Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3553/21 ("ALUMINA" d.o.o., Karakaj bb, Zvornik)
Odluka donesena 30. 12. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3553/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3553/21, rješavajući zahtjev "ALUMINA" d.o.o. Zvornik za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev "ALUMINA" d.o.o. Zvornik za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. "ALUMINA" d.o.o., Karakaj bb, Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Vladimir Milošević advokat iz Zvornika, Dejan Miletić i Aleksandar V. Popović, advokati iz Banja Luke, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Ip 029383 18 Pž 2 od 14. jula 2021. godine.
2. Podneskom od 9. decembra 2021. godine apelant je dopunio apelaciju zahtjevom za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), „…….da ne sprovodi postupak izvršenja po Rješenju o izvršenju broj 83 0 lp 029383 15 lp od 12.04.2017. godine i Rješenju Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 lp 029383 18 lp 2 od 02.09.2021. godine, kojim se mijenja Rješenje o izvršenju broj 83 0 lp 029383 15 lp od 12.04.2017. godine, po Prijedlogu za izvršenje Tražioca izvršenja Pavgord d.o.o. Foča protiv Izvršenika Alumina d.o.o.“
3. Odlučujući o apelaciji broj AP 2091/17 koju je apelant podnio protiv Rješenja Okružnog suda broj 83 0 Ip 029383 16 Pž od 11. februara 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 83 0 Ip 029383 15 Ip od 13. juna 2016. godine, Ustavni sud je odbio se kao neosnovana apelaciju, jer je utvrdio da osporenim rješenjima [za stupanje u izvršni postupak novog tražitelja izvršenja, tako da umjesto dotadašnjeg tražitelja izvršenja AB Ukio Bankas Kaunas iz Litvanije u stečaju u izvršni postupak stupa novi tražilac izvršenja „Pavgord“ d.o.o. Foča] nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni uslovi za promjenu na strani tražitelja izvršenja, u smislu člana 30. stav (1) ZIP-a za što su dali relevantno obrazloženje, pri čemu se u konkretnom slučaju ne može govoriti o kršenju principa ne bis in idem jer se radi o procesno pravnom pitanju na koje se to načelo ne može primijeniti. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2091/17 od 16. februara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tač.37-46). Ustavni sud je u citiranoj odluci također zaključio, na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP- 2091/17 od 6. jula 2017. godine.
4. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 83 0 Ip 029383 15 Ip od 12. aprila 2017. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje novog tražitelja izvršenja „Pavgord“ protiv apelanta kao izvršenika pljenidbom novčanih sredstava sa bankovnih računa apelanta.
5. Osnovni sud je Rješenjem suda broj 83 0 Ip 029383 16 Ip od 24. aprila 2018. godine odbio kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 12. aprila 2017. godine, u odnosu na iznos potraživanja od 122.630.541,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i u tom djelu rješenje je u cijelosti održano na snazi. Nadalje je rješenjem (stav II) apelant obavezan da tražitelju izvršenja na ime glavnog duga isplati iznos od 122.630.541,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana 30. jula 2013. godine, kao danom podnošenja prijedloga za izvršenje. Osim toga rješenjem je utvrđeno (stav III) da se izvršni postupak obustavlja u odnosu na potraživanja tražioca izvršenja („Pavgord“) preko naprijed navedenog iznosa glavnog duga do iznosa od 154.260.617,79 KM, te se u odnosu na taj dio potraživanja ukidaju sve sprovedene izvršne radnje.
Osporeno rješenje
6. Okružni sud je Rješenjem broj 83 0 Ip 029383 18 Pž 2 od 14. jula 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 24. aprila 2018. godine. Istim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev izvršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Okružni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak pokrenut i da se temelji na potvrdama o registraciji zaloga od 10. decembra 2012. godine i potvrdama o registraciji od 7. decembra 2012. godine, izdate od strane Ministarstva pravde BiH, Registar zaloga. Po ocjeni suda navedene potvrde predstavljaju izvršni naslov u skladu sa članom 26. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima a u skladu sa članom 23. stav 1. 4. ZlP, koji propisuje da je izvršna isprava i druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava. Pored toga, članom 21. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima propisano je da se postojanje i sadržaj bilo kog podatka koji se nalazi u registru zaloga može dokazivati isključivo odgovarajućim izvodom izdatim od strane Registra zaloga. Stavom 2. istog člana je propisano da se dokument, koji ukazuje na to da je izdat od strane Registra zaloga u formi propisanoj Pravilnikom o zalozima, smatra izdatim od strane Registra zaloga i da ima dokaznu snagu javne isprave u pogledu činjenica koje su u njemu sadržane ukoliko se ne dokaže suprotno. S obzirom na to Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode kojima se osporava svojstvo izvršnog naslova navedenim potvrdama. Pored toga, je obrazloženo da u skladu sa načelom strogog formalnog legaliteta izvršni sud nije nadležan da ispituje pravilnost i zakonitost izvršne isprave nego da postupa po zahtjevu tražioca izvršenja ukoliko su ispunjeni zakonom propisani uslovi kako bi tražilac izvršenja naplatio svoje potraživanje. U vezi s tim je navedeno da su žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost i zakonitost navedenih izvršnih isprava bez uticaja na tok predmetnog izvršnog postupka, pa ih je Okružni sud odbio kao neosnovane bez posebnog raspravljanja o istim. Neosnovano se, također, žalbom pobija rješenje o izvršenju prvostepenog suda od 12. aprila 2017. godine navodima da u izreci rješenja o izvršenju nisu označene izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu kojih se određuje izvršenje, kao ni iznos potraživanja koje se ostvaruje u ovom izvršnom postupku, suprotno članu 39. stav 1. ZlP. Međutim, prema stavu tog suda prijedlog za izvršenje čini sastavni dio rješenja o izvršenju, čemu u prilog govori i odredba člana 39. stav 4. ZlP, kojom je propisana mogućnost izdavanja rješenja o izvršenju stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje. Iz ove odredbe se i vidi cilj propisivanja i određivanja sadržaja prijedloga za izvršenje iz člana 36. stav 1. ZlP-a. S obzirom da prijedlog za izvršenje sadrži naznačenje izvršne isprave, kao i potraživanja čije se ostvarenje traži, u skladu sa kojim je i doneseno rješenje o izvršenju od 12. aprila 2017. godine, Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta. Obrazloženo je da je u konkretnoj pravnoj stvari, izvršni postupak pokrenut na osnovu Potvrda o registraciji kao izvršnih naslova, kao i da su u konkretnom slučaju navedene isprave su donesene od strane Ministarstva pravde BiH, kao ovlaštenog subjekta u smislu Okvirnog zakona o zalozima, i na način propisan tim zakonom koji jasno propisuje uslove za nastanak zaloge u Registru zaloga i postupak pokretanja prinudnog izvršenja iz registrovanih zaloga. Nadalje je ukazano na sadržaj odredbi čl. 2, 3. i 4. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima te obrazloženo da su shodno naprijed navedenim odredbama, po ocjeni Okružnog suda, prava koja je tražilac izvršenja stekao Potvrdama o registraciji kao izvršnim naslovima u konkretnom slučaju u svemu u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o zalozima i Pravilnika o zalozima, pa se žalbeni navodi izvršenika da je izvršenje na predloženim sredstvima protivno navedenom zakonu odbijeni kao neosnovani.
Dodatne napomene
8. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizilazi da je Osnovni sud Rješenjem broj 83 Ip 029383 18 Ip 2 od 2. septembra 2021. godine, odlučujući i prijedlogu tražioca izvršenja o promjeni predmeta i sredstava izvršenja, utvrdio da se mijenja rješenje 12. aprila 2017. godine, tako da se umjesto zapljene novčanih sredstava apelanta od 122.630.541,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, izvršenje se ima provesti na pokretnim stvarima u vlasništvu apelanta koje su predmet zaloge po Ugovoru o zalozi pokretnih stvari od dana 7. decembra 2012. godine, oduzimanjem predmeta osiguranja, prodajom ili predajom predmeta osiguranja založnom povjeriocu, odnosno tražiocu izvršenja u cilju prodaje osiguranja. U ostalom dijelu rješenje ostaje nepromijenjeno.
9. Osnovni sud je naveo da je tražitelj izvršenja podneskom od 20. avgusta 2021. godine, predložio nastavak izvršnog postupka procjenom vrijednosti nekretnina i njihovom prodajom, kao i zapljenom i prodajom pokretnih stvari apelanta. Ukazano je da tražilac izvršenja ne traži da se izvršni postupak nastavi blokadom računa apelanta, budući da nema interes da na bilo koji način narušava redovno funkcionisanje apelanta. Prema tome, kako je podneskom od 20. avgusta 2021. godine, tražilac izvršenja predložio da sud postupi u skladu sa navedenom odredbom člana 26. Okvirnog zakona o zalozima kojom je između ostalog propisano da je izvršenje u skladu sa naprijed navedenom zakonskom odredbom moguće, samo ukoliko založni povjerilac dostavi izvršnom sudu Ugovor o zalogu i Potvrdu o registraciji, koja predstavlja izvršni naslov, to je Osnovni sud primjenom odredbe člana 39. stav 1. ZIP a u vezi sa članom 8. stav 3. citiranog zakona i u vezi sa članom 26. Okvirnog zakona o zalozi odlučio kao u izreci presude.
10. Zaključkom Osnovnog suda broj 83 0 Ip 029383 18 Ip 2 od 2. septembra 2021. godine tražilac izvršenja i apelant su obaviješteni da će se dana 3. septembra 2021. godine u 11:00 sati, održati ročište na licu mjesta na adresi apelanta, radi provođenja izvršne radnje oduzimanje predmeta osiguranja ili predajom predmeta osiguranja založnom povjeriocu odnosno tražiocu izvršenja u cilju prodaje osiguranja, te da će izvršenje provesti službeno lice suda (sudski izvršilac). Također sudskom izvršiocu je naloženo da navedenog dana izvrši zapljenu i oduzimanje predmeta osiguranja koje je opisano u Ugovoru o zalozi pokretnih stvari od dana 7. decembra 2012. godine, precizirano u stavu IV prijedloga za izvršenje, ili preda predmet osiguranja založnom povjeriocu odnosno tražiocu izvršenja, kao i da će ročištu prisustvovati sudska policija Okružnog suda. Osim navedenog stranke su upozorene da sud može u smislu člana 17. stav 1. ZIP kazniti svako lice koje bude ometalo provođenje izvršne radnje.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime smatra da rješenje o izvršenju nema nikakvo uporište u Okvirnom zakonu o zalozima jer da bi određena stvar mogla biti predmet zaloge u skladu sa Okvirnim zakonom o zalozima, trebaju biti ispunjeni kumulativni uslovi, a to je da je riječ o pokretnoj stvari i individualno određenoj stvari. Iz navedenog slijedi da se založno pravo može isključivo zasnovati na pokretnim stvarima, a nikako na nekretninama, osnivačkom udjelu, a pogotovo ne na novčanim sredstvima. Također ističe da isprave koje se odnose na zasnivanje založnog prava na nekretninama koje nisu notarski obrađene su ništave. Dalje smatra da tokom postupka nije provedeno bilo kakvo vještačenje na okolnost visine potraživanja, na temelju čega bi se moglo zaključiti koji je to iznos apelant dužan isplatiti tražiocu izvršenja. Također ukazuje, da ga je nametnuta mu obaveza dovela na „rub egzistencije, koju ne bi mogao isplatiti ni za narednih 25 godina, čak i u situaciji da ne postoji obligaciono pravni odnos između tražioca izvršenja i apelanta“.
12. Apelanti također traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se Osnovnom sudu naložilo da odgodio izvršenje Rješenja od 12. aprila 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 83 0 lp 029383 18 lp 2 od 2. septembra 2021. godine kojim se mijenja Rješenje o izvršenju od 12. aprila 2017. godine, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Smatra da se izvršenje ne može odrediti bez dokaza o osnovanosti i visini potraživanja s obzirom na to da se kako ističe ne zna na osnovu čega je izvršni sud zaključio da je obavezan da tražiocu izvršenja plati predmetno potraživanje i da trpi izvršenje na svojoj imovini. Također ukazuje da sud u izvršnom postupku nije nadležan da odlučuje, da li je apelant dužan tražiocu izvršenja da plati navedeni iznos, jer o tome odlučuje sud u parničnom postupku. Dakle, apelant navodi da već sada ima otežan rad usljed dosadašnje pljenidbe njegove pokretne imovine, kao i zbog prijetećeg nastavka pljenidbe i blokade njegove imovine, kao i da zbog saznanja njegovih poslovnih klijenata o svemu, već trpi višemilionsku štetu.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim traži da se ne provodi postupak izvršenja, zapravo zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno tvrdnjama, da se izvršenje ne može odrediti bez dokaza o osnovanosti i visini potraživanja s obzirom na to da se kako ističe ne zna na osnovu čega je izvršni sud zaključio da je obavezan da tražiocu izvršenja plati predmetno potraživanje i da trpi izvršenje na svojoj imovini. Također ukazuje da sud u izvršnom postupku nije nadležan da odlučuje, da li je apelant dužan tražiocu izvršenja da plati navedeni iznos, jer o tome odlučuje sud u parničnom postupku. Nadalje ukazuje da već sada ima otežan rad usljed dosadašnje pljenidbe njegove pokretne imovine, kao i zbog prijetećeg nastavka pljenidbe i blokade njegove imovine, kao i da zbog saznanja njegovih poslovnih klijenata o svemu, već trpi višemilionsku štetu. Iz navedenog proizilazi da se dakle suština apelantovih navoda zapravo svodi na navode koji se tiču merituma apelacije te tvrdnji da zbog provođenja predmetnog izvršenja trpi posljedice koje se odražavaju na njegovo poslovanje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu naprijed navedenih stavova, u ovoj fazi postupka ne može razmatrati navode apelanta vezane za osnovanost izvršenja jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije. S druge stane navodi o otežanom poslovanju, sami po sebi, ne mogu biti dovoljan razlog za usvajanje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda. AP-3777/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 16. i AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, tačka 15).
17. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bih trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić