Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4152/21 (M.L.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4152/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-4152/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. L., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. L.
protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 117466 21 Gž od 27. rujna 2021. godine i Presude zbog propuštanja Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 117466 20 P od 19. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. L. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojega zastupa Nadežda Stevanović, odvjetnica iz Bijeljine, podnio je 6. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 117466 21 Gž od 27. rujna 2021. godine i Presude zbog propuštanja Osnovnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 117466 20 P od 19. ožujka 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja ovršnih radnji u predmetu Osnovnoga suda broj 80 0 I 133568 21 I, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, obvezan je apelant da tužiteljici (Lj. J.) preda u posjed i na slobodno korištenje tanjiraču nošenu, oznake V 28/510. Također je navedeno da je tužiteljica postavila i alternativni tužbeni zahtjev, kojim se apelant može osloboditi obveze predaje tanjirače nošene, tako što će tužiteljici isplatiti novčani iznos od 4.929,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz spisa predmeta proistječe da je u svojoj tužbi tužiteljica predložila da ukoliko apelant ne podnese odgovor na tužbu, sud donese presudu zbog propuštanja, sukladno čl. 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Nadalje, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je donio odluku, za koju odluku je u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge koji imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud u svojemu dopisu, dostavljenome apelantu zajedno sa tužbom sa prilozima, upozorio apelanta na zakonom propisani rok od 30 dana za dostavljanje pisanoga odgovora na tužbu, upozorivši ga na posljedice nedostavljanja odgovora na tužbu, a sve shodno primjeni čl. 70. i 71. ZPP. Također, istakao je da je tužba dostavljena apelantu osobno, kako to slijedi iz dostavnice, te da tu činjenicu apelant nije uspio osporiti pred prvostupanjskim sudom niti u postupku odlučivanja po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Nadalje, istakao je da apelant u zakonom propisanome roku nije dostavio odgovor na tužbu, pa je prvostupanjski sud utvrdivši da tužbeni zahtjev nije očigledno neutemeljen, donio osporenu presudu zbog propuštanja, primjenom čl. 182. st. 1. ZPP. Osim toga istakao je da taj sud nije posebno raspravljao o prizivnim navodima iz priziva apelanta, jer apelant svojim prizivom prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja, a što shodno odredbama čl. 208. ZPP ne spada pod razloge zbog kojih se presuda može pobijati. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi kako su redoviti sudovi pogrešno primijenili odredbe parničnoga postupka u situaciji kada tužiteljica nije dokazala ili barem učinila vjerojatnim da se predmetna stvar nalazi kod apelanta u momentu podnošenja tužbe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud nakon što je utvrdio da tužbeni zahtjev nije očigledno neutemeljen, donio osporenu presudu zbog propuštanja, shodno čemu u okolnostima konkretnoga slučaja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić