Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2222/20 (V. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2222/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2222/20, rješavajući apelaciju Vinka Martinovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Vinka Martinovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005056 18 U 2 od 5. ožujka 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Vinku Martinoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vinka Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005056 18 U 2 od 5. ožujka 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vinko Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 2. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005056 18 U 2 od 5. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 6. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 22. prosinca 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 30. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje.

5. Apelant je 7. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Kantonalne uprave za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) broj R-02-41-10491/06 od 25. rujna 2006. godine apelantu je, u skladu sa Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% tjelesnog oštećenja stalno i određeno da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu počev od 1. siječnja 2005. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti. Također, određeno je da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine u određenom mjesečnom iznosu do zaključivanja ugovora o uređivanju međusobnih odnosa u ostvarivanju prava stradalnika BiH koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji, a najkasnije do 31. prosinca 2005. godine, a od primjene tog ugovora, odnosno najkasnije od 1. siječnja 2006. godine u određenom mjesečnom iznosu, sve bliže precizirano u dispozitivu rješenja.

Osporeni postupak

8. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4004/13 od 15. siječnja 2015. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Kantonalne uprave od 25. rujna 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u oružanim snagama HVO-a i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu i ostala prava propisana zakonom. Istim rješenjem određeno je da priznata prava pripadaju apelantu od 15. siječnja 2015. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005056 15 U od 30. studenog 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 15. siječnja 2015. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-3-41-ZKZ-4004/13-1 od 5. rujna 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Kantonalne uprave od 25. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama (HVO) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 152,99 KM i ostala prava propisana Zakonom. Istim rješenjem određeno je da priznata prava pripadaju apelantu od 5. rujna 2018. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je, nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja, uputilo predmet osobnu invalidnine liječničkoj komisiji kantonalnog Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Zenici, koja je nalazom i mišljenjem utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 60% VI. skupine, trajno. Zatim, Federalno ministarstvo je ukazalo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 30. studenog 2017. godine, ponovno dostavilo kompletan spis nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je na temelju ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 12. veljače 2018. godine kojim je utvrđen apelantov invaliditet u visini od 60%, trajno. Nadalje, navedeno je da je, u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja, apelant izjavio prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 12. veljače 2018. godine kojeg je u cijelosti osporio i predložio novo medicinsko vještačenje. S tim u svezi, navedeno je da je liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi kontrole) donijela novi nalaz i mišljenje od 20. ožujka 2018. godine kojim je potvrđen postotak apelantovog invaliditeta utvrđen prethodnim nalazom i mišljenjem liječničke komisije, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje postotka vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje. Dalje, navedeno je da je nalaz i mišljenje dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv liječničke komisije za pregled, na koji način je sudjelovao u postupku utvrđivanja postotka invaliditeta. Zatim, da je nadležna liječnička komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju vojnog postotka invaliditeta sa Listom postotaka. Federalno ministarstvo je navelo da je člankom 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je ukazalo da u ponovnom postupku nije došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 15. siječnja 2015. godine. Prema tome, da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005056 18 U 2 od 5. ožujka 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 5. rujna 2018. godine.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u smislu članka 34. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje ocijenjeno u granicama zahtjeva iz tužbe. Vrhovni sud je naveo da je liječnička komisija na temelju pregleda apelanta i medicinske dokumentacije dala nalaz i mišljenje od 12. veljače 2018. godine. Nadalje, navedeno je da je na ovaj nalaz i mišljenje apelant izjavio prigovor, po kojem je liječnička komisija, u postupku kontrole po prigovoru, na temelju pregleda i kompletne medicinske dokumentacije, nalazom i mišljenjem od 20. ožujka 2018. godine, u cijelosti potvrdila nalaz i mišljenje od 12. veljače 2018. godine u pogledu utvrđenog postotka vojnog invaliditeta od 60%, kao i danog obrazloženja. Najzad, ukazano je da je Federalno ministarstvo na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija iz 2018. godin pravilno utvrdilo postotak vojnog invaliditeta apelanta od 60%, po osnovui ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u HVO-u, primjenom odredaba iz čl. 7. stavak 3. i 14. Zakona o provedbi kontrole, donio osporeno rješenje. Dalje, suprotno navodima tužbe navedeni nalazi nadležnih liječničkih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, suglasni su da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta, iznosi 60%, te su ti nalazi jasni, potpuni, te dovoljno i detaljno obrazloženi sa danim opisom koji su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 31a. stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja. Na koncu, navedeno je da na temelju izloženog slijedi da je Federalno ministarstvo osporeno rješenje donijelo uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene ni odredbe Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, a ni odredbe Zakona o pravima branitelja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, apelant ukazuje da su Vrhovni sud i Federalno ministarstvo svjesno utvrdili pogrešno činjenično stanje u odnosu na dijagnozu kod apelanta koja nije evidentirana mjesec dana nakon demobilizacije, već za vrijeme sudjelovanja u oružanim snagama. Nadalje, apelant tvrdi da su osporene odluke i izvedeni pravni zaključci zasnovani na nalazima i mišljenjima liječničkih komisija Instituta za medicinsko vještačenje, na koje on nije imao mogućnost djelovanja, odnosno nije mogao isključiti njihovu arbitrarnost angažirajući nadležne medicinske ustanove (bolnice) da utvrde realan stanj invalidnosti apelanta, jer je liječničke komisije osnovala i plaća ih Vlada Federacije BiH, čiji je sastavni dio Federalno ministarstvo.

15. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. S tim u svezi, apelant navodi da je postupak za ostvarivanje prava apelanta na status RVI započet 2005. godine i pravomoćno završen 2020. godine, tj. trajao je punih 15 godina, a ne radi se o složenom predmetu.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga za donošenje osporene presude, koji su navedeni u obrazloženju, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije.

17. Federalno ministarstvo je detaljno navelo kronološki tijek postupka i predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. Također, ukazano je da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, nego je na period naveden u apelaciji utjecao broj poduzetih radnji, kao i veliki broj predmeta kod tog organa, kao i kod sudskih organa.

18. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je istakao da su pravno neutemeljene paušalne konstatacije Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dane u formi odgovora na apelaciju, da nisu povrijeđena prava apelanta, zbog čega predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena. Osim toga, apelant je naveo da moli Ustavni sud da u potpunosti usvoji apelaciju apelanta na način i u obimu kako ju je apelant i postavio, a ona je na temelju cjelokupne dokumentacije pravno osnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OU FBiH i 24/13 - OUSFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći postotak vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 17/12 od 7.2.2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013.

godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

21. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005056 18 U 2 od 5. ožujka 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 27. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je podnio apelant protiv rješenja Federalnog ministarstva od 5. rujna 2018. godine koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu i kojim je ukinuto konačno rješenje Kantonalne uprave od 25. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% vojnog invaliditeta. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija, primjenom relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku, Zakona o provedbi kontrole, Zakona o pravima branitelja i Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, ukinulo konačno rješenje i samo riješilo upravnu stvar utvrdivši postotak apelantovog vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vršenja službe u Oružanim snagama. Zatim, da je Vrhovni sud istakao zbog čega nisu utemeljene apelantove tvrdnje kojima je ukazivao da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 15. siječnja 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 5. ožujka 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i oko dva mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojima se odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak značajan za apelanta, jer je o njegovom ishodu ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po tom osnovu pripadaju.

37. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 15. siječnja 2015. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Kantonalne uprave od 25. rujna 2006. godine i apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% invaliditeta. Dalje, da je Vrhovni sud, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, donio presudu nakon dvije godine i oko deset mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva od 15. siječnja 2015. godine) kojom je uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet je vraćen Federalnom ministarstvu na ponovni postupak. Zatim, da je Federalno ministarstvo provelo ponovni postupak, te da je rješenje kojim je odlučeno o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po tom osnovu doneseno nakon devet mjeseci, računajući od dana donošenja presude Vrhovnog suda. Postupajući po apelantovoj tužbi, Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i šest mjeseci da donese presudu kojom je okončan predmetni postupak. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao pet godina i oko dva mjeseca, pri čemu je postupak pred Vrhovnim sudom (prva faza) trajao dvije godine i oko deset mjeseci, odnosno jednu godinu i šest mjeseci (druga faza), a da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

40. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

41. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanta o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao pet godina i oko dva mjeseca, pri čemu je postupak (prva faza) pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i oko deset mjeseci, odnosno jednu godinu i šest mjeseci (druga faza), za što u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih zakonskih normi u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

45. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

46. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2222/20 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio