Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3777/21 (N. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3777/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3777/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nusret Turajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Turajlić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006645 19 Uvp od 26. avgusta 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Turajlić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006645 18 U od 11. oktobra 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusret Turajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 70 0 U 006645 19 Uvp od 26. avgusta 2021. godine i 70 0 U 006645 18 U od 11. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 19. juna 2012. godine ukinuto je konačno rješenje Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina od 10. januara 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 19. junom 2012. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 19. juna 2012. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 U 006645 18 U od 11. oktobra 2019. godine predmetnu tužbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je izvršenim uvidom u predmetni upravni spis utvrđeno da se u istom nalazi povratnica kao dokaz o apelantovom prijemu osporenog rješenja sa danom 13. jul 2012. godine i da je, suprotno navodima iz tužbe, to jedina povratnica (dostavnica) koja se nalazi u spisu konkretnog predmeta. Dalje, da su navodi tužbe da je apelant osporeno rješenje primio putem punomoćnika tek 23. maja 2018. godine potpuno paušalni i neargumentovani, te da je bez značaja pozivanje apelanta na dopis Službe za prava branilaca i socijalnu skrb od 22. maja 2018. godine. Naime, iz sadržaja navedenog dopisa proizlazi da je, po traženju apelantovog punomoćnika, uz taj dopis izvršeno ponovno dostavljanje osporenog rješenja, kao i dostavnice o prijemu tog rješenja 2012. godine, pa se, dakle, ne radi o postojanju dostavnice - dokaza o prijemu osporenog rješenja navedenog datuma (23. maja 2018. godine) kako se to u tužbi navodi. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da, dakle, kako je zakonom propisani rok za podnošenje tužbe u konkretnom predmetu protekao 2012. godine, a predmetna tužba je podnesena 22. juna 2018. godine, to je ista neblagovremena, pa je predmetnu tužbu iz navedenih razloga, shodno odredbama člana 25. stav (1) tačka 1) ZUS, valjalo odbaciti kao neblagovremenu.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, rješenja Vrhovnog suda od 11. oktobra 2019. godine, taj sud je Rješenjem broj 70 0 U 006645 19 Uvp od 26. avgusta 2021. godine predmetni zahtjev odbacio kao nedopušten. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 41. ZUS propisano da stranka može protiv pravosnažne odluke kantonalnog suda podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu, pa, kako je u konkretnom slučaju predmetni zahtjev podnesen protiv odluke vijeća Vrhovnog suda, to je isti nedopušten.
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelant ističe da je osporeno rješenje Federalnog ministarstva primio tek 23. maja 2018. godine, o čemu u spisu konkretnog predmeta postoji dokaz.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
Dopustivost ratione materiae (u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 26. avgusta 2021. godine)
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. procesnoj dopustivosti pravnog lijeka koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama apelanta“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje (u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 11. oktobra 2019. godine)
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu sudu. Ustavni sud zapaža, dakle, da je apelantova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić