Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2056/20 (R. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2056/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2056/20, rješavajući apelaciju Rajka Maksimovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Maksimovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190093 19 Gž 2 od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190093 17 P 3 od 10. decembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rajko Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190093 19 Rev od 3. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190093 19 Gž 2 od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 190093 17 P 3 od 10. decembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 4087/19 od 27. novembra 2019. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelantovu apelaciju broj AP 4212/19, koju je podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 190093 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 190093 19 Rev od 3. marta 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Radojke Berić, Save Berića, Slavice Vasilić, Petra Luketića, Rade Miline, Zdravka Milinovića i Jelke Puzigaća (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. jula 2021. godine, Okružni sud 26. jula 2021. godine, Osnovni sud 27. jula 2021. godine, a kći tuženog Save Berića je 30. jula 2021. godine obavijestila Ustavni sud da je njen otac na bolničkom liječenju i da nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju. Ostali tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 23. decembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 190093 17 P 3 od 10. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kao savjestan graditelj porodične stambene zgrade stekao pravo svojine na zemljištu preciznije označenom kao u izreci presude, ukupne površine od 574 m² (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Nadalje je (stav 2 izreke) odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se na osnovu presude izvrši uknjižba prava svojine na spornom zemljištu u apelantovu korist u jedinstvenoj evidenciji na nepokretnostima za KO Laktaši. Takođe je utvrđeno (stav 3 izreke) da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Osnovni sud je naveo da je apelant 11. aprila 2014. godine podnio tužbu protiv Opštine Laktaši i tuženih. U tužbi je naveo da je sa pravnim prednikom tuženih Ilijom Berićem (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) 18. avgusta 2000. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nepokretnosti, sudski ovjeren 8. septembra 2000. godine, koji je za predmet imao građevinsko zemljište pobliže označeno kao u izreci presude, za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 14.000,00 DEM. Apelant je dalje naveo da je u cijelosti isplatio navedenu cijenu pravnom predniku tuženih, preko Agencije za posredovanje u prometu nepokretnosti „Saga“, koja je postupala u ime pravnog prednika tuženih u predmetnom pravnom poslu. Takođe je naveo da je bez odobrenja za građenje na spornom zemljištu izgradio stambeni objekat (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), kojoj izgradnji se, kako navodi, nije protivio ni pravni prednik tuženih niti sami tuženi nakon smrti njihovog prednika. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je pravni prednik tuženih kao kupac 8. februara 1971. godine sa ZZ Laktaši kao prodavcem zaključio ugovor o kupovini spornog građevinskog zemljišta, koji ugovor je sproveden u zemljišnim knjigama tog suda. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Rješenjem broj DN-3670/71 u zemljišnim knjigama predmetna parcela „upisana u B listu kao svojina [pravnog prednika tuženih]“ a da je Rješenjem broj DN 2120/ na osnovu člana 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: ZGZ) „uknjiženo zemljište opisano u A listu sa pravom korišćenja u korist [pravnog prednika tuženih] do dana određenog rješenjem o izuzimanju tog zemljišta“ te istim rješenjem „uknjiženo je prvenstveno pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u A listu u korist [pravnog prednika tuženih]“. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant na osnovu zaključenog predugovora o kupoprodaji spornog građevinskog zemljišta započeo sa izgradnjom predmetnog objekta – kuće. Iz navedenog proizlazi da su ugovarači izvršili faktički promet spornog zemljišta iako je pravno prometovanje bilo protivno važećim propisima. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog predugovora o kupoprodaji predmetnog zemljišta od 18. avgusta 2000. godine za razrješenje predmetnog spora mjerodavan Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 29/94, 23/98 i 5/99, u daljnjem tekstu: ZGZ), član 20, a u vezi sa članom 24 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO), a koji se primjenjivao shodno odredbi člana 344 stav 2 Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15, u daljnjem tekstu: ZSP), a ne odredba člana 59 ZSP-a, kako to apelant tvrdi.
9. Osnovni sud je u vezi s tim obrazložio da je predmet predugovora bilo neizgrađeno građevinsko zemljište, te je ukazao da je odredbom člana 18 stav 2 ZGZ-a regulisano da se pravo korišćenja radi građenja, koje je bilo konstituisano u korist pravnog prednika tuženih, nije moglo prenijeti, otuđiti i opteretiti, a nasljeđuju ga pod opštim uslovima zakonski nasljednici koji su članovi porodičnog domaćinstva nosioca prava korišćenja radi građenja. Prema tome, pravni prednik tuženih je pravo korišćenja spornog zemljišta mogao prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce (član 24 stav 1 ZGZ-a). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da su, prema odredbi člana 10 ZGZ-a, pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta ništavi,. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Pored navedenog, odredbom člana 39 stav 1 ZGZ-a propisano je da lice koje je steklo pravo korišćenja zemljišta radi građenja na osnovu prvenstvenog prava korišćenja zemljišta radi građenja (kao što je to u konkretnom slučaju), može (samo) uz saglasnost skupštine opštine zaključiti ugovor o zajedničkoj izgradnji sa pravnim ili fizičkim licem koje ne spada u krug (prednje navedenih) lica iz čl. 24 i 38. ZGZ-a. Dakle, pored prenosa prava korišćenja, zakonom propisanom krugu lica (čl. 24 stav 1 u vezi sa čl. 18 stav 2 ZGZ-a), prometovanje je bilo dozvoljeno i za treća lica, samo uz saglasnost skupštine opštine, a u protivnom se radi o protivpravnom raspolaganju, pa bilo kakav ugovor zaključen bez te saglasnosti je ništav. Ta saglasnost se ne može dati prećutno, a ni naknadno, što proizlazi i iz rješenja Opštine Laktaši od 31. januara 2008. godine, kojim je apelantu ,,uslovno“ data urbanistička saglasnost za legalizaciju predmetnog objekta sagrađenog na spornom zemljištu.
10. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je predugovorom od 18. avgusta 2000. godine izvršeno nezakonito raspolaganje sa pravom korišćenja spornim građevinskim zemljištem u društvenoj svojini, te da je bez značaja za presuđenje činjenica da je u okolnostima konkretnog slučaj taj predugovor faktički (a ne i pravno) realizovan predajom predmetnog zemljišta i isplatom kupoprodajne cijene. Dakle, građenjem predmetnog objekta na spornom zemljištu apelant nije mogao steći pravo svojine na navedenom zemljištu, na kojem sada tuženi imaju pravo suvlasništva, s tim da apelant ima pravo da zahtijeva naknadu za uložene troškove građenja saglasno članu 25 stav 4 ZOSPO-a. Navedeno iz razloga jer se ništav ugovor ne može konvalidovati ispunjenjem ugovornih obaveza. Iz navedenog proizlazi da su apelant i prednik tuženih postupali suprotno prinudnim propisima (što je ugovaračima bilo poznato od samo početka), imajući u vidu način zaključenja preduguvora i sadržaj njegovog člana 3 iz kojeg proizlazi da je pravo korišćenja (radi građenja) strogo lično pravo koje se ne može otuđivati bez saglasnosti nadležnog opštinskog organa. U vezi s tim je navedeno da je privremeno pravo korišćenja u korist prednika tuženih bilo i upisano u zemljišnim knjigama od 31. januara 2012. godine, ali se to pravo, saglasno navedenom, moglo prenositi samo na zakonom propisani krug lica, u koji ne spada apelant kao kupac sporne parcele.
11. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer je predugovor kojim je prednik tuženih prenio na apelanta svoje pravo korišćenja na spornom zemljištu ništav (član 103 ZOO-a, u vezi sa čl. 10 ZGZ-a, čl. 18 stav 2 i čl. 24 i čl. 63 citiranog zakona). Dakle, navedeni predugovor je pravno ništav prema načelu građanskog prava, pa ono što je pravno nemoguće ne može biti predmet punovažnog ugovora (član 47 ZOO-a), pa je takav ugovor bez pravnog dejstva, što je i bio razlog odbijanja nadležnog organa da taj predugovor sprovede u javnim knjigama. S obzirom na to da apelant nije uspio u predmetnom postupku, to mu ne pripadaju troškovi postupka u smislu odredbe člana 386 stav 2 ZPP-a.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 190093 19 Gž 2 od 20. avgusta 2019. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 10. decembra 2018. godine u dijelu odluke o glavnoj stvari (st. 1 i 2 izreke) potvrđena. Žalba tužene Jelke Puzigaća je djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda od 10. decembra 2018. godine u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav 3 izreke) preinačena je tako da je apelant obavezan da tuženoj Jelki Puzigaća na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.727,48 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2018.godine kao dana presuđenja do isplate, te da joj na ime troškova sastavljanja žalbe isplati iznos od 832,95 KM i na ime troškova takse na žalbu iznos od 370,20 KM.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno konstatovao da je apelantova žalba neosnovana, a da je žalba tužene Jelke Puzigaća, koju je izjavila protiv odluke o troškovima postupka, djelimično osnovana. U vezi s tim je prvo prezentovao činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je predmet predugovora bilo neizgrađeno građevinsko zemljište. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud, s obzirom na odredbu čl. 18 stav 2 ZGZ-a, čl. 24 stav 1, čl. 10, čl. 39 stav 1 i čl. 38 ZGZ-a zaključio da je predugovorom od 18. avgusta 2000. godine „izvršeno nezakonito raspolaganje sa pravom korišćenja, koje je prednik tuženih stekao na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, bez obzira na to što je predugovor faktički (a ne i pravno) realizovan, predajom predmetnog zemljišta i isplatom cijene“. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da „ništav ugovor ne može konvalirati ispunjenjem ugovornih obaveza jer je protivan prinudnim propisima, zbog toga što je pravo korišćenja radi građenja strogo lično pravo koje se ne može otuđivati bez saglasnosti opštinskog organa“ pa je na osnovu člana 103 ZOO-a, u vezi sa članom 10, članom 18 stav 2, članom 24 i članom 36 ZGZ-a u vezi sa članom 63 ZGZ-a odbio tužbeni zahtjev.
14. Okružni sud je istakao da se suština apelantove žalbe svodi na tvrdnju da je pravni prednik tuženih stekao pravo svojine na zemljištu 1971. godine, a da je na osnovu rješenja Skupštine Opštine Laktaši, nakon što je zemljište podruštvljeno, uknjiženo prvenstveno pravo korišćenja u korist pravnog prednika tuženih i da je donošenjem ZGZ-a iz 2003. godine na predmetnim parcelama ponovo uspostavljena privatna svojina shodno odredbi člana 96 citiranog zakona. Međutim, Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda. U vezi s tim je istaknuto da je kod činjenice da je apelant porodičnu stambenu zgradu izgradio na građevinskom zemljištu na kojem je prednik tuženih imao pravo korišćenja radi građenja, te da je to pravo mogao prenijeti samo na lica iz člana 24 stav 1 ZGZ-a (bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce), a ne i na druga lica (u predmetnom slučaju na apelanta), ocijenjen je pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant na spornom zemljištu „građenjem nije mogao steći pravo korišćenja radi građenja, a niti pravo svojine“. Obrazloženo je da je takav ugovor prema načelu građanskog prava ništav jer ono što je pravno nemoguće ne može biti predmet punovažnog ugovora (član 47 ZOO-a).
15. Okružni sud je takođe naveo da su za razrješenje spora, imajući u vidu vrijeme zaključivanja predugovora (18. avgusta 2000. godine), u smislu člana 344 stav 2 ZSPRS, mjerodavni propisi koji su važili u vrijeme sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Stoga su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da je prednik tuženih prije nacionalizacije imao pravo svojine na predmetnim zemljištu, kao i navodi da je donošenjem ZGZ-a 2003. godine promijenjen pravni režim na građevinskom zemljištu, kao i navodi da apelanta u vrijeme izgradnje porodične stambene zgrade nije smetao niti pravni prednik tuženih niti tuženi. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je predugovor koji je zaključen između apelanta i prednika tuženih o prenosu predmetne parcele koja je bila neizgrađeno građevinsko zemljište protivan ograničenjima propisanim odredbom ZGZ-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, pa je shodno odredbi člana 103 ZOO-a u vezi sa članom 10 ZGZ-a on ništav, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. S obzirom na navedeno, Okružni sud je u skladu sa članom 226 ZPP-a apelantovu žalbu odbio te potvrdio prvostepenu presudu. Suprotno tome, ocijenio je osnovanom žalbu tužene Jelke Puzigaća, te zaključio da je odluka o troškovima parničnog postupka u odnosu na tu tuženu zasnovana na nepravilnoj primjeni odredbe člana 386 stav 2 ZPP-a, u vezi sa članom 396 st. 1 i 2 ZPP-a. Navedeno iz razloga što je ta tužena do zaključenja glavne rasprave postavila opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a apelant je izgubio parnicu, pa je na zahtjev te tužene, a shodno odredbi člana 386 stav 1 ZPP-a apelant dužan da nadoknadi troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice (sastavljanje odgovora na tužbu, troškovi zastupanja na ročištima, putni troškovi). Ti troškovi su, po ocjeni Okružnog suda, bili potrebni za vođenje predmetne parnice pa je Okružni sud na osnovu člana 235 tačka 3 ZPP-a žalbu imenovane djelimično uvažio i preinačio odluku o troškovima parničnog postupka.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 190093 19 Rev od 3. marta 2020. godine apelantovu reviziju odbacio, te je odbio zahtjev tužene Jelke Puzigaća za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu od 900,00 KM. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom odredbe člana 237 st. 2 i 3 ZPP-a pri čemu je u obrazloženju odluke naveo detaljne razloge za takav stav. Takođe, Vrhovni sud je odbio reviziju tužene Jelke Puzigaća za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju jer se ne radi o nužnim troškovima u smislu odredbe člana 387 stav 1 ZPP-a. Iz navedenih razloga, na osnovu odredbe člana 237 stav 2 i člana 247 st. 1, 5 i 6 ZPP-a, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava, odredbe čl. 8 čl. 10, čl. 123 i čl. 126 ZPP-a, te pogrešne primjene materijalnog prava ZOSPO-a, ZGZ-a i ZOO-a. Stupanjem na snagu ZGZ-a 2003. godine, društvena svojina koja je naknadno uspostavljena na građevinskom zemljištu po sili zakona prestaje da egzistira s obzirom na to da je pomenutim zakonom uspostavljeno pravo svojine u korist ranijih vlasnika, te propisano da se ranijim vlasnikom smatra lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu svojinu imalo uknjiženo pravo svojine u zemljišnoknjižnoj evidenciji, a što je u toku postupka nesumnjivo dokazano da je pravni prednik tuženih to pravo imao. Stoga, apelant smatra su sudovi bili u obavezi na predmetnu stvar primijeniti odredbu iz člana 59 ZSP-a kojom je definisano da mu kao savjesnom graditelju, dakle ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgađanja usprotivio daljnjoj gradnji, pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu. Takođe, smatra da su nižestepeni sudovi propustili cijeniti jednu od ključnih činjenica, a koja je dovela do pogrešne primjene materijalnog prava, i to da je prednik tuženih dozvolio apelantu da gradi objekat na njegovom zemljištu, pa su samim tim ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 24 ZOSPO-a, odnosno da je lice koje može biti nosilac prava svojine izgradilo kuću, koja je izgrađena na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine. Stoga, apelant tvrdi da je kao savjestan graditelj stekao pravo svojine na spornom zemljištu koje se nalazi ispod predmetnog objekta koji je izgradio. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer tvrdi da je predmetni postupak nepotrebno trajao pet godina i pet mjeseci, zbog čega smatra da mu pripada pravo na nematerijalnu štetu najmanje u iznosu od 1.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenom rješenju. Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da smatra da prilikom donošenja osporenog rješenja nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji jer je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom procesnog prava. Predložio je da se apelacija odbije.
20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
21. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda u pobijanom dijelu odluke o glavnoj stvari.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99):
Član 10.
Pravni postovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.
Član 18. stav (2) Pravo korišćenja zemljišta radi građenja ne može se prenijeti, otuđiti i opteretiti, a nasljeđuju ga pod opštim uslovima zakonski nasljednici koji su članovi porodičnog domaćinstva nosioca prava korišćenja zemljišta radi građenja.
Član 24.
Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Bračni drug, potomci, usvojenici i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu prenositi privremeno pravo korišćenja zemljišta pravnim poslom samo na svoje potomke, usvojenike i bračnog druga.
Privremeno pravo korišćenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio to pravo pravnim poslom.
Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na lica iz člana 21. stav 4. ovog zakona.
Član 38.
Prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja nasljeđuju, pod opštim uslovima, samo oni zakonski nasljednici koji su članovi porodičnog domaćinstva ranijeg vlasnika, odnosno lica iz stava 1.
prethodnog člana.
Potomci, usvojenici i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji nasljeđuju prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja koje je raniji vlasnik stekao na osnovu prvenstvenog prava i kad nisu članovi porodičnog domaćinstva.
Ako pravo iz prethodnih stavova naslijedi više lica, shodno se primjenjuju odredbe člana 33. ovog zakona.
Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na lica iz člana 21. stav 4. ovog zakona.
Član 39. stav (1) Lice koje je steklo pravo korišćenja zemljišta radi građenja na osnovu prvenstvenog prava korišćenja zemljišta radi građenja, odnosno njegov pravni sljednik, može uz saglasnost skupštine opštine zaključiti ugovor o zajedničkoj izgradnji sa pravnim ili fizičkim licem koje ne spada u krug lica iz prethodnog člana ukoliko po ugovoru stiče pravo svojine na posebnom dijelu zgrade koji po vrijednosti nije manji od dijela zgrade na kome stiče pravo svojine, odnosno pravo raspolaganja njegov ortak.
23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24. stav 1.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
Član 25. st. 1. i st. 4.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.
Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.
24. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dejstvo zakona Član 344. stav (2) (2)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
DOKAZI
1. Opšte odredbe Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 190093 19 Rev od 3. marta 2020. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 190093 19 Gž 2 od 20. avgusta 2019. godine protiv koje je apelant podnio apelaciju broj AP 4219/17 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 5. septembra 2019. godine, a apelacija broj AP 4219/17 je podnesena 1. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanja da je apelant kao savjestan graditelj spornog objekta stekao pravo svojine na spornom građevinskom zemljištu na kojem je sagrađen, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da su u predmetnom postupku sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je postupak nerazumno dugo trajao.
a)U odnosu na osporene odluke
36. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog slučaja dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe člana 103 ZOO-a, u vezi sa čl. 10 i 18 stav 2 ZGZ-a, članom 24 stav 1 te čl. 38 i 39 stav 1 ZGZ-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne razloge kako za utvrđeno činjenično stanje tako i za primjenu materijalnog prava, tj. zaključak da je predugovor zaključen između pravnog prednika tuženih i apelanta ništav jer je prednik tuženih tim ugovorom na apelanta prenio svoje pravo korišćenja spornog zemljišta iako je prema eksplicitnim odredbama ZGZ-a to pravo mogao da prenese isključivo na uski krug srodnika (na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce). Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta te relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO i ZGZ) na kojem su zasnovane osporene odluke, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da on u smislu navedenih odredbi na spornom zemljištu „građenjem nije mogao steći pravo korišćenja radi građenja, a niti pravo svojine“. U takvim se okolnostima, kad je eksplicitnom zakonskom odredbom ograničen krug lica (srodnici) na koje se može prenositi privremeno pravo korišćenja gradskog građevinskog zemljišta, odnosno kad je relevantnim važećim propisima u vrijeme zaključenja predugovora između prednika tuženih i apelanta promet građevinskog zemljišta u društvenoj svojini bio zakonom zabranjen, pokazuju irelevantnim apelantovi navodi vezani za njegovu savjesnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i pitanje primjene relevantnih propisa, te da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku, eksplicitno obrazložio da su za razrješenje spora, imajući u vidu vrijeme zaključivanja predugovora (18. avgusta 2000. godine), u smislu člana 344 stav 2 ZSPRS mjerodavni propisi koji su važili u vrijeme sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.
39. Prema tome, imajući u vidu navedeno, te apelantove navode, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom dao detaljno i jasno obrazloženje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih propisa (ZGZ, ZOSPO, ZOO i ZPP), koje se, suprotno apelantovim navodima, ni u jednom segmentu ne doima proizvoljno. Stoga, u takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama u navedenim aspektima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o dužini postupka
41. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu Osnovnom sudu podnio 11. aprila 2014. godine, te da je postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 3. marta 2020. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jest period od pet godina i nepunih 10 mjeseci.
42. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, dokaze koje je trebalo sprovesti te okolnost da je na strani tuženih bilo više lica (što objektivno pridonosi dužini postupka), može smatrati relativno složenim.
43. Nadalje, Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odlučio u roku od oko tri godine i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe (10. decembra 2018. godine), a nakon podnošenja žalbe Okružni sud je odlučio u roku od osam mjeseci tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u st. 1 i 2 izreke presude. Nakon podnošenja revizije, Vrhovni sud je o apelantovoj reviziji odlučio u roku od šest mjeseci.
44. Sagledavajući predmetni postupak posmatran u njegovoj sveukupnosti, Ustavni sud smatra da je evidentna kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u datim okolnostima konkretnog slučaja u relativno primjerenim rokovima donosili odluke iz svoje nadležnosti. Stoga, imajući u vidu da je postupak trajao oko pet godina i osam mjeseci, posebno da se radilo o relativno složenom predmetu, da su sudovi donijeli tri odluke, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantovu štetu.
45. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni i Osnovni sud dali detaljne razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZGZ-a, ZOSPO-a, ZOO-a i ZPP-a, apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, pri čemu nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku u situaciji kada je postupak na tri sudske instance trajao pet godina i nepunih 10 mjeseci.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, pri čemu apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić