Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3732/21 (M. Ž.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3732/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3732/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Žabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Žabić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 320935 20 Gž od 10. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Žabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 320935 20 Gž od 10. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 320935 20 I od 24. jula 2020. godine usvojen je prigovor izvršenika (Republika Srpska, Poreska uprava Republike Srpske) te je Rješenje o izvršenju tog suda broj 71 0 I 320935 20 I od 4. juna 2020. godine stavljeno van snage, izvršni postupak je obustavljen i ukinute provedene izvršne radnje.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u priloženu dokumentaciju utvrdio da je izvršenik nesporno izvršio svoje obaveze prema apelantu na osnovu izvršne isprave, rješenja Okružnog suda od 28. marta 2019. godine (kojim su poništena rješenja izvršenika, tuženog u tom postupku, od 21. decembra 2016. godine (o zasnivanju radnog odnosa N.K. i R.P.), te je naloženo izvršeniku da donese nove odluke o izboru kandidata u roku od 60 dana od prijema predmetne izvršne isprave pod prijetnjom izvršenja). Naime, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je izvršenik donio rješenja o prestanku radnog odnosa za dva radnika koji su po predmetnom konkursu izabrani, da je donio nova rješenja o izboru (istih) kandidata od 29. avgusta 2019. godine (protiv kojih rješenja je apelant izjavio žalbu Odboru državne uprave za žalbe), te da je Odbor državne uprave za žalbe rješenjima od 4. oktobra 2019. godine poništio osporena rješenja o izboru kandidata. Nadalje, da je Poreska uprava Republike Srpske nakon toga donijela zaključak od 12. novembra 2019. godine kojim je odlučila da javni konkurs za izbor kandidata po konkursu nije uspio, te da je protiv navedenog zaključka apelant izjavio žalbu koja je rješenjem Odbora državne uprave za žalbe odbačena kao nedopuštena.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 24. jula 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 320935 20 Gž od 10. avgusta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da se, ne ulazeći u zakonitost rješenja Okružnog suda od 28. marta 2019. godine u dijelu kojim se nalaže izvršeniku da donese nove odluke o izboru kandidata u roku od 60 dana od dana prijema rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, na postupak izbora namještenika primjenjuje Zakon o državnim službenicima. Dalje, da je odredbama člana 111. navedenog zakona propisano da se radna mjesta namještenika regulišu Uredbom Vlade (u daljnjem tekstu: Uredba), te da je za popunu slobodnog radnog mjesta namještenika potrebno da je radno mjesto utvrđeno pravilnikom i da je njegovo popunjavanje u skladu sa donesenim Kadrovskim planom, kao i da se zasnivanje radnog odnosa namještenika vrši putem javnog konkursa koji raspisuje i postupak sprovodi republički organ uprave (Vlada). Nadalje, da iz obrazloženja predmetne izvršne isprave proizlazi da su za radno mjesto Portir u Sektoru za zajedničke poslove Poreske uprave Republike Srpske (za koje je tužena u tom postupku raspisala javni konkurs 2. novembra 2016. godine) potrebni uslovi srednja tehnička škola, ekonomska, gimnazija, škola učenika u privredi III stepen i najmanje šest mjeseci radnog iskustva u traženom stepenu obrazovanja, te da navedeno radno mjesto obuhvata poslove fizičkog obezbjeđenja. Prema tome, u situaciji kada u konkursu nije naznačeno da kandidat treba da ispunjava uslove iz člana 20. stav (1) Zakona o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti (odnosno, da posjeduje licencu za obavljanje poslova obezbjeđenja lica i imovine) nisu postojali uslovi da se po predmetnoj izvršnoj ispravi donese odluka o izboru kandidata, kako je to propisano članom 21. Uredbe. Prema tome, Okružni sud je naveo da je izvršenik, postupajući po predmetnoj izvršnoj ispravi mogao samo da donese zaključak da javni konkurs za izbor kandidata za upražnjeno radno mjesto Portir nije uspio, analognom primjenom člana 19. Uredbe (kojim su propisani slučajevi u kojima javni konkurs nije uspio). Naime, mimo uslova koji su navedeni u konkursu, odluka o izboru kandidata bi bila nezakonita i suprotna članu 5. Uredbe budući da bi učesnike konkursa, koji nisu uz prijavu priložili licencu za obavljanje poslova portira dovela u neravnopravan položaj u odnosu na kandidate koji su takvu licencu priložili.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je podnio predmetni prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, rješenja Okružnog suda od 28. marta 2019. godine, da je Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje, te da je nakon toga izvršni postupak obustavljen iako izvršenik nije izvršio svoju obavezu. Naime, apelant ističe da je izvršnom ispravom naloženo izvršeniku da donese nove odluke o izboru kandidata u roku od 60 dana od prijema predmetne izvršne isprave pod prijetnjom izvršenja, te da u konkretnom slučaju apelant nije izvršio svoju obavezu (odnosno, da je nije izvršio onako kako je ona glasila u predmetnoj izvršnoj ispravi).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima i Uredbe, obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3732/21 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio