Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3722/21 (Z.S.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3722/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3722/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 119579 16 Rsž od 3. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 119579 12 Rs od 9. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 119579 21 Rev od 6. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 119579 16 Rsž od 3. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 119579 12 Rs od 9. marta 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1569/21 od 23. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 119579 21 Rev od 6. jula 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 119579 12 Rs od 9. marta 2016. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantu, na ime dijela naknade za ishranu, uvećanja plate po osnovu rada noću i rada u državne praznike i naknade za prevoz, sve za vremenske periode pobliže označene izrekom predmetne presude, te na ime neisplaćenog dijela regresa za 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu, isplati pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženi da apelantu, na ime troškova predmetnog postupka, isplati iznos od 3.000,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za isplatu jubilarne nagrade u iznosu od 1.042,90 KM.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 9. marta 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 119579 16 Rsž od 3. februara 2021. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu dosuđene naknade za prevoz i troškova postupka, na način da je u cijelosti odbio zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade za prevoz za predmetni period, te je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.530,50 KM, umjesto dosuđenih 3.000,98 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio zahtjev apelanta za isplatu jubilarne nagrade, budući da iz odredbi člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) proizlazi da isplata jubilarne nagrade ne predstavlja obavezu poslodavca, već je uslovljena njegovim materijalnim mogućnostima. Prema tome, tuženi nije donio odluku o isplati jubilarnih nagrada uposlenicima za 2013. godinu, koja bi bila isplaćena u 2014. godini (iako je takve odluke donosio u ranijim godinama), jer su, kako to proizlazi iz izvještaja o izvršenju budžeta koji je objavljen u Službenim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 4/14, nedostajala sredstva za tu namjenu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 30. Kolektivnog ugovora propisano da službenik, pod određenim uslovima, ima pravo na troškove prevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja, te da je nesporno da je apelant ostvario pravo na troškove prevoza (stanuje na Bivoljem Brdu, a radi u Konjicu) i da mu je to pravo priznato rješenjem Komesara policije od 9. februara 2009. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da mu je isplaćen manji iznos naknade od pripadajućeg, u smislu navedenih odredbi Kolektivnog ugovora. Naime, apelant je svoj zahtjev zasnivao na potvrdama dvije prevozničke firme, dok je tuženi naveo da naknade prevoza isplaćuje na osnovu odluke Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) od 10. maja 2012. godine (čiji je sastavni dio Informacija Ministarstva saobraćaja i veza tog kantona o cijeni putničkih mjesečnih autobuskih karata, prema kojoj cijena mjesečne karte na relaciji Bivolje Brdo-Konjic iznosi 415,00 KM). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da tuženi visinu troškova prevoza dokazuje javnom ispravom, a apelant privatnom ispravom, pa se, u konkurenciji ova dva dokaza, ima smatrati da je, shodno odredbama člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tačno ono što se u javnoj ispravi određuje (a apelant je, u smislu odredbi člana 132. stav (3) ZPP mogao dokazivati da su utvrđeni iznosi netačni, ali to nije učinio). Takođe, apelant nije dokazao da je zaista koristio usluge prevoza firmi čije je potvrde dostavio i da je platio mjesečnu kartu u većem iznosu od onog utvrđenog u javnoj ispravi, da bi ostvario pravo na razliku, a sama potvrda privatnih prevozničkih kuća o cijenama dnevne i mjesečne karte ne može biti dokaz da je cijena mjesečne karte veća od isplaćene. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da apelant, na kome je bio teret dokazivanja u smislu odredbi člana 7. stav (1) i člana 123. stav (1) ZPP-a, nije dokazao postojanje razlike u visini cijene mjesečne autobuske karte na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada u utuženom periodu, odnosno da mu je tuženi isplaćivao troškove prevoza u manjem iznosu od pripadajućeg. Konačno, Kantonalni sud je naveo da, kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, na osnovu odredbi člana 397. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da ukupni troškovi zastupanja iznose 1.330,60 KM, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 200,00 KM, koji apelantu pripadaju nezavisno od uspjeha u sporu, tako da ukupni troškovi apelanta iznose 1.530,50 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da nije obrazloženo zbog čega je „Kantonalni sud odustao od svoje ustaljene prakse dosuđivanja jubilarne nagrade“. Dalje navodi da informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK (koja je sastavni dio odluke Vlade HNK od 10. maja 2012. godine) ne može imati snažniju dokaznu snagu od potvrde prevozničke kuće o cijeni prevozničke karte, te da je pogrešno rezonovanje Kantonalnog suda da je apelant trebao dokazivati da je u konkretnom slučaju koristio usluge prevoza. Takođe osporava i odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić