Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1515/20 („Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1515/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine u predmetu broj AP-1515/20, rješavajući apelaciju, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vranica“ d.d.

Sarajevo – u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 20 Pž 3 od 3. februara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 19 Pž 2 od 5.

februara 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vranica“ d.d.

Sarajevo – u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 20 Pž 3 od 3. februara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 19 Pž 2 od 5.

februara 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 159097 19 Pž 2 od 5. februara 2020. godine. Predmetna apelacija zavedena je pod brojem AP-1515/20. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo provođenje izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Odlučujući o zahtjevu apelanta za donošenje privremene mjere Ustavni sud je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1515/20 od 20. maja 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Apelant je 29. marta 2021. godine podnio još jednu apelaciju kojom je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Ip 159097 20 Pž 3 od 3. februara 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-1017/21.

4. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istog izvršnog postupka, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta AP-1515/20 i AP-1017/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1515/20.

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 159097 10 Ip iz decembra 2010. godine određeno izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, na osnovu prijedloga tražitelja izvršenja Hypo Alpe Adria banke (u daljnjem tekstu: Hypo banka) utemeljenog na izvršnoj ispravi – notarski obrađen ugovor kojim je osigurano novčano potraživanje apelanta prema Hypo banci, nastalo iz ugovora o dugoročnom kreditu zasnivanjem hipoteke na nekretninama apelanta upisanim u zemljišnim knjigama.

6. Kako je nad imovinom apelanta otvoren stečajni postupak koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem 65 0 St 218050 11 St, izvršni sud je rješenjem od 4. juna 2012. godine predmetni izvršni postupak prekinuo.

7. U stečajnom postupku stečajni sudija i stečajni upravnik su Hypo banci priznali pravo razlučnog povjerica.

8. U okviru stečajnog postupka Bora d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Bora d.o.o.) je 2. decembra 2014. godine i 10. februara 2015. godine obavijestila stečajnog sudiju i stečajnog upravitelja o preuzimanju potraživanja Hypo banke, tako da je od strane stečajnih organa Bora d.o.o. prihvaćena kao novi razlučni povjerilac.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 St 21850 11 St od 17. januara 2020. godine izvršena je promjena u tabeli priznatih potraživanja prema stečajnom dužniku i to na način da umjesto povjerioca Hypo banke treba da stoji Bora d.o.o. Istim rješenjem izvršena je još jedna promjena u istoj tabeli na način da umjesto povjerioca Bora d.o.o. treba da stoji Sead Babić. Činjenice u predmetu AP-1515/20

10. Na prijedlog tražitelja izvršenja Addiko Banke d.d. Sarajevo (raniji naziv Hypo banka) Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 159097 10 Ip od 4. septembra 2019. godine nastavio izvršni postupak, te je istim rješenjem kao tražitelj izvršenja označena Bora d.o.o. umjesto ranijeg tražitelja izvršenja Addiko banke dd Sarajevo (ranije Hypo banka).

11. Na prijedlog novooznačenog tražitelja izvršenja Bora d.o.o., Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 159097 10 Ip od 1. novembra 2019. godine kojim je Sead Babić označen kao novi tražitelj izvršenja, koji tim rješenjem stupa u izvršni postupak umjesto Bora d.o.o. u stanju u kojem je zatečen radi naplate potraživanja, kako je to određeno rješenjem o izvršenju.

12. Odlučujući o žalbama apelanta podnesenim protiv rješenja iz prethodnih tački ove odluke Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 159097 19 Pž 2 od 5. februara 2020. godine kojim je žalbe odbio i prvostepena rješenja potvrdio.

13. Prema ocjeni Kantonalnog suda apelant se neosnovano pozvao na pogrešnu primjenu Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), iz razloga što u stečajnom postupku nije donesena odgovarajuća odluka prema kojoj bi Bora d.o.o. u svojstvu razlučnog povjerioca svoje pravo namirenja mogla ostvariti u izvršnom postupku. Suprotno žalbenim navodima, kako je naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da Addiko Banka d.d. Sarajevo nije stečajni povjerilac, nego razlučni povjerilac (tabela razlučnih povjerilaca od 7. decembra 2012. godine), te je na osnovu člana 38. ZSP imala pravo na odvojeno namirenje, jer joj je takav status priznat u stečajnom postupku, pri čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 58. stav 4. ZSP.

14. Shodno odredbi člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim licem prenijeti na njega svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom, a što u konkretnom nije slučaj, jer se radi o prenosu potraživanja iz ugovora. Shodno tome neosnovani su navodi žalbe da je prenos nezakonit i protivan Zakonu o bankama i Zakonu o registraciji i upisu privrednih društva u sudski registar.

15. Bez uticaja je na odluku i navod žalbe da je Bora d.o.o. izgubila aktivnu legitimaciju prenosom potraživanja na treće lice Seada Babića, a po osnovu ugovora o ustupanju potraživanja i prenosu založnog prava, jer takav navod ne može uticati na neprovođenje izvršnog postupka, jer se novi povjerilac obratio sudu sa zahtjevom za stupanje na mjesto tražitelja izvršenja Bora d.o.o.

16. Pozivanje apelanta na odredbe člana 21. u vezi sa članom 61. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a u vezi sa činjenicom da je apelant izričito uskratio davanje saglasnosti za promjenu tražitelja izvršenja, te da je za takvu promjenu potrebna saglasnost obje strane u izvršnom postupku je neosnovano, jer je novi tražitelj izvršenja Bora d.o.o. dokazao da je potraživanje na njega preneseno na zakonit način, u skladu sa odredbom člana 436. stav 1. ZOO-a, zbog čega ne stoje navodi žalbe da je to pravo tražitelj izvršenja trebao dokazati u parničnom postupku.

17. Budući da iz svih raspoloživih dokumenata proizlazi da je Bora d.o.o. zakonito stekla pravo na predmetnom potraživanju ona je, kao titular prava, to pravo mogla ustupiti trećem licu – Seadu Babiću.

18. Kako je odredbama ugovora na ustupioca preneseno i založno pravo, a primalac potraživanja ishodio upis založnog prava u svoju korist na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama, neosnovani su žalbeni prigovori da na novog tražitelja izvršenja Seada Babića nije valjano upisano založno pravo u zemljišnim knjigama a da je postojeći upis promjene založnog prava uslovan, jer takvi prigovori nisu relevantni za konkretan postupak izvršenja naplate novčanog potraživanja.

19. Pozivanje apelanta na Plan „reorganizacije stečajnog dužnika“ u pravcu osporavanja prava na izvršenje su prema ocjeni Kantonalnog suda prigovori koji ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

20. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbenih prigovora utvrdio da prvostepeni sud prilikom donošenja osporenih rješenja nije povrijedio odredbe ZIP-a, niti odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbivši sve iznesene prigovore kao neosnovane. Činjenice u predmetu AP-1017/21

21. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 159097 10 Ip od 1. septembra 2020. godine Enisa Babić označena je kao tražilac izvršenja umjesto Seada Babića tako da je imenovana stupila u izvršni postupak u stanju u kojem je zatečen.

22. Iz obrazloženja proizlazi da je na prijedlog tražitelja izvršenja Seada Babića, a na osnovu izvršne isprave – notarske isprave, pobliže precizirane u obrazloženju rješenja, Općinski sud donio rješenje od 27. decembra 2010. godine kojim je odredio izvršenje prema apelantu na način, visinu i obimu kako je navedeno u rješenju.

23. Podnescima od 1. jula i 18. avgusta 2020. godine Enisa Babić je obavijestila sud da je njen suprug Sead Babić preminuo, predloživši nastavak izvršnog postupka i da je sud označi kao tražitelja izvršenja jer je zakonski nasljednik što je dokazala ostavinskim rješenjem. Općinski sud je uvidom o rješenje o nasljeđivanju utvrdio da su ispunjeni uslovi za nastavak izvršnog postupka, te je primjenom čl. 11., 21. i 34. ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

24. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 159097 20 Pž 3 od 3. februara 2021. godine kojim je žalbu odbio. Kantonalni sud je istakao da se žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant neosnovano osporava aktivnu legitimaciju Enise Babić, jer je danom smrti Seada Babića po sili zakona, kao njegova supruga, postala zakonskim nasljednikom što proizlazi iz priloženih dokaza da je kao zakonski nasljednik stupila na mjesto Seada Babića, kao titular predmetnog potraživanja i založnog prava na predmetnim nekretninama i time stekla status razlučnog povjerioca u postupku. Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje iz kog je, između ostalog, proizašlo da je Sead Babić stupio u zatečena prava ustupioca i kao razlučni povjerilac se odlučio da svoje potraživanje prema dužniku odvojeno namiri u izvršnom postupku (član 58. stav 4. i član 38 ZSP), o čemu je obavijestio stečajni sud. Pozivanje apelanta na odredbu člana 21. u vezi sa članom 61. stav 2. ZIP-a nije osnovano, jer je novi tražitelj izvršenja Bora d.o.o. dokazao da je potraživanje na njega prešlo na zakonit način, u skladu sa odredbom člana 436. stav 1. ZOO-a.

25. Suprotno žalbenim prigovorima apelanta, Kantonalni sud je naveo da je o izvršenim promjenama tražitelja izvršenja obaviješten stečajni sud, koji je rješenjem broj 65 0 St 218050 11 St od 17. januara 2020 godine izvršio promjenu u tabeli priznatih potraživanja prema stečajnom dužniku i to na način da umjesto povjerioca Bora d.o.o. Banjaluka označi Seada Babića. Pri tome je naglašeno da se promjena novog tražioca izvršenja, u tabeli priznatih potraživanja prema stečajnom dužniku, vrši po sili zakona, tako da je umjesto povjerioca Seada Babića označen njegov zakonski nasljednik. Naglašeno je da je upis u zemljišne knjige izvršen na zakonit način, tako da su bez utemeljenja prigovori da založno pravo u zemljišnim knjigama nije valjano upisano. Kantonalni sud je naglasio da izvršeni prenos potraživanja nije protivan ni Zakonu o bankama (član 39), niti Zakonu o registraciji i upisu privedenih društava u sudski registar, jer osnovanost tih navoda ne proizlazi iz sudskog spisa i dokaza koje je pravilno cijenio prvostepeni sud, u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke. Ostale žalbene navode Kantonalni sud je cijenio, ali ih nije spomenuo jer ne utiču na drugačiju odluku suda, u smislu člana 231. ZPP-a.

Apelacioni navodi

26. U odnosu na apelaciju broj AP-1515/20 apelant smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u vrlo iscrpnim navodima apelacije iznosi brojne prigovore protiv osporenog rješenja, tvrdeći da je ono doneseno kao rezultat brojnih propusta Kantonalnog suda prije svega u segmentu proizvoljne primjene prava i to relevantnih odredaba ZIP-a, ZOO-a, ZSP, Zakona o bankama. Apelant, između ostalog, problematizira pravnu valjanost prenosa potraživanja sa Hypo banke na Bora d.o.o., a samim tim i prenos sa Bora d.o.o. na Seada Babića, jer je prilikom spornog prenosa, prema ocjeni apelanta, došlo do kršenja prinudnih propisa, a sud u postupku po službenoj dužnosti vodi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava.

27. Apelant se u apelaciji AP-1017/21 poziva na kršenje istih prava kao u AP-1515/20. Kršenje prava na pravično suđenje, imovinu i djelotvoran pravni lijek apelant vidi u činjenici što je prvostepeni sud, prije donošenja rješenja od 1. septembra 2020. godine, trebao donijeti rješenje o prekidu postupka zbog smrti tražitelja izvršenja, shodno odredbi člana 378. tačka 1. ZPP-a, jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 34. st. 2. i 3. ZIP-a. Prema saznanju apelanta zakonski nasljednici Seada Babića sudu nisu predložili imenovanje privremenog zastupnika. Zatim apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili i odredbe ZSP, jer Enisa Babić nije dokazala da je u stečajnom postupku, koji se vodi nad imovinom apelanta, donesena odgovarajuća odluka prema kojoj bi Enisa Babić, u svojstvu razlučnog povjerioca, svoje potraživanje mogla ostvariti u izvršnom postupku. Apelant problematizira i ugovor o prenosu potraživanja koji je za apelanta izvršen potpuno nezakonito.

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Ratione materiae

29. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima se odlučivalo o žalbama apelanta podnesenim u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja (kojem je u stečajnom postupku priznat status različnog povjerioca) protiv apelanta, na osnovu izvršne isprave - ugovora o zasnivanju hipoteke kojim je osigurano novčano potraživanje nastalo iz ugovora o dugoročnom kreditu (koji je notarski obrađen u svrhu izvršenja). U predmetnom izvršnom postupku odlučivalo se i o prenosu potraživanja i prenosu založnog prava sa banke na treća lica na osnovu notarski obrađenih ugovora o prenosu potraživanja i založnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze» apelanta, već da su ona utvrđena izvršnim ispravama (prije svega ugovorom o zasnivanju hipoteke na imovini apelanta). Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-697/20 od 20. oktobra 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Shodno takvom zaključku Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer se radi o akcesornom pravu koje je apelant doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje.

b) Prima facie

32. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stava (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

33. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

34. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP-a, ZOO, ZSP-a i ZPP-a bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo proizvoljno. Ustavni sud također zapaža da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji bili predmet apelacionog razmatranja od strane redovnih sudova (vidi tač.13 - 25 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

35. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1515/20 („Vranica“ d.d. Sarajevo – u… | Sudska praksa | Aktio