Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3803/20 (M. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3803/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3803/20, rješavajući apelaciju Marka Tikvića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marka Tikvića podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 106803 18 K od 11. travnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Tikvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa odvjetnica Belma Balijagić-Džuho iz Tuzle, podnio je 22. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 106803 18 K od 11. travnja 2019. godine. Apelant je 3. studenog 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Tužiteljstva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 25. kolovoza 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacijski sud, Osnovni sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 6. do 9. rujna 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. prosinca 2021. godine radi izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 106803 18 K od 11. travnja 2019. godine optuženi Dušan Malić i apelant su proglašeni krivima da su „u neutvrđeno vrijeme do 8. studenog 2016. godine oko 14:00 sati“, u mjestu i na način pobliže opisano u točkama 1. i 2. izreke presude kao suizvršitelji pod točkom 1. izreke presude počinili kazneno djelo zlouporabe osiguranja iz članka 296. stavak (1) u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBDBiH) za koje kazneno djelo je optuženom Dušanu Maliću utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a apelantu kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a radnjom pod točkom 2. izreke ove presude kao suizvršitelji počinili kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz članka 369. stavak (1) u svezi sa člankom 31. KZBDBiH za koje kazneno djelo je optuženom Dušanu Maliću utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a apelantu kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci. Stoga je presudom optuženi Dušan Malić osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a apelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Presudom su optuženi obvezani solidarno platiti troškove kaznenog postupka u označenom iznosu, kao i paušal za rad suda u pojedinačno označenim iznosima.
7. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na dokaze koji su izvedeni u dokaznom postupku (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). Zatim je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka i vještaka prometne struke (pobliže opisano na str. 4–11. presude). Dalje je ukazano sa sadržaj zabilješke o prometnoj nezgodi sa materijalnom štetom Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 8. studenog 2016. godine (stranica 11. presude), kao i na sadržaj ostalih označenih materijalnih dokaza (str. 11. i 12. presude).
8. U pogledu činjenice je li se dogodila prometna nezgoda 8. studenog 2016. godine ili ne, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Perića i Željka Šarića iz Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a koji je vještak Tomislav Perić iznio na glavnom pretresu, te koji zaključuju da oštećenja na označenom putničkom vozilu nisu nastala na način na koji to ukazuje dokumentacija očevida i iskazi optuženih sudionika (pobliže opisano na stranici 13. presude). Isto tako je navedeno da je sud prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka Đorđa Karanovića, koji je utvrdio da ne postoji prostorni kompatibilitet između opisanih radnji označenog putničkog automobila, zatim da ne postoji ni prostorni kompatibilitet između opisane pozicije označenog teretnog vozila, kao i da ne postoji ni energetska kompatibilnost međuovisnosti oštećenja na označenom teretnom vozilu jer su takva oštećenja nastala u dva slična odvojena udarna procesa, odnosno nisu mogla nastati u jednom udarnom procesu (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude). Potom je Osnovni sud ukazao na razloge (ne)prihvaćanja nalaza i mišljenja ostalih označenih vještaka (pobliže opisano na stranici 14. presude). Također je navedeno da sud nije prihvatio apelantovu obranu da nije prijavio totalnu štetu na označenom putničkom vozilu, niti je prihvatio iskaz svjedoka S. L. cijeneći ga kao neistinit i u suprotnosti sa nalazima i mišljenjima vještaka Đorđa Karanovića i Tomislava Perića koje je sud cijenio kao objektivne i poklonio im vjeru u pogledu nastanka oštećenja na označenom putničkom vozilu (pobliže opisano na str. 14. i 15. presude). U svjetlu navedenih nalaza i mišljenja, Osnovni sud je istaknuo da je utvrdio da se prometna nezgoda nije mogla dogoditi kako je to opisano u službenoj zabilješci o prometnoj nezgodi sa materijalnom štetom od 8. studenog 2016. godine. Isto tako je navedeno da je sud prihvatio i materijalne dokaze koji se odnose na prijavu štete označenim društvima za osiguranje (pobliže opisano na stranici 15. presude).
9. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istaknuo da je, analizom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, utvrdio da su se u konkretnom slučaju u radnjama optuženih Dušana Malića i apelanta stekla sva bitna obilježja kaznenih djela koja su opisana u izreci presude. U svezi s tim je navedeno da su oni, s ciljem da od osiguravača naplate osigurninu, zajedno oštetili stvar koja je osigurana protiv oštećenja i zatim jedan od njih prijavio štetu i dovođenjem u zabludu nadležnog organa učinili da on u zapisniku ovjeri štogod neistinito što treba da služi kao dokaz u pravnom prometu. Pritom je, između ostalog, navedeno i da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi isključivale odgovornost optuženih.
10. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. lipnja 2020. godine djelomično je uvažena žalba branitelja apelanta i optuženog Dušana Malića i preinačena prvostupanjska presuda u pogledu odluke o kazni, tako što se optuženom Dušanu Maliću (zbog pomaganja u počinjenju kaznenog djela zlouporabe osiguranja iz članka 296. stavak (1), „u svezi sa člankom 33. KZBDBiH“, za koje je u točki 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, apelantu (zbog počinjenja „istog tog kaznenog djela“) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, dok se zbog počinjenja kaznenog djela ovjere neistinitog sadržaja iz članka 369. stavak (1) u svezi sa člankom 31. KZBDBiH, zbog kojeg su optuženi u točki 2. prvostupanjske presude proglašeni krivim, optuženima utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca. S obzirom na navedeno, optuženi Dušan Malić je presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a apelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. U pogledu odluke o troškovima kaznenog postupka, presudom je odlučeno da prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.
11. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je, suprotno žalbenim navodima apelantovog branitelja, prvostupanjski sud nakon iznošenja činjenica dao detaljnu ocjenu svih provedenih dokaza koji su bili relevantni za pravilno utvrđivanje svih činjenica vezanih uz počinjenje kaznenih djela za koje su apelant i optuženi Dušan Malić proglašeni krivim, koja je u svemu u skladu sa člankom 281. stavak (2) Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBDBiH). U tom smislu je istaknuto da je prvostupanjski sud dao posebne razloge u sklopu ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza, uključujući i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka koje su angažirali branitelji optuženih, tako da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni žalbeni prigovori branitelja da obrazloženje prvostupanjske presude nije u skladu sa člankom 290. st. (6) i (7) ZKPBDBiH. Dalje je navedeno da se neutemeljeno u žalbi branitelja inzistira na tome da Osnovni sud, temeljem provedenih dokaza, nije utvrdio postojanje dogovora između optuženih „da insceniraju prometnu nezgodu“, kao i da je upravo optuženi Dušan Malić postavio vozila u zatečeni položaj nakon ostvarenog kontakta, odnosno nije utvrdio kako je uopće moglo doći do takvog pozicioniranja vozila kako su ona zatečena prilikom policijskog očevida (pobliže argumentirano na str. 3. i 4. presude). U svezi s tim je navedeno da je iz svih relevantnih dokaza (a u prvom redu nalaza i mišljenja vještaka Đorđa Karanovića iz Brčkog, te izvješća o provedenom vještačenju Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) evidentno da se prema raspoloživim tragovima na mjestu obavljanja očevida, kao i zatečenom položaju vozila sudionika, prometna nezgoda nije mogla dogoditi na način kako su to izjavili optuženi na zabilješku o prometnoj nezgodi sa materijalnom štetom djelatnicima Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. To, kako je istaknuo Apelacijski sud, nesumnjivo upućuje na zaključak da je navedena prometna nezgoda „inscenirana“.
12. Dalje je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, neistinito ono što su optuženi izjavili (u zabilješci Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) kao okolnosti pod kojima je došlo do navodne prometne nezgode. U svezi s tim je ukazano da oštećenja na označenim vozilima (kojima su upravljali optuženi) potvrđuju da je došlo do njihovog kontakta. Međutim, kako je to u svom nalazu i mišljenju pravilno utvrdio Zavod za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (od 26. studenog 2018. godine), a vještak Tomislav Perić dodatno obrazložio tijekom izravnog i unakrsnog ispitivanja na glavnim raspravama (od 21. veljače i 18. ožujka 2019. godine), Apelacijski sud je istaknuo da navedena oštećenja nisu mogla biti rezultat prometne nezgode kako su je opisali optuženi, nego su posljedica najmanje dva odvojena udara (pobliže opisano na stranici 5. presude). Pritom je, u kontekstu osporavanja prethodnog dogovora optuženih, navedeno da nije realno očekivati postojanje bilo kakvih materijalnih ili subjektivnih dokaza kojim bi bilo moguće dokazivati. Zaključak da je konkretna prometna nezgoda „inscenirana“ nameće se sam po sebi, kako je to istaknuo Apelacijski sud, iz činjenice da je već spomenutim vještačenjem Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu nedvojbeno utvrđeno da se prometna nezgoda nije dogodila na način kako su to izjavili njezini sudionici. U tom smislu je navedeno je točno da djelatnici Prometne policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (koji su izašli na mjesto događaja i sačinili zabilješku o prometnoj nezgodi sa materijalnom štetom) nisu tom prilikom uočili nikakve nelogičnosti na mjestu gdje su zatečena vozila sudionika. Međutim, kako je to istaknuo Apelacijski sud, nije realno niti očekivati od djelatnika policije da bez prisustva stručnih osoba, u prvom redu vještaka prometno-tehničke struke, posumnjaju u vjerodostojnost tragova (zanošenja) uočenih na mjestu gdje su zatečena dva vozila koja su navodno sudjelovala u prometnoj nezgodi, kao niti u istinitost izjava koje su u povodu zatečenog stanja vozila dali sudionici događaja. Navedeno samo po sebi ne umanjuje relevantnost nalaza i mišljenja vještaka prometno-tehničke struke Đorđa Karanovića, kao niti nalaza i mišljenja Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). U odnosu na navedena dva vještačenja, Apelacijski sud je, između ostalog, istaknuo da su označeni vještaci postupali po naredbi Tužiteljstva, odnosno Osnovnog suda. Dalje je navedeno, u svjetlu žalbenih navoda „prostorno-vremenske analize konkretne prometne nezgode“, da „tahograf traka“ iz označenog teretnog motornog vozila (kojim je upravljao optuženi Dušan Malić) nije relevantna za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu, odnosno za utvrđivanje je li se u konkretnom slučaju prometna nezgoda dogodila na mjestu i na način kako to izjavljuju optuženi. Ovo iz razloga, kako je to naveo Apelacijski sud, što ona nije na adekvatan način izuzeta prilikom obavljanja očevida od policije, a i sa tehničkog aspekta (ne registrira vožnju unatrag) ne sadrži podatke važne za pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica, pa stoga i ne može poslužiti kao dokaz (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude).
13. Također je, između ostalog, ukazano da se u žalbi neutemeljeno ističe da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio označeni dokaz iz kojeg se ne može zaključiti da apelant nije vlasnik označenog putničkog vozila (kojim je upravljao u kritično vrijeme). U svezi s tim je navedeno da je točno da je kao vlasnik predmetnog vozila navedena označena lizing kuća, ali da se iz označenih dokaza Tužiteljstva nedvojbeno može zaključiti da je upravo apelant kao „neograničeni komplementar“ korisnika označenog osiguranja, preko svog pravnog punomoćnika – odvjetnika (u Austriji), prijavio štetu na vozilu kao posljedicu predmetne prometne nezgode. Stoga je Apelacijski sud istaknuo da je, s aspekta postojanja kaznenih djela za koje je apelant proglašen krivim, irelevantno u čiju korist će u konačnici biti isplaćena pričinjena šteta na označenom putničkom motornom vozilu (pobliže opisano na stranici 19. presude).
14. U odnosu na neprihvaćanje iskaza svjedoka S. L. (koji je prema tvrdnjama optuženih neposredni očevidac cjelokupnog događaja), te u odnosu na neprihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka koje su angažirali branitelji optuženih, Apelacijski sud je istaknuo da je prvostupanjski sud dao detaljne razloge koje u cijelosti prihvaća i Apelacijski sud. Zatim, u odnosu na žalbeni prigovor koji se ticao odbijanja prijedloga obrane od prvostupanjskog suda za izvođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, Apelacijski sud je naveo da u cijelosti podržava razloge koje je u svezi s tim dao prvostupanjski sud. U svezi s tim je navedeno da se, u skladu sa člankom 93. stavak (1) ZKPBDBiH, rekonstrukcija, u pravilu, provodi radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razrješenje stvari i ona se obavlja tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojim se prema izvedenim dokazima događaj desio. Međutim, imajući u vidu specifičnost predmeta ovog kaznenog postupka (utvrđivanja je li prometna nezgoda mogla desiti na način kako su je opisali optuženi), Apelacijski sud je istaknuo da je očito da bi rekonstrukcija zahtijevala ponavljanje radnje počinjenja (sudarnog procesa), što bi podrazumijevalo da bi se na mjestu događaja morala koristiti identična vozila čiji bi se kontakt morao ponavljati u više navrata kako bi se utvrdilo jesu li ona nakon ostvarenog kontakta mogla doći u zaustavni položaj, kako su zatečena prilikom uviđaja od 8. studenog 2016. godine. Ponavljanje tih radnji, kako je to istaknuo Apelacijski sud, zasigurno bi dovelo do oštećenja (uništenja) identičnih ili sličnih vozila koja bi se koristila u simuliranju događaja, tako da bi, prema ocjeni ovog suda, takva rekonstrukcija izgubila smisao, odnosno bila bi upitna dopuštenost takve rekonstrukcije u smislu članka 93. stavak (2) ZKPBDBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
16. Prije svega, ukazuje se na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku i povredu prava na obranu. U svezi s tim se navodi da je sud propustio dati obrazloženje kako i kojim dokazima je konkretno dokazano postojanje bitnih elemenata kaznenih djela za koja je apelant proglašen krivim. Drugim riječima, kako to ističe apelant, prvostupanjski sud je samo dao jedan općenit zaključak o izvršenju kaznenih djela zlouporabe osiguranja iz članka 296. stavak (1) i ovjeravanja neistinitog sadržaja iz članka 369. KZBDBiH, pri čemu se nije osvrnuo na biće kaznenih djela. Dalje se ističe da je sud propustio u potpunosti obrazložiti smatra li činjenicu o vlasništvu nad predmetnim vozilom bitnom i relevantnom u kontekstu ispunjenosti elemenata kaznenog djela zlouporabe osiguranja, pa je ostalo nejasno na temelju kojih dokaza je konkretno sud našao izvan razumne sumnje dokazanim svaki pojedinačni element. Konsekventno tome, kako to apelant ističe, sud je na ovaj način propustio razmatrati institut vinkulacije police osiguranja, odnosno nije dao valjano obrazloženje zašto ga smatra irelevantnim u kontekstu odlučivanja o apelantovoj krivnji u konkretnoj pravnoj stvari. Zatim se ističe da nije jasno na temelju kojih dokaza je sud donio zaključak da su optuženi postupali po prethodnom dogovoru. Kada je u pitanju postupanje Apelacijskog suda u odnosu na navedena sporna pitanja, apelant navodi da obrazloženje osporene drugostupanjske presude ne zadovoljava standarde Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud). Stoga, prema apelantovoj ocjeni, žalba u konkretnom slučaju nije „suštinski preispitana“, već samo formalno. S druge strane, apelant ističe da je odbijanjem da se u ovoj pravnoj stvari provede rekonstrukcija (prometne nezgode) događaja došlo do kršenja njegovog prava na obranu. U svezi s tim se navodi da bi rekonstrukcija događaja razjasnila oprečna mišljenja vještaka, te dala mogućnost optuženima da na licu mjesta opišu kako i na koji način je došlo do prometne nezgode, pri čemu izvođenje takve radnje ne bi izazvalo nikakve troškove za sud, niti bi dovelo u pitanje javni red, moral i druge parametre koji bi poduzimanje ovakve radnje činili nedopuštenim. Potom apelant ukazuje i da je izostalo objašnjenje zašto je sud poklonio vjeru jednim vještacima, a nije drugim. U tom smislu, apelant navodi i da je sud morao izdvojiti kao nezakonit dokaz tahografski listić, a samim tim i nalaz i mišljenje vještaka, te na taj način iskoristiti mehanizam njihove procesne eliminacije.
17. U dopuni apelacije se ukazuje na njezin ispravak i dopunu, pa se tako navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što redovni sudovi ne prihvaćaju, niti odbacuju, bez ikakvog obrazloženja objektivne i materijalne dokaze, i to tragove koji su pronađeni na kolovozu, oštećenja na vozilima, a koja su pronašle ovlaštene službene osobe. Dalje se ukazuje da je osporena prvostupanjska presuda kontradiktorna i da je njezino obrazloženje u suprotnosti sa izrekom. Zatim se navodi i da apelant nije mogao počiniti kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja dovođenjem u zabludu nadležnog organa da on u zapisnik ovjeri što god neistinito, kao i da je nelogičan zaključak da su optuženi počinili ovo kazneno djelo kao suizvršitelji zato što je jedan od njih prijavio štetu i doveo u zabludu nadležni organ. Konačno, navodi se da redovni sudovi ne žele čak ni da vrše usuglašavanje nalaza i mišljenja svih vještaka prometne struke u ovom postupku koje je predložila obrana, već osporene odluke temelje na nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Perića. II.Odgovori na apelaciju
18. Apelacijski sud je naveo da su u osporenoj drugostupanjskoj presudi navedeni potpuni i jasni razlozi zašto je to taj sud našao da su razlozi obrazloženja osporene prvostupanjske presude relevantni za odluku (ocjena dokaza, pitanje vlasništva nad predmetnim vozilom, ispunjenost elemenata kaznenog djela zlouporabe osiguranja, razmatranje instituta vinkulacije, postojanje prethodnog dogovora apelanata, te rekonstrukcija događaja). U svezi s tim je navedeno da su u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke na označenim stranicama izneseni jasni razlozi zbog kojih je žalbeno vijeće našlo da navodima žalbe branitelja (optuženih) nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude. Kada je u pitanju apelacijski navod koji se odnosi na „tahografski listić“, Apelacijski sud je istaknuo da neovisno o tome što ovaj prigovor (žalbeni navod) nije istican (a samim tim i tretiran) u žalbi protiv osporene prvostupanjske presude, ona nije ni temeljena na spomenutom „tahografskom listiću“ niti na „nalazu i mišljenju za koje je predmetni listić poslužio“. U konkretnom slučaju, kako je to istaknuto, ne postoji bojazan da je prvostupanjski sud pod utjecajem toga cijenio druge dokaze na kojima je utemeljio svoju odluku, odnosno da se na njega ne može primijeniti teorija „plodova otrovne voćke“. Imajući u vidu navedeno, Apelacijski sud je istaknuo da pri donošenju osporene drugostupanjske presude nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, uključujući i pravo na pravično suđenje.
19. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, te da je taj sud u ovom kaznenom predmetu proveo sve predložene dokaze Tužiteljstva i obrane, te na temelju savjesne ocjene dokaza donio osporenu prvostupanjsku presudu. U svezi s tim je navedeno da i ovom prilikom Osnovni sud ostaje pri svim navodima koje je iznio u osporenoj prvostupanjskoj presudi.
20. Tužiteljstvo je navelo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da donošenjem osporenih odluka nije povrijeđeno nijedno njegovo pravo kao optuženog, te da su svi navodi već bili predmet razmatranja redovnih sudova u odnosu na koja su dana detaljna obrazloženja svih razloga kojima se sud rukovodio prilikom utvrđenja da apelantove radnje ispunjavaju sva obilježja predmetnih kaznenih djela. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
21. Kazneni zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18).
22. U konkretnom slučaju primjenjuje se Kazneni zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst i 26/16) koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Suizvršilaštvo Članak 31 Ako više osoba zajednički učini kazneno djelo, sudjelovanjem u učinjenju kaznenog djela ili poduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju kaznenog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to kazneno djelo.
Zlouporaba osiguranja Članak 296 stavak (1) (1) Tko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe, i zatim prijavi štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine. Ovjerovljivanje neistinitog sadržaja Članak 369 stavak (1) (1) Tko dovođenjem u zabludu ovlaštenog tijela učini da ono u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito što treba služiti kao dokaz u pravnom prometu, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
23. Zakon o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20):
Članak 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Članak 14 Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
(3) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da se osumnjičenom odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.
Članak 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 93 st. (1) i (2) Rekonstrukcija događaja (1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj dogodio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.
(2) Rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.
Naredba o vještačenju Članak 96 stavak (1) (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužitelj ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
Angažiranje vještaka Članak 269 stavak (1) (1) Vještaka mogu angažirati stranke, branitelj i sud.
Članak 281 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 290 st. (6) i (7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku točku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. lipnja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu odluku apelant je primio 4. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud zapaža da je i dopuna apelacije podnesena u navedenom roku iz članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, imajući u vidu navedeni datum prijema osporene drugostupanjske presude (4. rujna 2020. godine) i da je dopuna apelacije podnesena 3. studenog 2020. godine. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija i dopuna apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. st. 1., 2. i 3.(d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
31. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u svezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove kaznenopravne odgovornosti. Apelant navodi i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku. Također se navodima apelacije, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreću pitanja iz opsega prava na pravično suđenje kojima se garantira presumpcija nevinosti, odnosno načelo in dubio pro reo, kao i načelo jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
34. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj kaznenoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Dok članak 6. Europske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na temelju nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir jesu li poštovana prava obrane. Osobito se mora ispitati je li aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj uporabi (vidi Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. listopada 2013. godine, st. 77. i 78.). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10., stavak 27., te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine, stavak 25.).
36. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje su predlagali apelant i njegova obrana. Naime, Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na tu činjenicu ukazao i Apelacijski sud odlučujući o apelantovoj žalbi, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao suizvršitelj počinio predmetna kaznena djela. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako tijekom postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete pojedinih dokaza, a posebice onih koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja ispunjenosti elemenata predmetnih kaznenih djela u konkretnom slučaju. Navedeno se posebice odnosi na izvedene dokaze kod utvrđenja, prije svega, postojanja same prometne nezgode na način kako su to apelant i optuženi Dušan Malić izjavili u zabilješci o prometnoj nezgodi sa materijalnom štetom koju su sačinili policijski službenici (kao nadležno tijelo) u smislu odredbi članka 369. stavak (1) KZBDBiH, kao i naknadnih radnji koje su poduzete s ciljem naplate osigurnine prijavom štete u smislu odredbi članka 296. stavak (1) KZBDBiH. U tom smislu, iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da su utvrđenje nepostojanja prometne nezgode (na način kako su to opisali optuženi), tj. njezinog „insceniranja“ u okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi utemeljili na nalazima i mišljenjima vještaka Đorđa Karanovića i Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a koji su sačinjeni po naredbama Tužiteljstva i Osnovnog suda. Dakle, u odnosu na navedena dva vještačenja nesporno je postojala osnova u smislu odredbi članka 96. i članka 269. stavak (1) ZKPBDBiH. Također, iz stanja spisa predmeta (a što se ne dovodi ni u pitanje apelacijskim navodima), proizlazi da je apelantova obrana imala mogućnost unakrsnog ispitivanja označenih vještaka na glavnom pretresu koji su sačinili navedene nalaze i mišljenje, odnosno mogućnost pobijanja njihovog sadržaja. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelantova obrana nije bila onemogućena predlagati izvođenje svojih dokaza u odnosu navedeno sporno pitanje, te da su u tom smislu na glavnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem vještaka prometne struke koje je predložila obrana, čiji su nalazi i mišljenja bili sastavni dio dokazne građe u ovoj kaznenopravnoj stvari. S druge strane, kada je u pitanju apelacijski navod koji se tiče zakonitosti „tahografskog listića“ kao dokaza, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske presude proizlazi da osuđujuća presuda protiv apelanta u konkretnom slučaju nije utemeljena na tom dokazu, odnosno da Osnovni sud osporenu prvostupanjsku presudu nije temeljio na tom dokazu. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, nema proizvoljnosti u obrazloženju osporene drugostupanjske presude da se u odnosu na taj dokaz ne može primijeniti teorija „plodova otrovne voćke“, kao i da taj dokaz nema značaj koji mu pridaje apelant.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, u svjetlu garancija prava na obranu u kontekstu izvođenja dokaza, problematizirao i odbijanje prijedloga obrane da se odredi rekonstrukcija događaja. U svezi s tim, Ustavni sud načelno podsjeća da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi predložiti (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stavak 66., ECHR 2000 VIII.). Naime, Ustavni sud podsjeća na stajališta iz prakse Europskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obvezu da odredi [...] bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka inzistira da sud [...] izvede neki drugi dokaz, u nadležnosti je domaćeg suda da odluči je li potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Europske konvencije, odbiti izvesti takav dokaz, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. travnja 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Europskog suda). U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske presude proizlazi da je Apelacijski sud posebnu pozornost posvetio tom pravnom pitanju. Prema ocjeni Ustavnog suda, razlozi koje je Apelacijski sud dao u svezi s tim (vidi točku 13. ove Odluke) ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u primjeni članka 93. stavak (2) u svezi sa stavkom (1) ZKPBDBiH.
38. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Osnovni sud i Apelacijski sud stav kada je u pitanju kvaliteta izvedenih dokaza na glavnom pretresu izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud ponovno napominje da nije u njegovoj nadležnosti cijeniti sadržaj izvedenih dokaza, niti se baviti utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove kaznenopravne odgovornosti, tj. krivice. Dovodeći u svezu navedene stavove sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove kaznene odgovornosti u konkretnom slučaju nije utemeljeno isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj obrani bila dana mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj obrani u predmetnom kaznenom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Osnovni sud, a potom i Apelacijski sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih kaznenih djela, koja su apelantu optužnicom stavljena na teret i za koja je u konačnici i osuđen, isključivo izveli u kontekstu apelantovih radnji na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su temeljili osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu članka 6. stavak 3.(d) Europske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove kaznenopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka 6. st. 1., 2. i 3.(d) Europske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3.(d) Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela zlouporabe osiguranja iz članka 296. stavak (1) i ovjeravanja neistinitog sadržaja iz članka 369. stavak (1) u svezi sa člankom 31. KZBDBiH, koja su mu optužnicom stavljena na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom kaznenog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić