio sumnju u njihovu vjerodostojnost, kako je istakao Kantonalni sud, ni u kom slučaju ne može upućivati na pogrešan zaključak žalbe apelanta da nije uopće data ocjena tih dokaza odbrane. Kantonalni sud je istakao da je na str. 10. i 11. prvostepene presude sadržajno iznesen iskaz apelanta, da je data ocjena vjerodostojnosti tog iskaza, a potom je on doveden u vezu sa drugim dokazima subjektivne i objektivne prirode koji su izvedeni na glavnom pretresu. U pobijanoj presudi data je ocjena, te poseban osvrt i na dokaze odbrane vezane za javni poziv za iznalaženje javno - privatnog partnerstva za koji je odbrana tvrdila da je objavljen u „Nezavisnim novinama“ 10. augusta 2008. godine, kao i ocjena iskaza svjedoka N.G. koji se izjašnjavao na te okolnosti. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnoj situaciji nije se radilo o selektivnoj, tendencioznoj, manipulativnoj i jednostranoj ocjeni fragmenata iskaza svjedoka i apelanta, te drugih dokaza, već o objektivnoj, sveobuhvatnoj i pravilnoj ocjeni, te zaključcima koji niti žalbom apelanta nisu dovedeni u pitanje.

16. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pobijanu presudu zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, da je tom prilikom savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana, kako je to i propisano članom 296. st. 1. i 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim i zaključak prvostepenog suda da se zvanična korespondencija sa nadležnim službama Općine Bihać i apelantom kao načelnikom ni u kom slučaju nije mogla voditi samo putem „maila“, bez dostavljanja i evidentiranja na službenom protokolu. Naglašeno je da preliminarna studija izvodljivosti kompanije „Kentrik“ nije ocijenjena kao nezakonit dokaz, već je zajedno sa drugim dokazima uvedena u spis, a data je i ocjena njene vjerodostojnosti.

17. Kantonalni sud je ocijenio da nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, niti je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zbog činjenice da se prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije posebno bavio stavovima i pravnim mišljenjima odbrane apelanta iznesenim u uvodnom izlaganju i u završnoj riječi. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je apelant u svom iskazu u svojstvu svjedoka pred prvostepenim sudom naveo da je Bosna i Hercegovina od završetka rata i stvaranja institucija do usvajanja Mape puta imala dobrovoljni pristup prihvatanju evropskih propisa i direktiva, a od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju imala je obavezni pristup primjeni evropskih normi, a jedna od normi je i institut javno - privatnog partnerstva. I po mišljenju Kantonalnog suda, u situaciji kada institut javno - privatnog partnerstva u spornom periodu nije bio reguliran pozitivnim propisima (Zakonom o javno-privatnom partnerstvu), apelant ni u kom slučaju nije mogao da u ime Općine Bihać sa kompanijom „Kentrik“ prvo potpiše memorandum o razumijevanju, a potom i Sporazum za izradu studije o vodnim resursima, pritom se pozivajući na „institut“ koji nije bio uređen i propisan zakonom. U pobijanoj presudi dato je pojašnjenje u pogledu kršenja odredaba Zakona o javnim nabavkama i Aneksa II kao sastavnog dijela Zakona, koji predstavlja blanketni propis, kojim su, između ostalog, regulirane istraživačke, razvojne, kao i usluge ispitivanja tržišta.

18. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da je Općina Bihać u konkretnoj situaciji bila naručilac usluga od kompanije „Kentrik“ koje su regulirane Zakonom o javnim nabavkama. U skladu sa Statutom Općine Bihać i Zakonom o principima lokalne samouprave FBiH, apelant je bio ovlašten da zastupa i predstavlja Općinu Bihać. Dakle, ovlaštenja a samim tim obaveze i odgovornost apelanta kao načelnika proizlaze iz navedenih normativnih akata. Iskazima saslušanih svjedoka, te dokazima objektivne prirode prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant dogovorio i zaključio pravni posao sa kompanijom „Kentrik“, a potom potpisao zaključak o transferu novca u iznosu od 48.944.65 KM na račun te kompanije. Da je tom prilikom očigledno nesavjesno postupao, povrijedivši odredbe člana 1. stav 2. u vezi sa članom 3. stav 1. i člana 13. stav 3. tačka e), g), i) i m) Zakona o javnim nabavkama, prvostepeni sud je pravilno utvrdio ne samo na osnovu dokaza optužbe subjektivne i objektivne prirode već na osnovu iskaza apelanta u kojem je naveo da je sam došao do zaključka da u konkretnom slučaju neće primjenjivati Zakon o javnim nabavkama, već da da treba primijeniti „neki drugi model“. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da iz navoda prvostepene presude, koju u cijelosti prihvata drugostepeni sud, proizlazi da sud zaključke o njegovoj krivici zasniva samo na fragmentima dokaza koji idu na teret apelantu, i to na način da dijelove iskaza dovodi u vezu sa činjenicom da li su ili ne potvrdili navode optužnice ili dokaze Tužilaštva, pa te dijelove iskaza prihvata (iskazi pet imenovanih svjedoka), umjesto da izvrši svestranu ocjenu dokaza. Ovo je naročito došlo do izražaja kod ocjene iskaza apelanta i njegovih materijalnih dokaza a naročito zaključkom u vezi sa materijalnim dokazom - javnim pozivom kada nalazi da je javni poziv odštampan na novinskom papiru 10. augusta 2008. godine, kojem ne poklanja vjeru, jer je popratni dopis od 9. augusta 2008. godine bez potpisa i pečata i studiju izvodivosti za koji sud navodi „da je jedini mogući zaključak da ovakav dokaz odbrane nije mogao izvan svake sumnje eventualno potvrditi činjenicu da je protučinidba od strane kompanije zaista izvršena“. Apelant ističe da je na ovaj način „sud grubo prekršio pretpostavku nevinosti i nepravilno primijenio načelo in dubio pro reo“. Apelant se branio da se na posao javno - privatnog partnerstva ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama u dijelu kako to nalazi presuda. I prvostepeni i drugostepeni sud su ocijenili da ovakva odbrana predstavlja „iznošenje svojih ličnih stavova i uvjerenja“ o određenom pitanju javne prirode. Apelant smatra da ga je sud osudio na bazi činjenice da nije primijenio navodno „obligatorni zakon“, očigledno proizvoljno tumačeći sam zakon. Naime, sud je zanemario Aneks II dio C Zakona o javnim nabavkama koji pod tačkom 5 navodi izuzetak u primjeni Zakona o javnim nabavkama u slučaju kada se radi o uslugama istraživanja i razvoja osim onih usluga istraživanja i razvoja u kojim se dobrobit od njihovog korištenja isključivo koristi za potrebe ugovornog organa i usluge koje je u potpunosti platio ugovorni organ. Također, apelant navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da su institucije BiH nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bile obavezne primjenjivati međunarodne standarde (evropske norme), a jedna od tih normi je primjena u slučajevima javno-privatnog partnerstva, te da je „Paktom o stabilnosti i pridruživanju utvrđena obaveza primjene javno - privatnog partnerstva“. Apelant naglašava da u svakom slučaju, kada postoji pravna praznina, sud tu činjenicu tumači na štetu apelanta. Apelant tvrdi da su prvostepeni i drugostepeni sud krajnje arbitrarno pristupili ocjeni materijalnih dokaza, naročito normativnih akata (npr. Pravilnik o organizaciji, djelokrugu rada i sistematizaciji radnih mjesta općinskog organa uprave Općine Bihać), koji jasno propisuje opis poslova u tom organu, naročito općinskih službi za koje su svjedoci izjavili da se primjenjivao. Sudovi nisu dali razloge zašto ne ocjenjuju taj dokaz, niti daju obrazloženje zašto u vezi s tim ne ocjenjuju iskaz svjedoka K.R., A.H., D.S. i S.K. Postupajući tako, povrijeđeno je pravo apelanta na obrazloženu presudu. Ovo se posebno odnosi na brojne materijalne dokaze odbrane koje sudsko vijeće ocjenjuje kao dokaze upitne vjerodostojnosti, čija autentičnost ničim nije potvrđena. Apelant smatra da su takvim postupanjem sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 296. stav 2. i člana

15. ZKPFBiH. Apelant ističe da je prvostepeni sud, što je prihvatio i drugostepeni sud, potpuno arbitrarno ocijenio dokaze u postupku protiv apelanta, grubo zanemarujući suštinu svjedočenja npr. S.K., koja je potpuno jasno navela da je predmetom „Kentrik“ za rad bila zadužena Općinska služba za razvoj i poduzetništvo, na čijem čelu je bila K.R., koja je i naložila isplatu iznosa 48.944,65 KM kompaniji „Kentrik“, što podržava i dokaz Tužilaštva/nalog za likvidaciju računa od 7. januara 2009. godine. Redovni sudovi su potpuno arbitrarno zaključili da se između Općine i kompanije „Kentrik“ nije vodila službena korespondencija u vezi sa izradom studije, nego lična, između apelanta i te kompanije, ponovo potpuno zanemarujući iskaz N.G. koji je jasno svjedočio da se ta korespondencija vodila putem maila i faksa. Arbitrarno postupajući sudovi su zanemarili svjedočenje apelanta koji je tvrdio da je studija dostavljena njemu lično putem DHL (međunarodnog dostavljača) u pismenoj formi na engleskom jeziku, a potom i u elektronskoj putem maila. Apelant ukazuje i da su redovni sudovi ispoljili krajnju proizvoljnost i donoseći zaključak da Općina nije dobila protivčinidbu za početnu uplatu svoje obaveze iz Sporazuma. Suprotno, proizvoljnom zaključku sudova, kako apelant navodi, Općina Bihać je primila kompletnu preliminarnu studiju za iznos od 48.944,65 KM, a nije platila niti jedan dalje ugovoren iznos.

20. Ustavni sud konstatira da je apelant, u prilog navodima „da je sud zanemario Aneks II dio C Zakona o javnim nabavkama koji pod tačkom 5 navodi izuzetak u primjeni Zakona o javnim nabavkama“, dostavio tri stranice kopije „Službenog glasnika BiH“ broj 39 od 19. maja 2014. godine.

II.Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je odgovorio da je taj sud prihvatio zaključak prvostepenog suda, da je apelant kao načelnik Općine, prilikom zaključenja studije o vodnim resursima sa kompanijom „Kentrik“ postupio suprotno odredbama člana 1. stav 2. a u vezi sa članom 3. stav 1. i članom 3. stav 3. tač. e), g) i m) Zakona o javnim nabavkama. U konkretnom slučaju radilo se o uslugama navedene kompanije prema Općini Bihać koje su obuhvaćene procedurama Zakona o javnim nabavkama. Iz tih razloga ni Kantonalni sud kao drugostepeni nije prihvatio žalbene navode apelanta i njegovog branioca da se u konkretnoj pravnoj situaciji radilo o institutu javno - privatnog partnerstva. To, prije svega, kada se ima u vidu da institut javnoprivatnog partnerstva u vrijeme zaključenja sporazuma, pa i u vrijeme donošenja pobijanih odluka nije bio uređen i propisan zakonom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te sa odbranom apelanta, kako je to i propisano odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Za svoju odluku Kantonalni sud je dao adekvatno obrazloženje i osvrt na sve žalbene navode apelanta i njegovog branioca, pa su stoga neosnovani svi navodi apelanta.

22. Općinski sud je odgovorio da je u svojoj odluci dao razloge u pogledu svih odlučnih činjenica koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela presuda u ovoj krivičnoj stvari, da je u svom obrazloženju potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije i članom 3. stav 2. ZKPFBiH, te da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje usljed proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljne primjene procesnog zakona.

23. Tužilaštvo je odgovorilo da redovni sud nije povrijedio princip in dubio pro reo na koji apelant ukazuje, jer nije priklonio vjeru dokazima koji su na apelantov prijedlog izvedeni na glavnom pretresu pred Općinskim sudom (javni poziv odštampan na novinskom papiru, te „studiju izvodljivosti“ koja je također prihvaćena i izvedena kao dokaz odbrane). Tužilaštvo smatra da je sud prihvatio i ocijenio navedene dokaze, ali je vjerodostojnost tih dokaza za sud bila sporna na osnovu čega nije utvrđivao činjenice temeljem tih dokaza odbrane. Međutim, ne stoji tvrdnja apelacije da se radi o ključnim dokazima. Naime, činjenica da Općina Bihać nije dobila odgovarajuću protivčinidbu za plaćeni novac je utvrđena iz drugih dokaza koje je Tužilaštvo izvelo na glavnom pretresu. Na stranici 17. prvostepeni sud je obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio tu činjenicu. Pitanja na koja apelant ukazuje nisu pitanja primjene načela in dubio pro reo, već pitanja ocjene vjerodostojnosti dokaza koje je izveo na glavnom pretresu. Sud je dao svoju ocjenu o vjerodostojnosti dokaza na koje apelacija ukazuje, te na stranici 13. dao obrazloženje zašto navedene dokaz smatra nevjerodostojnim. Također, kako je Tužilaštvo navelo, pozivanje apelanta na određene međunarodne instrumente i standarde koji ne čine dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine je neosnovano. Činjenice koje je sud utvrdio ako idu na štetu apelanta su nedvosmisleno utvrđene i sud je vrlo jasno dao razloge na osnovu čega je došao do zaključka o postojanju tih činjenica. Dokazni prijedlozi apelanta su usvojeni i apelant je izveo dokaze koje je predložio i data mu je prilika da objasni sadržaj tih dokaza i da svoj osvrt na izvedene dokaze. Također, iz osporenih presuda je vidljivo da su redovni sudovi u obrazloženjima presuda dali ocjenu tih dokaza i razloge zašto ne prihvataju njihovu vjerodostojnost.

24. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju analizirao svaki od dostavljenih odgovora na apelaciju, te ponovno ukazao na razloge zašto smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primijenjen je Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04 i 18/05) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 387.

Nesavjestan rad u službi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja povredom zakona, drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. aUgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. septembra 2020. godine a apelacija je podnesena 28. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud konstatira da apelant osporava odluke redovnog suda u dijelu koji se odnosi na postojanje krivičnog djela (utvrđivanje njegove krivice), ali ne i odluku o izrečenoj sankciji, niti o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, te će stoga Ustavni sud u tom kontekstu i ispitati apelantove navode.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

37. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaz apelanta doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.

39. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u vrijeme za koje je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dakle, 7. januara 2009. godine, bio u primjeni Zakon o javnim nabavkama koji je, sa izmjenama i dopunama, objavljen u „Službenom glasniku BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06, dok je „novi“ Zakon o javnim nabavkama u kojem su sadržane odredbe za koje apelant u apelaciji ističe da ih je sud zanemario objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/14 od 19. maja 2014. godine. Članom 125. „novog“ Zakona o javnim nabavkama je propisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave a da se primjenjuje protekom šest mjeseci od dana stupanja na snagu. Dakle, redovni sud nije mogao primijeniti odredbe materijalnog zakona koji nije postojao u vrijeme kada je apelant preduzeo radnje kojima je počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim u predmetnom krivičnom postupku koji osporava ovom apelacijom.

40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osporene prvostepene presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome je vrlo iscrpno naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji i na osnovu kojih je zaključio da je apelant počinio krivična djela za koja ga je proglasio krivim. Općinski sud je detaljno obrazložio i zašto pojedinim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, uključujući i iskaz apelanta, a naročito je dao ocjenu zašto ne poklanja vjeru dokazima apelanta o „javnom pozivu“ i navodima da je kompanija „Kentrik“ izvršila protivčinidbu, a naročito apelantov stav o ne/primjeni Zakona o javnim nabavkama (detaljno opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tom Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da to nije bila, kako to tvrdi apelant, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivici, a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava apelanta. Konačno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sud nije ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta da je na opisani način od Općinskog suda standard dokazivanja krivice snižen i postavljen nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo.

43. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 387. stav (2) u vezi sa stavom (1) a sve u vezi sa stavom 5. KZFBiH, koje mu je stavljeno na teret, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanja u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić