Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3189/20 (Savez sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3189/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3189/20, rješavajući apelaciju Saveza sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saveza sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 306297 19 Rev od 19. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savez sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokatice iz Sarajeva, podnio je 25. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 306297 19 Rev od 19. maja 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 306297 12 P od 25. aprila 2014. godine utvrđeno je da je tužitelju Nevzetu Aliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) nezakonito prestalo svojstvo trenera Reprezentacije sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trener), pa je naloženo apelantu da tužitelja vrati na mjesto trenera. Presudom je naloženo apelantu da tužitelju po osnovu neisplaćenih naknada isplati precizirani iznos pobliže naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati po osnovu naknade štete zbog izgubljene dobiti određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te je konstatovano da se prima na znanje povlačenje tužbe za određeno novčani iznos (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužitelj 2001. godine imenovan za trenera na period od četiri godine i da mu je mandat trenera produžavan 2005. i 2009. godine, sve usmenim odlukama šefa Stručnog štaba sjedeće odbojke BiH Mirze Hrustemovića (u daljnjem tekstu: šef stručnog štaba). Utvrđeno je da je tužitelj obnašao funkciju trenera sve do 10. jula 2012. godine, kada je od strane šefa stručnog štaba telefonskim putem obaviješten da ga smjenjuje sa mjesta trenera, prije isteka mandata, zbog promjena u propozicijama takmičenja na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. godine, od strane Svjetske odbojkaške organizacije za invalide. Općinski sud je utvrdio da tužitelj nikada nije dobio odluku o imenovanju, kao ni odluku o razrješenju sa mjesta trenera. Vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđeno je da tužitelju nije isplaćena naknada za pripreme Reprezentacije za period od 21. aprila 2008. do 16. oktobra 2011. godine u utuženom iznosu.

4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je, primjenom čl. 27, 29, 30. i

32. Pravilnika o državnoj Reprezentaciji sjedeće odbojke BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zaključio da je usmena odluka šefa stručnog štaba kojom je tužitelj smijenjen sa mjesta trenera nezakonita, obzirom da razlog za smjenu tužitelja sa mjesta trenera nije mogla biti promjena pravila u pogledu održavanja Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Općinski sud je ocijenio da je osnovan i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade u utuženom iznosu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tužitelj tokom postupka dokazivao da mu za vrijeme dok je bio trener, nisu isplaćene naknade za dane koje je sa Reprezentacijom proveo na pripremama, a za koju naknadu je apelant navodio da se nije isplaćivala zbog nedostatka novčanih sredstava, te da se ta naknada, zbog nedostatka sredstava, nije isplaćivana nikom od članova stručnog štaba. Međutim, kako isplata utužene naknade nije uslovljena finansijskom situacijom apelanta, shodno odredbi člana 27. Pravilnika, Općinski sud je zaključio da je zahtjev po osnovu novčane naknade osnovan. Općinski sud je ocijenio kao osnovan i zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog izgubljene dobiti u određenom iznosu, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 12 obrazloženja presude.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 P 306297 14 Gž od 5. juna 2019. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da mu je nezakonito prestalo svojstvo trenera, te da se naloži apelantu da tužitelja vrati na mjesto trenera Reprezentacije, kao i da apelant tužitelju isplati određeni novčani iznos po osnovu naknade štete zbog neisplaćenih naknada i izgubljene dobiti. Istom presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, naglasivši da tužitelj nije imenovan za trenera nikakvim formalnim aktom kojim bi se utvrdili uslovi njegovog imenovanja, početak i trajanje angažmana, njegova prava i obaveze, te da ni njegova smjena s mjesta trenera nije izvršena formalnim aktom, nego na osnovu usmene odluke šefa stručnog štaba. Kantonalni sud je naveo da je odluka o smjeni tužitelja morala biti donesena u zakonom propisanoj formi, kako bi se mogla preispitati. Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovano ni tužiteljevo potraživanje koje se odnosi na neisplaćene naknade. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je u postupku utvrđeno da Upravni odbor saveza, u periodu na koji se potraživanje odnosi, nije donio odluku o isplati naknada članovima Stručnog tima, te da se nakon 2005. godine pomenuta naknada nije nikome isplaćivala, kao i da je apelant registrovan kao udruženje građana koje sredstva obezbjeđuje kroz donacije, sponzorstva, priloge i članarine, zbog čega je neosnovano apelantovo potraživanje navedene naknade. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da tužitelj nije učestvovao u aktivnostima za koje učešće traži navedenu naknadu, pa se u smislu člana 189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima ne može govoriti o izgubljenoj dobiti.

7. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 306297 19 Rev od 19. maja 2020. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude prvostepenog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelju nezakonito prestalo svojstvo trenera i za isplatu naknade u utuženom iznosu i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Presudom je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

8. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe čl. 5, 15, 16, 27, 29, 30. i 32. Pravilnika, koje je citirao, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da je tužitelju svojstvo trenera prestalo nezakonito prije isteka mandata. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi određeni članom 30. Pravilnika za razrješenje dužnosti trenera i prije isteka mandata. Utvrđeni razlozi zbog kojih je tužitelj smijenjen, odlukom šefa stručnog štaba i koji se tiču promjena u propozicijama takmičenja, nisu razlozi za razrješenje dužnosti, koji bi se mogli podvesti „pod ostale slučajeve predviđene zakonom i ugovorom“. Kako je tužitelju mandat istekao 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan njegov zahtjev da se vrati na mjesto trenera, dok je osnovan zahtjev za isplatu neisplaćenih naknada u utuženom iznosu, utvrđen vještačenjem pismene dokumentacije i primjenom odredbe člana 27. Pravilnika. Vrhovni sud je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, u vidu izmakle koristi, ocijenio kao neosnovan, o čemu se detaljno izjasnio na strani 5 i 6 obrazloženja presude.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su pobijanom presudom povrijeđena prava svih učesnika u Reprezentaciji koji prihvataju usmene odluke šefa stručnog štaba i iste poštuju, kako u pogledu učesnika u Reprezentaciji tako i pogledu naknada. Radi se o ličnom angažmanu i entuzijazmu a ne o novcu i plaćanju, što je Vrhovni sud morao prepoznati i pravilno cijeniti. Smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te ističe da je šef stručnog štaba odgovoran za uspjeh Reprezentacije, i ovlašten da predlaže trenera i asistenta trenera, usmenim putem, koju odluku potom usvaja Upravni odbor. U konkretnom slučaju je upravo Upravni odbor dao mandat šefu stručnog štaba da odluči o sastavu Reprezentacije i njegovu odluku usvojio na prvoj narednoj sjednici UO SSO BIH, što je upravo u skladu sa citiranim propisima, a što je dokazano kroz iskaze svih saslušanih svjedoka, članova i predsjednika UO SSO BIH. Imajući u vidu da je odluka suda nepravilna, jer je potpuno jasno i dokazano da je tužitelj na zakonit način, pravovaljano smijenjen sa mjesta trenera, to je logično da mu ne pripadaju bilo kakva prava ili naknade po tom osnovu.

Relevantni propisi

10. Pravilnik o državnoj Reprezentaciji sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine (donijet na sjednici Upravnog odbora Saveza sjedeće odbojke BiH održane 22. februara 2006. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Pravila, na način kako je navedeno u osporenoj presudi Vrhovnog suda, koji glasi:

Član 27.

Šefa stručnog štaba Seniorske Reprezentacije imenuje UO SSO BiH na prijedlog stručne komisije SSO BiH. Šef stručnog štaba sa trenerima ovu djelatnost obavljat će uz novčanu naknadu do 30,00 KM po danu akcije, ovu naknadu određuje UO SSO BiH.

Član 29.

Šef stručnog štaba sa trenerima imenuje se po pravilu na četiri godine. Nakon isteka tog roka stručni štab može biti ponovno imenovan. Broj mandata nije ograničen.

Član 30.

Stručni štab može biti razriješen dužnosti i prije isteka mandata:

- ako izostanu zadovoljavajući rezultati Reprezentacije,

- ako svojim djelovanjem narušava ugled sjedeće odbojke, a posebno ugled BiH,

- u svim ostalim uslovima predviđenim zakonom i međunarodnim ugovorom.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozivao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, zaključio da je tužitelju svojstvo trenera prestalo nezakonito. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedeni zaključak obrazložio na način da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi određeni članom 30. Pravilnika za razrješenje dužnosti trenera i prije isteka mandata, odnosno da utvrđeni razlozi iz kojih je tužitelj smijenjen, odlukom šefa stručnog štaba i koji se tiču promjena u propozicijama takmičenja, nisu razlozi za razrješenje dužnosti, koji bi se mogli podvesti „pod ostale slučajeve predviđene zakonom i ugovorom“. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da je u konkretnom slučaju osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu neisplaćenih naknada u utuženom iznosu primjenom odredbe člana 27. Pravilnika. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3189/20 (Savez sjedeće odbojke Bosne i… | Sudska praksa | Aktio