Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3711/21 (R. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3711/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3711/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ramiz Lulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Lulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004737 21 U 3 od 24. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Lulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 27. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004737 21 U 3 od 24. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 23. aprila 2021. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i članova njihovih porodica Grada Mostara od 14. avgusta 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 23. aprilom 2021. godine.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 23. aprila 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 004737 21 U 3 od 24. septembra 2021. godine odbio predmetnu tužbu.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija dala svoj nalaz i mišljenje od 7. oktobra 2020. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv predmetnog nalaza i mišljenja) svojim nalazom i mišljenjem od 11. februara 2021. godine, nakon pregleda apelanta i razmotrene relevantne medicinske dokumentacije, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta ispod 20%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Nadalje, da je drugostepena ljekarska komisija u svom nalazu i mišljenju od 11. februara 2021. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta, shodno odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta (koji je i na taj način učestvovao u postupku). Stoga, Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje Federalnog ministarstva doneseno pravilnom primjenom odredbi člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) i Pravilnika. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu, pravom na izjavljivanje prigovora protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije (kojim pravom se apelant koristio), omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (odnosno, da učestvuje u postupku), jer Federalno ministarstvo svoje rješenje upravo i donosi na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da mu je samo formalno data mogućnost prigovora (protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije), koji prigovor uopšte nije analiziran, odnosno nisu obrazloženi razlozi zbog kojih je predmetni prigovor cijenjen neosnovanim. Takođe se poziva na odluku Vrhovnog suda od 12. jula 2018. godine (kojom je rješenje Federalnog ministarstva doneseno u tom postupku poništeno jer tužiocu nije data mogućnost da izjavi prigovor protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, odnosno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje osporenog rješenja u tom postupku).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, te Pravilnik i Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta kojima se poziva na odluku Vrhovnog suda od 12. jula 2018. godine, Ustavni sud zapaža da se u tom slučaju radilo o činjenično drugačijem predmetu, budući da je u tom slučaju rješenje Federalnog ministarstva poništeno jer tužiocu nije data mogućnost da izjavi prigovor protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, odnosno da učestvuje u postupku, što u konkretnom predmetu, kako je to zaključio Vrhovni sud u osporenoj odluci, nije bio slučaj. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3711/21 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio