Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3833/20 (S. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3833/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3833/20, rješavajući apelaciju Sretka Pavića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sretka Pavića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 0 K 026570 19 Kžk od 16. jula 2020. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 0 K 026570 Krž 2 od 10. oktobra 2019.

godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 0 K 026570 17 Kri od 24. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sretko Pavić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Ranko Dakić iz Prijedora, podnio je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 0 K 026570 19 Kžk od 16. jula 2020. godine, Rješenja Suda BiH broj S1 0 K 026570 Krž 2 od 10. oktobra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 0 K 026570 17 Kri od 24. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 134/21 od 3. marta 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, između ostalog, i apelacija broj AP 317/21 koju je podnio apelant protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 026570 20 Krž od 30. novembra 2020. godine. Tim rješenjem je potvrđeno Rješenje Suda BiH od 13. novembra 2020. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka Presudom Suda BiH broj S1 1 K 026570 19 Kžk od 16. jula 2020. godine.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 26. avgusta 2021. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je 10. septembra 2021. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo BiH odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku.

5. Odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu radi izjašnjenja 30. decembra 2021. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Optužnicom od 10. novembra 2017. godine, koja je precizirana 14. marta 2019. godine, Tužilaštvo BiH je optuženog apelanta teretilo da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

8. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 026570 17 Kri od 24. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi sa tačkom a) KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29 i 180 stav (1) KZBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Presudom je oštećena A.S. upućena na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.

9. Uvažajući žalbu apelantovog branioca, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Rješenje broj S1 1 K 026570 19 Krž 2 od 10. septembra 2019. godine kojim se presuda Suda BiH od 24. juna 2019. godine ukida i određuje održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Presudom Apelacionog vijeća broj S1 0 K 026570 19 Kžk od 16. jula 2020. godine, donesenom nakon održanog pretresa kojem su prisustvovali tužilac Tužilaštva BiH i apelant i njegov branilac, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (druga polovina jula 1992. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme ratnog stanja) učestvovao u ubistvu civila, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav (1) Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a u vezi sa članom 22 istog zakona. Zbog toga je presudom apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, dok je oslobođen obaveze naknade troškova krivičnog postupka, a oštećena A.S. je upućena na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.

11. U obrazloženju je, prije svega, ukazano na činjenice u vezi sa pretresom pred Apelacionim vijećem (pobliže opisano u tač. 4-22. presude). S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da je na ročištu donijelo procesnu odluku da se djelimično prihvata prijedlog odbrane za vršenje reprodukcije iskaza svjedoka, i to na način da će se reprodukovati iskazi svjedoka S-1, S-2 i Đ.A. (reprodukcija iskaza svjedoka S-1 i S-2 izvršena 11. juna 2020. godine). Dalje je navedeno da su ostali dokazi (materijalni subjektivni) izvedeni tokom prvostepenog postupka prihvaćeni kao izvedeni, te da se smatraju dokaznom građom ove krivične stvari. Donoseći ovakvu odluku, Apelaciono vijeće je istaklo da se rukovodilo time da drugostepeni postupak ne predstavlja de novo postupak, te da drugostepena vijeća shodno procesnom zakonu imaju pravo da preuzimaju dokaze iz prvostepenih postupaka, te da se oni mogu smatrati kao već izvedeni, ocjenjujući i da se pred tim sudom vrše audio- vizuelna snimanja u koja članovi vijeća mogu vršiti neposredne uvide. Kada su u pitanju završne riječi odbrane, ukazano je da ona u suštini smatra da apelant nije kriv za predmetnu inkriminaciju, što prvenstveno potkrepljuje osporavanjem iskaza svjedoka S-1, smatrajući ga neistinitim i usmjerenim na izbjegavanje sopstvene odgovornosti (pobliže opisano u tački 17 presude).

12. Zatim je Apelaciono vijeće navelo da je izvršilo određene intervencije u činjeničnom opisu na način da je ispustilo dijelove koji se odnose na bitne elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, dok je, suprotno tome, inkorporisalo pravila međunarodnog prava koja su prekršena postupanjem apelanta, konačno zaključujući postojanje bitnih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav (1) KZSFRJ. S tim u vezi je ukazano da Apelaciono vijeće navedenim postupanjem ne izlazi iz objektivnog identiteta presude i optužbe (pobliže opisano u tač. 22-36 presude).

13. Potom je ukazano na sadržaj krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav (1) KZSFRJ, kao i četiri opšta elementa koja proizilaze iz citirane zakonske definicije (a-djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, b - kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, c - djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i d- počinilac mora narediti ili počiniti djelo, pobliže opisano u tač. 37-52 presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da nema sumnje da su ubijene žrtve (M.Č., Đ.Č., F.Č., E.Č. i Š.Č.-porodica Č.) imali status civilnih lica, koja su uživala apsolutnu zaštitu međunarodnog humanitarnog prava. Dalje je istaknuto da iz dokazne građe nesporno proizilazi da je u inkriminisano vrijeme i na inkriminisanom području postojalo ratno stanje, te da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske bio potpuno svjestan postojanja ratnih okolnosti.

14. Konačno, Apelaciono vijeće je istaklo da je, nakon ocjene relevantnih dokaza, zaključilo da je ispunjen i posljednji četvrti opšti elemenat predmetnog krivičnog djela, odnosno da je apelant u svojstvu saizvršioca počinio ubistvo sa direktnim umišljajem. To utvrđenje Apelaciono vijeće je elaboriralo u dijelu odluke naslovljenom kao Pojedinačna inkriminacija u osnovi zločina-1. Inkriminisani događaj-ubistvo civila (pobliže opisano u tač. 53-79 presude). Prije svega je ukazano da nema sumnje da je apelant u vremenskom periodu inkriminisanog događaja bio prisutan na području, mjestu samog zločina. Da je apelant upravo i učesnik predmetnog zločina, odnosno saizvršilac u njemu, Apelaciono vijeće je navelo da je utvrdilo analizom iskaza svjedoka, počevši od svjedoka S-1, koji je i očevidac djela i čiji iskaz je reprodukovan pred Apelacionim vijećem, pristupajući mu sa posebnim oprezom, shodno istrajavanjima odbrane na pitanju kredibilnosti njegovog kazivanja, posmatrajući ga kako samostalno, tako i u vezi sa drugim dokazima (tačka 55 presude). Pritom je navedeno i da je Apelaciono vijeće prvenstveno utvrdilo sam tok događaja koji je prethodio počinjenju konkretne inkriminisane radnje, a koji u svojoj uzročno-posljedičnoj vezi upotpunjuje cjelinu stava o krivici apelanta (pobliže opisano u tač. 56-62 presude). U odnosu na samo ubistvo članova porodice Č., Apelaciono vijeće je istaklo da neposredna saznanja iznosi svjedok S-1, koji je bio učesnik i dešavanja koja su prethodila ubistvu. Taj svjedok, kako je to navedeno, svoje viđenje događaja iznosi jasno, konkretno, ne ostavljajući niti najmanju sumnju u vezi sa svojim kazivanjem (pobliže opisano u tački 63 presude). Navedeni svjedok S-1 je, kako je to navelo Apelaciono vijeće, istina jedini očevidac ovog dijela dešavanja konkretne inkriminacije, ali njegov iskaz je potkrijepljen i iskazom svjedoka Đ.A. koji je potvrdio da su lica koja su lišila života članove porodice Č. bili optuženi apelant i Pero Stevanić.

15. Zatim je ukazano da je apelantova odbrana pokušala osporiti njegovo učešće u počinjenom ubistvu, ali da ti navodi ne dovode niti do najmanje sumnje u krivicu apelanta, a da bi bila implicirana obligatorna primjena načela in dubio pro reo (pobliže opisano u tač. 65 i 66 presude). Prilikom utvrđivanja činjeničnog supstrata presude, Apelaciono vijeće je navelo da se vodilo široko prihvaćenim dokaznim standardom “izvan razumne sumnje” smatrajući da on odgovara životnoj stvarnosti posebno u materiji onog što se genusno naziva ratnim zločinima. U tom smislu je navedeno da je praktično nemoguće s apsolutnom sigurnošću utvrditi sve detalje nekog, pa i ovog konkretnog događaja koji se odigrao u prošlosti, posebno ne u vrijeme ratnih dešavanja i opštoj haotičnosti koje rat sa sobom po prirodi stvari nosi. Nasuprot ovom, kako je to istaknuto, apelantova odbrana je sve vrijeme trajanja krivičnog postupka opstajala na iznalaženju detalja kojim bi dovela u pitanje ključne teze optužbe na način kako je to odgovaralo interesima odbrane. Takav partikularni i jednostrani pristup, kako je istaklo Apelaciono vijeće, pokazao se sasvim bezuspješnim imajući u vidu ubjedljivost u svemu dovoljnog dokaznog fundusa kako sa aspekta njegove vjerodostojnosti, tako i uvjerljivosti na kojim su utvrđene odlučne činjenice u ovoj krivičnopravnoj stvari i u konačnici izveden definitivan zaključak o krivici apelanta (pobliže opisano u tački 67 presude). Zatim je Apelaciono vijeće obrazložilo navode kojima se osporava kredibilitet svjedoka S-1 u svjetlu ostalih izvedenih dokaza (pobliže opisano u tač. 69-74 presude). Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da apelantova odbrana bezuspješno pokušava osporiti iskaz svjedoka S-1 i navodima o pogrešnom prepoznavanju apelanta (pobliže opisano u tački 75 presude). S tim u vezi je navedeno da Apelaciono vijeće nije utvrdilo da u iskazu svjedoka S-1 postoji bilo kakva sumnja u identifikaciju apelanta, kao aktera inkriminisanog događaja, pa čak i samo prepoznavanje putem foto-albuma, koje je sprovedeno na zakonit način, upućuje da je svjedok S-1 pravilno opisao apelanta. Finalizirajući cjelinu stava o krivici apelanta, Apelaciono vijeće je ukazalo da se rukovodilo i primjenjivim standardima, pri čemu je imalo u vidu i stanovište po kojem „kombinacija tih okolnosti obično i postoji samo zato što je doista i postojala ta konkretna činjenica“. Stoga, kako je to navedeno, nije se moglo doći do utvrđenja da postoji još neki takođe razumno moguć zaključak na osnovu istih dokaza osim onog do kojeg je došlo, a kojim bi se podrazumijevalo da se inkriminisani događaj nije desio, ili da se desio na drugačiji način koji bi isključivao odgovornost apelanta (tačka 76 presude). U pogledu subjektivnog elementa, odnosno namjere počinioca (mens rea), Apelaciono vijeće je istaklo da nema nikakvih dilema da se radi o namjernom činjenju, kao i da je apelant skupa sa drugim licem (preminuo) učestvovao u radnji izvršenja u smisli odredbe člana 22 KZSFRJ (saizvršilaštvo).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu „tokom čitavog postupka“ prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina na osnovu iskaza samo jednog svjedoka (S-1), kojeg su kao vjerodostojnog prihvatili prvostepeno i drugostepeno vijeće iako taj iskaz nije u skladu sa drugim dokazima i nije u skladu sa opštim pravilima logike i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Dalje se navodi da iskaz navedenog svjedoka S1, kao očevica, nije bio uvjerljiv i takve snage da ne ostavlja ni najmanju sumnju u njegovu istinitost. Upravo suprotno, kako to apelant ističe, iskaz navedenog svjedoka je bio usmjeren na izbjegavanje sopstvene krivične odgovornosti. Takođe, apelant ističe da su osuđujuću presudu u odnosu na njega redovni sudovi donijeli na osnovu prepoznavanja od svjedoka S-1. I pored svih prigovora odbrane i izvedenih dokaza, kako to navodi apelant, redovni sudovi su prihvatili ovo prepoznavanje kao potpuno nesporno i zakonito. Isto tako, apelant navodi da je nakon donošenja osporene presude Suda BiH podnio zahtjev za ponavljanje postupka, jer je u međuvremenu navedeni svjedok S-1 lično apelantu kao osuđenom „dostavio notarski ovjerenu izjavu da nije siguran u prepoznavanje i da nije siguran da je tog dana baš apelant bio na licu mjesta sa P.S.). S tim u vezi se dalje navodi da „navedenu izjavu ne možemo dostaviti Ustavnom sudu s obzirom da se radi o zaštićenom svjedoku, te izjavu može dostaviti samo Sud BiH uz obavezu poštovanja svih mjera zaštite predviđenih odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka“. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporenu drugostepenu presudu Suda BiH od 16. jula 2020. godine i predmet vrati Sudu BiH radi donošenja nove odluke.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je naveo da je, suprotno navodima apelacije, Apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja osporene odluke, te da on pri tom mišljenju ostaje i sada. Dalje je istaknuto da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka o čemu se žalbeno vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo već u osporenoj presudi. Kada je u pitanju navod koji se odnosi na svjedoka S-1, Sud BiH je istakao da je bitno akcentirati da iz osporene presude proizilazi da je Apelaciono vijeće iskazu tog svjedoka (koji je očevidac inkriminisanog događaja i čiji je iskaz reprodukovan pred Apelacionim vijećem) pristupilo sa posebnim oprezom, shodno istrajavanjima odbrane na pitanju kredibilnosti njegovog kazivanja, posmatrajući ga kako samostalno, tako i u vezi sa drugim dokazima. Stoga je navedeno da je, kao rezultat takve ocjene iskaza svjedoka S-1, Apelaciono vijeće utvrdilo da taj svjedok svoje viđenje događaja iznosi jasno, konkretno i ne ostavljajući ni najmanju sumnju u vezi sa svojim kazivanjem. Dakle, Sud BiH je istakao da sve navedeno nesumnjivo pokazuje da osporena odluka nije donesena na arbitraran i proizvoljan način, te je apelantu dato obrazloženje za ovakvu presudu, čime je ispoštovano njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, pa činjenica da konačan zaključak apelantu ne odgovara ne može implicirati bilo koju od isticanih povreda. S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da nije došlo do povreda na koje apelant ukazuje, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda i 42/18 – rješenje Ustavnog suda i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. st. 6. i 7.

Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 0 K 026570 19 Kžk od 16. jula 2020. godine, kao konačna odluka u ovoj krivičnopravnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova prema zakonu, budući da je apelantov zahtjev za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka odbačen kao nedopušten (rješenjem Suda BiH od 13. novembra 2020. godine, potvrđenog rješenjem Suda BiH od 30. novembra 2020. godine). Zatim, osporenu presudu Apelacionog vijeća od 16. jula 2020. godine apelant je primio 31. avgusta 2020. godine a apelacija je podnesena 23. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su mu u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog vijeća od 16. jula 2020. godine, prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetni postupak sproveden uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje.

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno tvrdi da nije dokazano da je on kao saizvršilac učinio predmetno krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Apelaciono vijeće u konačnom proizvoljno i pogrešno ocijenilo izvedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo, jer je Apelaciono vijeće obrazlagalo i ocijenilo samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. Ovu tvrdnju apelant, u suštini, potkrepljuje navodima o kredibilitetu prije svega zaštićenog svjedoka S-1, čije iskaze je Apelaciono vijeće, po apelantovom mišljenju, proizvoljno ocijenilo i nije im moglo pokloniti vjeru kako zbog kontradiktornosti izjava tog svjedoka, tako i njegovog kredibiliteta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora „izvan razumne sumnje“ dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana u suštini na svjedočenju zaštićenog svjedoka-očevica S-1. U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne važnosti je obezbijediti u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, što se prvenstveno ogleda u tom da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se, radi kontradiktornosti postupka, svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

31. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporena drugostepena presuda Apelacionog vijeća od 16. jula 2020. godine donesena nakon što je ukinuta prvostepena presuda od 24. juna 2019. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Pritom iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi da su dokazi materijalne i subjektivne prirode izvedeni tokom prvostepenog postupka prihvaćeni kao izvedeni, te se smatraju dokaznom građom ove krivične stvari. Osim prihvatanja prethodno izvedenih dokaza, Apelaciono vijeće je na novom pretresu prihvatilo i izvođenje novog dokaza odbrane - prijedlog za vršenje reprodukcije iskaza označenih svjedoka (vidi st. 8 i 10 ove odluke). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu principe iz prethodnih stavova, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene drugostepene presude Apelacionog vijeća nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je tokom cijelog postupka predlagalo Tužilaštvo BiH, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Apelaciono vijeće je u osporenoj presudi dalo detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja konačno osporene presude ne proizilazi ni da je Apelaciono vijeće svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka (S-1 i Đ.A.) izvelo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno svjedoka S-1 (za kojeg je u dokaznom postupku utvrđeno da je prisustvovao inkriminisanom događaju), Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene drugostepene presude naglasak stavilo na potrebu da se iskaz tog svjedoka ocijeni sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza navedenog svjedoka. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka S-1 i prigovorima apelantove odbrane u vezi sa vjedostojnošću tih iskaza i kredibilitetom S-1 kao svjedoka. Apelaciono vijeće je iskaz svjedoka S1 detaljno analiziralo, te dalo razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak-utvrđenje („izvan razumne sumnje“) Apelacionog vijeća da je apelant upravo lice koje je kao saizvršilac (zajedno sa Perom Stevanićem koji je preminuo) počinilo inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom (ubistvo pet članova porodice Č.) i za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142 stav (1) KZSFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporene drugostepene presude Apelacionog vijeća dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednošću iskaza svjedoka S-1, pri čemu je takođe ocijenjeno i njegovo držanje i ponašanje tokom postupka. Dakle, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće u konkretnom predmetu ispoštovalo obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage, posebno onih koji su se odnosili na svjedoka S-1. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Apelaciono vijeće je jasno obrazložilo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

32. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Apelaciono vijeće načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašlo iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela-ratni zločin protiv civilnog stanovništva-isključivo u kontekstu apelantovih radnji izvelo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće ispoštovalo svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovalo osporenu drugostepenu presudu u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Apelaciono vijeće nije imalo ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačilo na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. U svjetlu tog zaključka, Ustavni sud ima u vidu da je apelant u apelaciji ukazao da mu je, nakon donošenja osporene odluke Apelacionog vijeća od 16. jula 2020. godine, lično svjedok S-1 „dostavio notarski ovjerenu izjavu da nije siguran u prepoznavanje i da nije siguran da je tog dana baš apelant bio na licu mjesta sa Perom Stevanićem“. Ovaj apelacioni navod se, po ocjeni Ustavnog suda, primarno tiče utvrđenja određene činjenice (istinitost-vjerodostojnost iskaza svjedoka) u kontekstu primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da ovaj sud nije sud „četvrte instance“, te da navedeno činjenično-pravno pitanje spada u ingerenciju redovnih sudova, odnosno organa javne vlasti krivičnog gonjenja u kontekstu postojanja pravnog osnova za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka o čemu su se redovni sudovi već izjasnili (vidi stav 2 ove odluke). Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu čime bi mu bilo povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.

33. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova, odnosno Apelacionog vijeća u konačnom bila proizvoljna.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav (1) u vezi sa članom 22 KZSFRJ za koje je osuđen, a Apelaciono vijeće je za svoje utvrđenje i odlučenje u osporenoj drugostepenoj presudi dalo jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizilazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3833/20 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio